DRUGI KRISTOV DOLAZAK



Drugi
Kristov
Dolazak


Uskrsnuće Krista
u vama samima


Komentari otkrivenja
izvornih Isusovih učenja
Paramahansa Yogananda


Prvi svezak
Posvećeno mom obožavanom guruu,
Svami Sri Yukteswar Giriju,
čija mi je univerzalna mudrost prva osvijetlila
jedinstvo vječne istine
i ujedinila učenja Isusa Krista
i indijske drevne znanosti religije;

i predanim dušama po cijelom svijetu,
koje pozivam da uđu u unutarnje svjetlo božanske percepcije
otkrivajući beskonačnu Kristovsku Svijest
i trežeći uskrsnuće u njima samima



Uvod

Nazivajući ovo djelo The Second Coming of Christ (Drugi Kristov dolazak) nisam mislio na doslovan povratak Isusa na Zemlju. On je došao prije dvije tisuće godina i, nakon što je utabao univerzalni put u Božje kraljevstvo, bio je razapet i uskrsnut; njegovo ponovno pojavljivanje pred ljudima nije potrebno za ispunjenje njegovih učenja. Ono što jest potrebno je da Isusova kozmička mudrost i božanska percepcija iznova progovori kroz osobno iskustvo svakoga od nas, te kroz razumijevanje beskonačne Kristovske Svijesti koja je bila inkarnirana u Isusu. To će biti pravi Drugi Dolazak
            Postoji razlika u značenju između Isusa i Krista. Isus je njegovo ime; Krist je titula časti. U njegovom malom tijelu koje se zvalo Isus rodila se divovska Kristovska Svijest, sveznajuća Božja Inteligencija sveprisutna u svakom djeliću svemira. Ova svijest je „jedini ljubljeni Sin Božji“, tako nazvana zbog toga što je jedini savršeni odsjaj Transcendentalnog Apsoluta, Duha ili Boga Oca, u svemu stvorenome.
Na ovu Beskonačnu Svijest, punu ljubavi i Božjeg blaženstva, je Ivan mislio kad je rekao: „Svima koji ga primiše (Kristovsku Svijest), podade moć da postanu djeca Božja.“ Tako se, u skladu s Isusovim učenjem kako ga je zabilježio njegov najnapredniji apostol Ivan, svaka duša koja se sjedini s Kristovskom Svijesti intuitivnom Samospoznajom*, s pravom naziva dijete Božje.
Mala šalica ne može primiti u sebe ocean. Slično, šalica ljudske svijesti, ograničene tjelesnim i umnim sredstvima materijalne percepcije, ne može obuhvatiti univerzalnu Kristovsku Svijest, bez obzira koliko jako žudjela za tim. Egzaktnom znanosti meditacije tisućljećima poznatom indijskim jogijima i svecima, i Isusu, svaki tragalac za Bogom može povećati svoj kalibar svijesti do sveznanja – kako bi primio u sebe Univerzalnu Božju Inteligenciju.
Ono što je zapisano o Isusu u Novom Zavjetu jako malo ljudi razumije. Oni samo pročitaju i citiraju ono što je on rekao; i zato što je to Biblija slijepo vjeruju, bez imalo uloženog truda da ostvare tu mudrost kroz vlastito iskustvo. Ostvariti znači uskladiti svoju svijest s Kristom; tad će doći pravo razumijevanje. Kad ljudi pokušavaju izvesti značenje Isusovih učenja samom intelektualnom analizom, ili oslanjajući se na dogme, neizbježno iskrivljuju – ma kako dobronamjerni bili - njegove riječi kako bi ih uklopili u već unaprijed određene  okvire, ili sačuvali udobnost njihove razine razumijevanja. Kristovska mudrost mora biti upijena izravnim kontaktom, a ne racionaliziranjem.
Jedini čvrst oslonac u interpretaciji duhovnih tekstova je svjedočanstvo stvarne percepcije – ući u stanje svijesti u kojem su proroci otkrivali te istine i osvjedočiti se o značenju koje su htjeli iznijeti. Isusove riječi otkrivaju svoju mudrost samo onima koji duboko meditiraju na Kristovsku Svijest koju je on posjedovao. Tad mogu razumjeti Isusa u svjetlu svog duhovnog iskustva Kozmičke Svijesti Nebeskog Oca, koja se ostvaruje kroz Kristovsku Inteligenciju, Očev odraz prisutan u svemu stvorenome.
Znanja o nebeskim pojavama koja su astronomi stekli podrobnim studiranjem i upotrebom teleskopa, ne može imati običan laik kojemu nedostaju specifično obrazovanje i potrebna oprema. Slično, ono što prosvijetljeni sveci spoznaju o Istini i Duhu pomoću teleskopa svoje intuicije, može se otkriti obočnim pojedincima samo kad slično prošire vidik svoje unutarnje teleskopske intuicije dotad skrivene u odajama svoje duše.
Krist nije prošao kroz veličanstvenu dramu svog života samo da bi osigurao materijal za nedjeljne propovijedi svećenicima i njihovoj publici. Živio je, umro, i bio u slavi uskrsnut da potakne ostale na božanski život i ostvarenje njegovog iskustva Boga i vječnog života.
Isus Krist je bio razapet jednom, ali njegova učenja se razapinju svakodnevno od strane praznovjerja, dogmatizma i cjepidlačkih teoloških promašenih interpretacija. Svrha mog objavljivanja svijetu ovih duhovnih tumačenja njegovih riječi je pokazati kako Isusova Kristovska Svijest, slobodna od takvog razapinjanja, može biti ponovno oživljena u dušama svih koji učine napor da je prime. Sigurno, s nadolaskom ovog prosvijetljenijeg doba, vrijeme je da se zaustavi razapinjanje Kristovih učenja danih po Isusu. Njegova davna poruka trebala bi biti uskrišena iz groba Samospoznajom, unutarnjim prosvijetljenim doživljajem istine.
Na ovim stranicama nudim svijetu intuitivno oblikovano duhovno tumačenje Isusovih riječi, istine primljene posredstvom stvarne komunikacije s Kristovskom Svijesti. Njihova univerzalna istinitost otkrit će se ako se proučavanju pristupi savjesno i meditativno s duševno probuđenom intuitivnom percepcijom. One otkrivaju savršeno jedinstvo koje postoji između Kršćanske Biblije, indijske Bhagavad Gite, i svih drugih istinskih vremenom provjerenih svetih spisa.
Spasitelji svijeta ne dolaze da bi poticali neprijeteljske doktrinalne podjele; njihova se  učenja ne bi smjela koristiti s tom namjerom. Pogrešno je čak i nazivati Novi Zavjet „kršćanskom“ Biblijom jer ona ne pripada isključivo niti jednoj vjerskoj sljedbi. Istina služi blagoslovu i uzdizanju čitavog ljudskog roda. Kao što je Kristovska Svijest univerzalna, tako i Isus Krist pripada svima.

I
ako naglašavam poruku Isusa Krista iz Novog Zavjeta i joga znanost sjedinjenja s Bogom Bhagavana Krishne iz Bhagavad Gite kao najbolje od najboljeg na putu prema Bogospoznaji, cijenim različite izražaje istine koji se izlijevaju iz Jednog Boga u pera  Njegovih različitih poslanika. Svi takvi tekstovi imaju trojako značenje – materijalno, umno i duhovno. Oni su božanska dobra, voda živa koja može ugasiti ljudsku žeđ tijela, uma i duše. Bezvremenska otkrivenja poslana od Boga po prosvijetljenim prorocima služe ljudima na svim trima razinama njihovog bića.
Materijalno značenje Kristovih učenja naglašava njihovu vrijednost koja se može primijeniti za poboljšanje uvjeta na fizičkom i društvenom planu – vječni zakoni ispravnog življenja koji pokrivaju ljudske osobne, obiteljeske, poslovne, društvene, nacionalne i internacionalne dužnosti koje ima kao član Božje svjetske obitelji ljudi.
Sagledana u psihološkom vidu, objašnjavaju primjenu Kristovih učenja u poboljšanju ljudskog uma i razumijevanja – razvoj njegovih intelektualnih i kognitivnih sposobnosti, njegovih misli i moralnih vrijednosti.
Interpretirana u odnosu na duhovni aspekt ljudskog bića, Isusova učenja ističu put u kraljevstvo Božje – osobno ostvarenje beskonačnog božanskog potencijala svake duše kao besmrtnog Božjeg djeteta, kroz predani odnos i konačno jedinstvo s Nebskim Ocem – Stvoriteljem svega.
Iako su i materijalna i psihološka strana svetih spisa potrebne za uravnotežen, k Bogu usmjeren život, duhovni sadržaj je onaj kojemu su Božji poslanici dali najveću važnost. Nisu materijalna i intelektualna postignuća ta koja čine nečiji život istinski uspješnim. Prije je to duhovni razvoj osobe kojeg po zakonitostima slijede uspjesi na svim ostalim područjima, što znači da osoba postaje sretna, zadovoljna, zdrava, inteligentna i, kroz odnos s Bogom, ispunjena blaženom mudrošću.
Biblija i Bhagavad Gita zadovoljavajuće pokrivaju tri spomenuta aspekta, sadrže znanost života, vječne zakone istine i filozofiju življenja, koji čine živoz lijepim i skladnim. Filozofija je ljubav prema mudrosti; slično, nadahniti pisci svetih tekstova kažu da je religija štovanje vrhovne istine. Osobna spoznaja istine je znanost svih znanosti. Ali za većinu ljudi religija je postala tek stvar vjerovanja. Jedan vjeruje u Katoličku Crkvu, drugi u neku Protestantsku, netko treći tvrdi da je Židovstvo, Hinduizam, Islam ili Budizam pravi put. Znanost religije određuje univerzalne istine zajedničke svima – temelje religije – i uči kako njihovim prakticiranjem čovjek može izgraditi svoj život u skladu s Božanskim Planom. Indijsko učenje Raja Joge, „kraljevska“ znanosti duše, nadilazi ortodoksiju religije tako što sistematično uvodi prakticiranje onih univerzalnih metoda potrebnih za usavršavanje svakog pojedinca, bez obzira na rasu i vjeru. 
Velika je razlika između teoretske religije i filozofije i njihove stvarne primjene. Praktično govoreći, filozofija se može podijeliti na tri dijela – etiku, psihologiju i metafiziku. Ova tri područja su pokrivena i u hinduističkoj i kršćanskoj Bibliji.
Etika – sveta istina koja se primjenjuje na svakodnevni život – daje nauku o ljudskoj dužnosti, moralnim zakonima i načinu ponašanja.
Psihologija – istina primijenjena na mentalno zdravlje – uči kako analizirati sebe; jer nema duhovnog napretka bez introspekcije i samo-proučavanja kojim se nastoji otkriti ono što smo kako bi se mogli popraviti i postati ono što bismo trebali biti.
Metafizika – istina koje se odnosi na duhovnu dimenziju života – objašnjava Božju prirodu i kako Ga spoznati.Ovo troje, kad se udruži zajedno i prakticira, čini religiju. Moralni principi propisani u Novom Zavjetu isti su kao i u Giti. Slično, psihologije i metafizike, kad se ispravno tumače, podudaraju se u svakoj točki. Jedina razlika je u tome što su hinduistički sveti spisi – čija je sublimacija Gita – nastali u višim civilizacijskim dobima, s pozadinom općenito većeg stupnja razumijevanja među populacijom. Iako je Isus sam bio utjelovljenje najviše mudrosti, istinu je izlagao jednostavnim, konciznim rječnikom, dok su sveti spisi Indije napisani sanskrtskom terminologijom koja se odlikuje iznimnom dubinom i znanstvenom preciznošću. Redak po redak uspoređivao sam istaknute poruke Biblije i hinduističkih svetih spisa i nailazio samo na skladno jedinstvo između njih. Ta spoznaja bila je polazište za pisanje ovih komentara Kristovih učenja. Za primjer, citirane se i neke paralele i nadopune iz Bhagavad Gite. Detaljna objašnjenja tih stihova i cijele Gite dani su u zasebnom djelu*, koje preporučujem čitateljima za dodatni uvid u istine na koje se implicira, ali nisu obrađene, u zapisima o Isusu koji su dospjeli do nas u četirima kanonskim evanđeljima. Da je Isus sam zapisao svoja učenja, možda bi na kraju sadržavala više dubine nego što to sadrži svakodnevni jezik njegovog razgovora s učenicima i obraćanja mnoštvu. Svakako, Sveti Ivan se u Otkrivenju služi metaforama kako bi nam omogućio duboki uvid u znanost joge u koju je Isus inicirao svoje napredne učenike čija se svijest uzdigla do uzvišenog stanja Samospoznaje unutarnjeg Božjeg kraljevstva.

S
veti spis je nijemo svjedočanstvo duhovne istine; božansko utjelovljenje je živući sveti spis. Poput malenih sjemenki iz kojih izrastu velika stabla, moć i mudrost duhovnih istina očituju se na inspirativno najkorisniji način u životima Bogospoznatih duša.
O vječnim istinama koje su bile utjelovljene u njemu Isus se izjasnio rekavši o svojoj Kristovskoj Svijesti, „Ja sam put istina i život.“ I Bog i čovjek u isto vrijeme, Isus je živio među Božjom djecom kao „veliki brat“ odgajatelj, ljubljen od Oca, poslan na Zemlju otkupiti svoje, željama zasljepljene, braću i sestre potičući ih da postanu kao i on. U evanđelju nalazimo ocrtan put u kraljevstvo Božje ne samo pravilima nego i primjerom.*
Vjerodostojnost biblijskih priča o Isusu mnogi danas dovode u pitanje. Izvrčući ruglu nadnaravne sposobnosti koje se suprotstavljaju uobičajenim predrasudama o onome što je za čovjeka moguće, neki negiraju činjenicu da je Bogočovjek iz evanđelja uopće živio. Drugi  mu priznaju dozu povjesnosti, ali ga prikazuju samo kao karizmatičnog moralnog i duhovnog učitelja. Ali novozavjetnim zapisima o Kristu iz Galileje ja ponizno pridajem svoje vlastito svjedočanstvo. Stvarnost njegovog života i njegovih čuda poznajem iz osobnog iskustva, jer sam ga vidio mnogo, mnogo puta i komunicirao s njim, i primio njegovu neposrednu potvrdu ovoga što pišem.
Dolazio mi je često i kao dijete Isus i mladi Krist. Vidio sam ga kakav je bio prije raspeća, veoma tužnog lica; i vidio sam ga u slavi u kojoj se javljao poslije uskrsnuća.
Isus nije imao svijetli ten i plave oči kao što ga prikazuju mnogi zapadnjački slikari. Njegove oči bile su tamnosmeđe i imao je, kao Azijac, maslinastu boju kože. Nos mu je bio malo spljošten na vrhu. Njegovi brkovi, rijetka brada i duga kosa bile su crne. Lice i tijelo bili su mu prekrasno oblikovani. Od svih slika koje sam na zapadu vidio, Hofmannov prikaz se najviše približio tom točnom izgledu Isusove inkarnacije.

P
ogrešna pretpostavka ograničenih umova jest da velikani poput Isusa, Krišne, i drugih božanskih inkarnacija napuštaju Zemlju nakon što prestanu biti vidljivi ljudskom oku. To nije tako. Kad se oslobođeni učitelj, koji je rastočio svoje tijelo u Duhu, i dalje ukazuje prijemljivim poklonicima (kao što se Isus pojavljivao kroz stoljeća nakon svoje smrti svetom Frani, svetoj Terezi, i mnogima drugima na Istoku i na Zapadu), to znači da se njegova uloga u sudbini svijeta nastavlja. Čak i kad učitelji dovrše posebnu zadaću zbog koje su se inkarnirali, nekima se dodjeljuje božanska dužnost paziti na dobrobit čovječanstva i pomagati u njegovom napretku.
Isus Krist je vrlo živ i aktivan dan danas. U Duhu i povremeno oblačeći oblik od krvi i mesa, on radi, nedostupan pogledima masa, na obnavljanju svijeta. Sa svojom sveobuhvaćajućom ljubavlju Isus nije zadovoljan samo sa uživanjem svoje blažene svijesti u Nebesima. Duboko ga se tiče čovjek i želi dati svojim poklonicima sredstva za postizanje božanske slobode i ulaska u Beskonačno Kraljevstvo Božje. Nezadovoljan je zbog toga što su osnovane mnoge crkve i hramovi koje slave njegovo ime, često bogate i moćne, ali pita se gdje je odnos koji je on naglašavao – stvaran kontakt s Bogom? Isus želi, prvo i najvažnije, da se hramovi ustanovljuju u ljudskim dušama; nakon toga neka se grade i vanjska fizička mjesta za klanjanje. Umjesto toga, postoje nebrojene zgradurine sa svom silom vjernika nakalamljenih na kršćanstvo, ali jako malo duša koje su uistinu u dodiru s Kristom kroz duboku molitvu i meditaciju.
Ponovno nastanjivanje Boga u hramovima duša pomoću oživljavanja originalnih učenja komunikacije s Bogom koju su propovijedali Krist i Krišna, je bio razlog zašto sam poslan na Zapad od Mahavatara Babađija, besmrtnog Jogi-Krista moderne Indije, čije postojanje je javno otkriveno svijetu po prvi put 1946. u knjizi Autobiografija jednog jogija: „Babađi je u stalnoj vezi s Kristom. Obojica šalju čovječanstvu vibracije iskupljenja i za naše su doba odredili spiritualnu tehniku spasenja. Posao te dvojice potpuno prosvijetljenih učitelja – jednog u tijelu, a drugog bez njega – sastoji se u tome da inspiriraju narode neka se odreknu samoubilačkih ratova, rasnih mržnji, vjerskog sektaštva i povratnih zala materijalizma. Babađi je svjestan trendova novog vremena, a osobito utjecaja i složenosti zapadne civilizacije, te shvaća kako oslobodilačku jogu treba širiti na Zapadu jednako kao i na Istoku.*
Mahavatar Babađi je bio taj koji mi je, u skladu i s Kristovom željom, dodijelio ogromnu dužnost ispravnog tumačenja svijetu dubokih značenja Isusovih riječi. Babađi je 1894. uputio mog gurua, Svami Sri Yuktesvar Girija, da napiše komparativnu studiju o skladu između krščanskih i hinduističkih svetih spisa s točke gledišta indijske Sanatana Dharme, vječne istine. Zatim mu je rekao da će mu poslati mene da me pripremi za misiju na Zapadu: da poučavam, stranicu po stranicu, originalno Kršćanstvo koje je naučavao Isus Krist i originalnu Jogu koju je naučavao Bhagavan Krišna.
Indija je tisućljećima bila duhovno središte svijeta. Na tom mjestu se očuvala duhovna joga znanost – jedinstvo s Bogom kroz direktan odnos s Njim. To je razlog zbog kojeg je Isus bio u Indiji u svojoj mladosti, i vratio se tamo kako bi se savjetovao s Babađijem o razvoju svijeta. Vrijeme će potvrditi istinu da su oni dali svijetu, preko Kriya Joga učenja Društva za samospoznaju (indijsko Yogoda Satsanga društvo), tehnike meditacije kojima se duša može ponovno sjediniti s Bogom kroz unutarnju spoznaju Krist-Krišna Svijesti.
Malo je ljudi među kršćanskim svijetom koji su razumjeli Isusovo obećanje o poslanju Duha Svetog nakon što on ode. Duh Sveti je sveta, nevidljiva Božja vibratorna sila koja aktivno održava svemir: Riječ, ili Aum, Kozmička Vibracija, Veliki Branitelj, Tješitelj svih boli. Unutar Kozmičke Vibracije Duha Svetog je sveprožimajući Krist, Sin ili Božja Svijest imanentna u kreaciji. Način komuniciranja s Kozmičkom Vibracijom, Svetim Duhom, je po prvi put raširen u svijetu posredstvom određenih tehnika meditacije znanosti Kriya Joge. Pomoću blagoslova povezanosti s Duhom Svetim, šalica ljudske svijesti se širi da bi primila ocean Kristovske Svijesti. Poklonik u vježbanju znanosti Kriya Joge koji svjesno doživi prisutnost Duha Svetog Branitelja i stopi se sa Sinom, ili imanentnom Kristovskom Svijesti, postiže spoznaju Boga Oca i ulazi u beskonačno kraljevstvo Božje.
Na taj način Krist će se pojaviti po drugi put u svijesti svakog predanog vjernika koji usavrši tehniku povezivanja s Duhom Svetim, djeliteljem neopisivog blaženog zadovoljstva u Duhu. Pustite one koji imaju duhovne uši kojima mogu čuti neka čuju da se Isusovo obećanje o slanju Duha Svetog, Branitelja, ispunjava. Ova učenja poslana su kako bi objasnila istinu koju je Isus htio prenijeti svijetu – ne kako bi donijela novo Kršćanstvo, nego dala pravi Kristov nauk: kako postati kao Krist, kako uskrsnuti Vječnog Krista unutar nas samih.

D
a bi interpretirao Isusove riječi u skladu s onim što je on stvarno mislio, a ne povodeći se za zatucanim dogmama ili teološkom racionalizacijom ili nečim što mu padne tek tako na pamet, pojedinac mora biti s njim na istoj frekvenciji. Mora znati što je bio i što jest Krist; a to se može razumjeti samo u prisnom odnosu sa njegovim stanjem Kristovske Svijesti.
Ja sam, poistovjećujući se sa sviješću Isusa, osjećao isto što i on dok je razgovarao sa svojim učenicima ili se obraćao mnoštvu kaoko je zapisano u evanđeljima. Ono što sam pokušavao prizvati bile su Isusove misli i svijest koje stoje iza riječi koje je izgovarao. Razgovaram s Kristom i pitam ga: „Ne želim tumačiti Bibliju iz svoje perspektive. Hoćeš li ti to učiniti umjesto mene?“ I tada on dolazi k meni.
Zapisao sam ove njegove komentare, u ekstazi i duhu usklađenosti s Kristom, kako sam najbolje znao dok su dolazili kroz mene. Ja ne objašnjavam. Ja vidim. Ja ne govorim ono što mislim, nego ono što mi unutarnja spoznaja nalaže da kažem.
Mnoge Isusove riječi i parabole, koje su preživjele preoblikovanja zbog krivog prijevoda s Aramejskog, nisam razumio pri prvom čitanju*. Ali kad bih molio i uskladio se s njim primao bih objašnjenja direktno od njega. Ta otkrivenja premašila su sva moja očekivanja; nisam mogao ni sanjati kakvo bogatstvo tu leži skriveno. Vjerujem da će čitatelji  ove knjige shvatiti da se značenja koja su bila zakopana dvadeset stoljeća ovdje po prvi put iznose na vidjelo, interpretacije Isusovih riječi na način kojim bi on govorio ljudima današnjice – istine koje je prenio svojim učenicima i koje želi prenijeti svakoj predanoj duši, uvijek i svuda. Oni prijemljivi osjetit će direktnom percepcijom poruku koju im Krist donosi; jer to je sve što sam i ja radio, primao i usvajao puninu njegovih misli i svijesti.
Moja želja da ispravno razaberem istinsko značenje Kristovih riječi dobila je čudesnu potvrdu jedne noći dok sam radio na ovoj knjizi. Bilo je to u hramu u Encinitasu u Kaliforniji. Dok sam sjedio meditirajući u zamračenoj prostoriji i moleći se iz dubine duše, iznenada je mrak ustupio mjesto nebeskom opalno plavom sjaju. Čitava soba je bila poput opalnog plamena. U tom svjetlu pojavio se treperavi lik blagoslovljenog Gospodina Isusa.
Lice mu je bilo božansko. Izgled mu je odavao mladog čovjeka u svojim dvadesetima, s rijetkom bradom i brkovima; dugu crnu kosu, razdijeljenu po sredini, okruživalo je zlatno svjetlo. Stopalima nije dodirivao pod. Njegove oči bile su ispunjene ljubavlju, najljepše oči koje sam ikad vidio. U tim očima vidio sam odbljesak čitavog svemira. Bile se u neprekidnoj mijeni, i sa svakom promjenom izraza intuitivno sam razumio mudrost koju kao da su izgovarale. U njegovim očima osjetio sam moć koja održava i upravlja bezbrojne svjetove.
Dok me je netremice gledao, na njegovim ustima pojavio se Sveti Gral. Spustio se do mojih usana i dodirnuo ih; tada se ponovno vratio Isusu. Nakon par trenutaka ushićene tihe povezanosti, rakao mi je: „Piješ iz iste čaše iz koje ja pijem.“
Na to sam se sagnuo na tlo. Bio sam neopisivo sretan što sam se osvjedočio o njegovom blagoslovu i njegovoj prisutnosti. Iste riječi koje je meni rekao u ovoj viziji, a koje nikad prije nisam pročitao, rekao je i Tomi. Značile su da sam pio od njegove mudrosti kroz Sveti Gral njegove percepcije, koju je ubacio u moju svijest, i bio je zadovoljan. Dao mi je odobrenje tako dirljivo i blagoslovio me da napišem ova tumačenja. Ovo mogu reći bez ponosa, jer ova objašnjenja Kristovih riječi nisu moja. Ona su mi dana. Sretan sam što ova knjiga dolazi kroz mene; ali ja nisam autor. To je Krist. Ja sam samo posrednik.
Čujem Krista u zemlji moje inspiracije; Vidim ga kako mi govori svu vječnu mudrost koju je namjeravao utkati u svoje plodonosne riječi. U svojoj mladosti, čak i pod prisilom svojih dobronamjernih britanskih učitelja, nikad nisam pročitao Novi Zavjet, izuev nekoliko odlomaka.; jer da sam ga čitao, teološki nauk pod njihovim vodstvom zasljepio bi mi pogled i nametnuo predrasude mom uhu , i ne bi mogao čuti Kristov glas ili vidjeti ga kako govori. Sad uživam, i zauvijek ću uživati, slušajući krista kako mi govori riječi života, istine i vječnog oslobođenja za sve.
Isus je rekao: „Govorimo što znamo,“* a sa sigurnošću osjećam da će ovo novo tumačenje ljudima omogućiti razumijevanje onog pravog znanja, onog ostvarenja mudrosti, koje je namijenio da ih svijet posjeduje. Zbog toga, usprkos mnogim već napisanim tumačenjima njegovih riječi, vjerujem da me Krist nadahnuo da podignem veo nerazumijevanja i krivih interpretacija s njegovih učenja i prikažem ih obnovljene u njihovoj izvornoj čistoći, očišćene od pojmovnih zabluda, i naglasim mogućnost njihove primjene na promijenjene uvjete života moderne civilizacije. Ljudi današnjice bi trebali razbiti zatamnjena stakla teologije – intelektualnog znanja o Bogu – i iskusiti Boga direktno. To je moje uvjerenje, i u njemu sam napisao ovu prvu ozbiljnu studiju jednog Istočnjaka o Kristovim riječima, koji je također rođen na Istoku i koji je proveo mnoge godine u Indiji.
Univerzalna Kristovska Svijest pojavila se u tijelu Isusa; i sad, kroz Kriya Joga učenje o meditaciji i samospoznaji i kroz ova intuitivno primljena duhovna tumačenja, Kristovska Svijest dolazi po drugi put da bi se očitovala u svijesti istinskog tragaoca za Bogom.
Dok budete čitali stranice Drugog dolaska, vidjet ćete kako se veo teškoće, nerazumijevanja i misterija Isusovih riječi diže zauvijek nakon dvadesetstoljetnog odmaka.  Krivim interpretacijama  stvorene su mnoge sekte, denominacije, uvjerenja, progoni, sukobi i prevrati. Sad Krist otkriva savršenu poruku koju je iznio jednostavnim riječima antičkom čovjeku u slabije razvijenom civilizacijskom dobu. Čitajte, shvatite i osjetite kako vam Krist govori kroz ovu bibliju „Drugi dolazak“, pozivajući vas da budete otkupljeni spoznajom istinskog „Drugog dolaska“, uskrsnuća Beskonačne Kristovske Svijest unutar vas samih.  



1. POGLAVLJE

Božanske inkarnacije: Božji poslanici


„O
če, oprosti im; jer ne znaju što čine.“

Ovim riječima, Isus je opečatio svoj jedinstven život, koji ga je postavio za vijeke vjekova na oltar srcima koja ga obožavaju kao utjelovljenje Božje ljubavi i samilosti. Dobri Pastir otvorio je srce za svaku dušu i, ne odbijajući nikoga, neizmjernom ljubavlju privolio svijet da ga slijedi na putu do oslobođenja dajući sam primjer kroz žrtvu, odricanje, praštanje, ljubav prema prijatelju kao i prema neprijatelju, i, iznad svega, uzvišenu ljubav prema Bogu. Kao novorođenče u štalici u Betlehemu, i kao spasitelj koji je ozdravljao bolesne i podizao mrtve, djelujući svojom ljubavlju kao melem na rane od grijeha, Krist u Isusu živio je među ljudima kao jedan od njih tako da bi i oni mogli naučiti živjeti kao bogovi.
Bez Božjih poslanika koji Njegovim autoritetom i glasom osvijetljuju put čovječanstvu, većini smrtnika život pun neriješenih i nerješivih misterija nedokučivog svemira bio bi prevelik izazov.
Još davno, u višim dobima u Indiji, Ršiji su svjedočili o Božanskom Dobročinstvu, „Bogu s nama“, u liku božanskih inkarnacija, avatara – Bog se utjelovljavao na Zemlji u prosvijetljenim bićima. Vječni, sveprisutni, nepromjenjivi Duh nije ni onaj tjelesni oblik ni nebeski pojam na koji mislimo kad kažemo Bog. Niti on kao Gospodin Stvoritelj uzima neki oblik u kojemu dolazi među nas njegova stvorenja. Bolje je reći da se u svrhu svoje objave služi božanskim zaslužnicima. Mnogo je bilo takvih glasova koji su posredovali između Boga i čovjeka, khanda avatari, nepotpune inkarnacije u Bogo-spoznajućim dušama. Manje je bilo purna avatara, oslobođenih bića potpuno sjedinjenih s Bogom; njihov dolazak na Zemlju vezan je samo za posebne zadatke. Gospodin u Bagavad Giti kaže: „Kad god zlo nadvlada dobro ja dolazim kao avatar. S vremena na vrijeme rađam se u vidljivom obliku da zaštitim ono što je dobro, a uništim zlo, i uspostavim pravičnost.“ (4:7-8) Jedna, uvijek ista, beskonačna Božja svijest, univerzalna Kristovska Svijest, Kutasha Chaitanya, postaje bliža nama zaodjenuvši se u pojedinačnu prosvijetljenu dušu, koju krase osobine i božanska narav prikladne vremenu i svrsi inkarnacije.
Bez uplitanja Božje ljubavi u obliku primjera, poruke, avatara koji dolaze na Zemlju, bilo bi skoro nemoguće da čovječanstvo, tapkajući u mraku iluzije nabasa na put u Kraljevstvo Božje. Da ne bi njegova znanjem uboga djeca bila zauvijek izgubljena u obmanjujućim labirintima, Gospodin se pojavljuje uvijek iznova u prosvijetljenim prorocima da osvijetli put. Slava Krista utjelovljena u Isusu učinila je vidljivim Nevidljivo Svjetlo koje vodi k Bogu.
Zbog toga što su periodičke božanske inkarnacije dio Božjeg stvaralačkog projekta, naznake takvih rođenja su otisnute u Glavnom Nacrtu. Sveci, pomoću svoje probuđene intuicije, mogu čitati takve svete zapise; i ako je Božja volja da se saznaju budući događaji, oni ih navještavaju, ponekad tako da to svi razumiju, a ponekad u prenesenom značenju. To je jedan od mnogo načina na koji Bog svojoj djeci daje do znanja da je svjestan njihove potrebe za Njegovom prisutnošću među njima. U Starom Zavjetu nalazimo nekoliko odlomaka koji se odnose na Isusov dolazak. Mnogi citiraju one iz knjige proroka Izajije:
Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ (7:14)
Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit i proslaviti!...tako će on mnoge zadiviti narode“ (52:13,15)
Poput ovaca svi smo lutali i svak svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju...Silom ga se i sudom riješiše; Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše...da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince (53:6,8,12) 

Bit Isusovog poslanja na zemlji je bilo ublažavanje kozmičkog zakona uzroka i posljedice, po kojem čovjek pati zbog svojih pogrešaka. Taj zakon je dat čovjeku po Mojsiju i naglašava strašnu pravdu koja prijeti tvrdoglavom neposluhu. Isus je došao pokazati da je Bog milosrdan i oprašta i da je njegova ljubav zaštita čak i od nemilosrdnog zakona. Slično,  Gautama Buda, „Prosvijetljeni“, je poučavao ljude svog doba zaboravljenom karmičkom zakonu, Dharma Chakri – samoinicijativnom djelovanju i njegovim posljedicama, koje čine svakog čovjeka, a ne Kozmičkog Vladara, odgovornim za njegovo trenutno stanje. Buda je ponovo prenio težište na suhoparnu teologiju i mehaničke rituale koji su dominirali starom Vedskom religijom u Indiji nakon prolaska višeg doba, u kojem je Bhagavan Krišna, indijski najcjenjeniji avatar, propovijedao put ljubavi i Bogospoznaje kroz vježbanje duhovne znanosti joge, sjedinjenja s Bogom.
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Ivan 15:13) Takva je bila iznimna Isusova misija. Zalaganje onih bliskih Bogu je čarobni napitak koji daje oslabljenim smrtnicima potrebnu snagu da se podignu i pobijede sile kozmičkog zakona koje su okrenuli protiv sebe svojim neposluhom. Oni stoje uz predane duše, štiteći ih svojom neprobojnom mudrošću, i ponekad skrećući na sebe dio razarajućih napada.
Isus je došao u doba koje ga je slabo znalo cijeniti; ali njegova poruka o Božjoj ljubavi i zauzimanje za čovječanstvo koje pati nije bilo samo za onda nego za sva vremena koja imaju doći – da je Bog uz čovjeka i u njegovim najmračnijim trenucima jednako kao i u onim prosvijetljenim. Podsjetio je svijet koji je strahovao od svog Stvoritelja kao od gnjevnog suca da, iako „Bog je Duh; i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini,“ Apsolut je također i osobni Bog kojem se možeš obratiti u molitvi i koji odgovara na njih kao Nebeski Otac.
Da bi shvatili veličinu božanske inkarnacije, neophodno je shvatiti izvor i prirodu svijesti koju posjeduje avatar. Isus je progovorio o njoj riječima: „Ja i Otac smo jedno“ (Ivan 10:30) i „ja sam u ocu i Otac je u meni!“ ( Ivan 14:11). Oni koji sjedine svoju svijest s Bogom poznaju i transcedentnu i imanentnu prirodu duha – jednost uvijek-postojećeg, sve-svjesnog, uvijek-novog Blaženstva Nestvorenog Apsoluta, i bezbrojnost ostvaraja njegova Bića u mnoštvu oblika na šarolikoj panorami svemira.
U Knjizi postanka iz Starog Zavjeta iznijeta je u prenesenom značenju znanstvena evolucija kozmičke tvorevine od Stvoritelja-Vladara. U Novom Zavjetu uvodne retke Ivanova evanđelja mogli bismo slobodno nazvati Postanak po Svetom Ivanu. Oba ova biblijska izvještaja, obuhvaćena čistom intuitivnom percepcijom, točno odgovaraju duhovnim kozmološkim činjenicama iz indijskih spisa koje potječu od ršija iz Zlatnog Doba.
Ivan je možda bio najveći među Isusovim učenicima. Isto kao što učitelj u školi nalazi u razredu učenike koji se izdvajaju od ostalih po svojim sposobnostima, tako su i Isusovi učenici različito umjeli shvatiti širinu i dubinu onoga što im je govorio. Među raznim knjigama Novog Zavjeta Ivanovi zapisi otkrivaju najviši stupanj božanske ostvarenosti, i upoznaju nas s ezoterijskim istinama koje su Ivanu prenesene od Isusa. Ne samo u svom evanđelju već i u poslanicama, a posebno u dubokim metafizičkim doživljajima simbolički opisanima u Knjizi Otkrivenja, Ivan je prikazao Isusova Učenja s gledišta unutarnjeg intuitivnog ostvarenja. I kvaliteta njegova svjedočenja je razlog zbog kojeg bi se, iako posljednji od četiri evanđelista, trebao smatrati prvim po pitanju pravog značenja Isusovog života i naučavanja.





         U početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Boga  
i Riječ bijaše Bog.
            Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
            Svemu što postade u njoj bijaše život
i život bijaše svjetlo ljudima;
            i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze...Svjetlo istinsko
koje prosvijetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
            bijaše u svijetu i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
            K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše
podade moć da postanu djeca Božja:
            onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni,
ne od krvi, ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje, nego od Boga.
            I Riječ tijelom postade i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.

            Ivan svjedoči za njega. Viče: „To je onaj o kojem rekoh:
Koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“

            Doista, od punine njegove svi mi primismo,
i to milost za milost.
            Uistinu, zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
            Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Ivan 1:1-5,9-18*



R
iječima „U početku ...“ započinju opisi stvaranja i u Novom i u Starom Zavjetu. „Početak“ se odnosi na rođenje konačnog svemira, jer za Vječni Apsolut – Duh – ne postoji ni početak ni kraj. On je postojao dok još nije ni prva patuljasta i neugledna maglica udahnula dah života i zaplovila prostorom, dok još planeti nisu otvorili svoje žarke oči u kolijevci svemira, dok još nisu zvjezdane rijeke potekle površinom beskrajnog neba, dok je ocean kreacije zjapio nenaseljen plutajućim svjetovima, dok još nisu sunce, mjesec i planeti plivali u tom prostranstvu, a neše male zemljine kugle sa svojim kućicama i sićušnim ljudskim bićima nije bilo, kao ni ičeg drugog. Njega se ne može drukčije opisati nego da je On Onaj koji je spoznao, Spoznaja i Spoznato u jednome. U njemu su biće, Njegova kozmička svijest i Njegova svemoć bili nerazlučivi jedno od drugoga: uvijek-postojeći, sve-svjesni, Duh vječno nove radosti.
U tom Vječno-Novom Blaženstvu nije bilo vremena ni prostora, ni dvojne koncepcije zakona relativnosti; sve što je bilo, što jest i što će biti postojalo je kao Jedan, Nerazloživi Duh. Prostor, vrijeme i relativnost su kategorije stvari; čim ljudsko biće zamijeti na nebu planet poima ga na način da zauzima određeni prostor i postoji u vremenu relativnom s obzirom na njegov položaj u svemiru. Ali dok još nisu postojali konačni oblici kreacije nije bilo ni dimenzija koje bi ih opisivale, samo Blaženi Duh.
Kada, odakle i zašto je došlo do stvaranja? Tko bi se usudio pokušati prodrijeti u Um Beskonačnoga tražeći uzroke od Neprouzročenoga, početke od Uvijek-Postojećeg i bezvrijedne razloge od Sveznajućeg?* Odvažniji smrtnici ustraju u svojim upitima, dok mudraci uranjaju u taj Um i vraćaju se tvrdeći nenakićenom jednostavnošću da je Jedan osjetio bezželjnu želju za uživanjem Njegova Blaženstva kroz mnoge i kozmos i njegova bića bili su rođeni. Neostvareni Duh je pomislio: „Sam sam. Ja sam svjesno Blaženstvo, ali nema nikoga da osjeti slador mog Nektara Radosti.“ Već dok je tako sanjao, On je postao mnoštvo.
U pjesničkom poletu oslikao sam taj kozmički san: „Duh je, nevidljiv, prebivao sam u domu Beskraja. Pjevušio je sebi vječno-novu, uvijek-radosnu pjesmu savršenog Blaženstva. I pjevajući glasom Vječnosti pitao se sluša li to još tko osim Njega. S ovim hinjenim čuđenjem osjetio je svoju samoću: znao je da je on Kozmička Pjesma, Onaj Koji Pjeva, i Jedini Slušatelj. S tom mišlju postao je dvoje: Duh i Priroda, Muškarac i Žena, Pozitivno i Negativno, Prašnik i Tučak, Paun i Paunica, Muški i Žanski Pupoljak.
Duh, jedina postojeća supstancija, nije imao ništa drugo osim Sebe Samog od čega bi stvarao. On i Njegovo djelo imaju istu bit, da nije tako slijedilo bi da su dvije uvijek.postojeće Beskonačne Sile apsolutne, što je po definiciji apsoluta nemoguće. Obično je za stvaranje potrebna dvojnost  Stvoritelja i stvorenoga. Zato je od Duha prvo potekla Čarobna Varka, Maja, Magični Kozmički Mjeritelj, koji proizvodi privid podjele Nedjeljivog Beskonačnog na konačne pojedinačne predmete, baš kao što se mirna površina oceana prekrije valovima djelovanjem olujnog vjetra. Cijeli svemir nije ništa drugo nego Duh, prividno i privremeno pretvoren u različitost Njegovim stvaralačkim vibracijskim djelovanjem.
 


„U početku bijaše riječ i Riječ bijaše kod Boga – i riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo. U njoj bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima.“ (Ivan 1:1-4) 
„Riječ“ označava inteligentnu vibraciju, energiju što dolazi od Boga. Bilo koja riječ izrečena od strane inteligentnog bića, sadrži u sebi energiju zvuka ili vibraciju, i misao koja joj daje inteligentno značenje. Slično tome, Riječ koja je početak i izvor svih stvorenih stvari je Kozmička Vibracija prožeta Kozmičkom Inteligencijom.
Pojam materije, energija od koje je materija sačinjena, sama materija – sve stvari – nisu ništa drugo nego različito vibrirajuće misli Duha, baš kao što čovjek u svojim snovima stvara svijet s munjama i oblacima, u kojem se ljudi rađaju i umiru, vole se i sukobljavaju, osjeća hladnoću i vrućinu, užitak ili bol. Rađanje i umiranje, bolesti i nevolje, tvari u različitim agregatnim stanjima, nisu ništa drugo nego različito vibrirajuće misli onoga koji sanja. Ovaj svemir je sanjalački film vibracija Božjih misli usanjanih na platno vremena i prostora i ljudske svijesti.
„Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“: Prije stvaranja Duh je jedina stvarnost. Stvaranjem On postaje Bog Otac, Sin i Duh Sveti.
Čim je u Duhu zatitrao val kozmičke misli, rad magične kozmičke mjerničke sile maje, varke, od Nemanifestiranog dijela Duha tvori Boga Oca, Tvorca sve stvaralačke vibracije. On se u Hinduskim svetim spisima naziva Išvara (Vladar Kozmosa) ili Sat (najviše čista bit Kozmičke Svijesti) – Transcendentalna Inteligencija. Drugim riječima, Bog Otac postoji trenscendentalno, netaknut titranjima kreacije – odvojena Kozmička Svijest.
Energija titranja koja potječe od Duha, i u čijoj prirodi je sadržana obmanjujuća snaga maje, je Duh Sveti: Kozmička Vibracija, Riječ, Aum (Om) ili Amen. Sve stvari, planete i živa bića stvoreni u Duhu Svetom, Svetoj vibraciji, nisu ništa drugo nego zamrznuta Božja mašta. Duh Sveti se u Hinduskim svetim spisima naziva Aum ili Maha Prakriti (Majka Priroda, Kozmička Majka koja porađa cijeli svemir); i znanstvenicima je, iako u manjoj mjeri, također poznato da je struktura materije, njeno osnovno tkivo, kozmička vibracija. „Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvaranja.“* Sveti Kozmički Zvuk je svjedok objavljene Božanske Prisutnosti u svemu stvorenome.
Sveprisutno aktivna kozmička vibracija nije mogla sama od sebe stvoriti i održati na životu ovaj zadivljujuće složen svijet. Svemir nije prosto rezultat pogođene kombinacije sila titranja i subatomskih čestica, kao što to misle znanstvenici materijalisti – krutine, tekućine i plinovi naslijepo srasli u zemlju, oceane, atmosferu i biljke, i baš tako poslagani da tvore uvjete za život ljudskim bićima. Slijepe sile ne mogu proizvesti objekte inteligentne strukture. Kao što je potrebna ljudska inteligencija da bi ulila vodu u kalupe i napravila kockice leda, tako i  u udruživanju vibracija u oblike koji neprestano evoluiraju diljem svemira vidimo djelovanje skrivene Imanentne Inteligencije.
Transcendentalna svijest Boga Oca ostvarila se u vibraciji Duha Svetoga kao Sin – Kristovska Svijest, Božja Inteligencija unutar kreacije. Taj čisti odraz Boga u Duhu Svetom posredno ga vodi da stvara, rastvara, održava i oblikuje stvari u skladu s Božjom namjerom.
Kao što se muž ponovo rađa u ženi kao sin, tako i transcendentalni Bog Otac očitovan u Duhu Svetom, Kozmičkoj Djevici Mariji, postaje jedinorođeni ljubljeni Sin, Kristovska Svijest, pravi odraz Božje inteligencije.
Sljedeće analogija može poslužiti za ilustraciju kako Jedan Vječni Duh postaje Sveto Trojstvo, u Hinduskim spisima poznato kao Sat, Tat i Aum. Zamislite da postoji samo sunce, i ništa drugo oko njega – blješteća masa nemjerljive energije i topline, kako širi svoje zrake u beskrajan svemir. Smjestite plavu kristalnu kuglu unutar tog zračenja. Sunce sad postoji u vezi s njom. Sunčevo svjetlo se dijeli na neaktivno, transcendentalno bijelo svjetlo izvan i okolo kristalne kugle, i suštinski nepromijenjeno svjetlo ali sada plave boje zbog refleksije na plavoj kristalnoj kugli. Podjela sunčevog svjetla na bijelo i plavo događa se zbog prisustva trećeg objekta, plave kristalne kugle.
Kao što je sunce samotna čista sjajnost, koja, dok je sama za sebe, širi svoje zrake svuda u prostor, tako je i Duh bez titrajuće kreacije Nemanifestirani Apsolut. Ali uvedimo „plavu kristalnu kuglu“ stvorenog svijeta, i Duh postaje raščlanjen na vibratornu supstanciju  svih oblika nastalih iz Auma, Svetog Duha; čistu reflektiranu Božju Inteligenciju kao Kristovsku Svijest sveprisutnu u svakoj stvari i pori svemira gdje postoji vibracija; i vrhovnu Bit svega, Kozmičku Svijest, transcendentalnog Boga Oca svega svijeta. (Većina analogija koje se koriste pri definiciji apsoluta su, u najboljem slučaju, nesavršene natuknice, jer zbog svoje ograničene materijalne prirode ne mogu dočarati suptilnost spiritualnih istina. U ilustraciji o suncu i kristalnoj kugli, sunce ne stvara kristalnu kuglu, dok je Duh, kao Bog Otac stvorio Duha Svetog s njegovom vibratornom stvaralačkom moći da bi ostvario Božanske sveopće zamisli.)
Na taj način, slikovito govoreći, čim se kozmički neženja Duh pokrene na stvaranje svemira, postaje suprug, Bog Otac, vjenčan s kozmičkom Djevicom Marijom ili Kozmičkom Vibracijom, rađajući Svoj odraz, jedinog ljubljenog Sina*. Kristovska Svijest, prisutna u svakom atomu, je jedini neraščlanjeni, čisti odraz Apsoluta, Boga Oca. Stoga, ta Kristovska Inteligencija, jedini ljubljeni Sin, ostaje imanentna, utjecajna transcendencija: Kristovska Svijest nije aktivan element u svijetu; zasebna, aktivna, umnogoličena svjesna inteligencija koja donosi na vidjelo svaki djelić vibratorne tvorevine je Duh Sveti, koji je prožet jedinim ljubljenim Sinom. Neaktivno aktivna Kristovska Svijest ili Sin je svjesna Prisutnost božanskog inteligentnog plana u kozmosu, i Vječni Svjedok rada Duha Svetog, koji se naziva „Sveti“ jer djeluje u skladu s Božjom voljom objavljenoj u imanentnoj Kristovskoj Svijesti.
Duh kao Duh Sveti, stvaralačka  Aum Vibracija, transformira Sebe u materiju mijenjanjem frekvencija kozmičkog titranja. Kozmička Inteligencija postaje kozmičko inteligentno gibanje, ili vibracija svijesti, koja se pratvara u kozmičku energiju. Ona se pretvara u elektrone i atome. Elektroni i atomi stvaraju molekule plina, kao što su kozmičke maglice. Maglice, mase raspršene plinovite tvari, pretvaraju se u vodu i krutu tvar. Kao Kozmička Vibracija, sve stvari su jedno; ali kad se Kozmička Vibracija kondenzira u materiju, postaje mnoštvo – uključujući ljudsko tijelo kao dio ove raznolikosti.*
Ova metamorfoza Duha pomoću stvaralačke vibracije Duha Svetog – koja zahvaća relativno mali dijelić Beskonačnosti – proizvodi trojni svijet: idejni ili kauzalni, svijet najfinijih vibracija svijesti, Božjih misli i ideja koje su uzrok svih oblika i sila; astralni svijet svjetla i životne sile, vibratorne energije, prva kondenzacija u koju se oblaču prvotne idejne zamisli; i materijalni svijet grubih titranja atoma iz tvari. Ovi svjetovi su položeni jedni preko drugih, oni grublji zavisni o onim finijim, i sva tri konačno zavisna samo o potpori Božje volje i svijesti.
Kako u makrosvijetu svemira, tako i u mikrosvijetu čovjeka postoje tri međusobno ovisna tijela. Ljudska duša obučena je u ova tri pokrivača koji joj služe kao pomagala kojima inkarnirani duh može opažati, razumijevati i međudjelovati s Božjom kreacijom. Prvi tanahni sloj, koji dušu razlučuje od Duha, je onaj od čiste svijesti; sastavljen je od Božjih misli ili ideja koje uzrokuju druga dva sloja. Zato se i naziva kauzalno tijelo. Kauzalne ideje odašilju magnetsku silu svjetla i inteligentne energije, koju sam nazvao životroni, i koja oblikuje astralno tijelo čovjeka. Astralno tijelo od životrona je samo po sebi životna energija koja pokreće sva osjetila i funkcije fizičkog tijela. Fizčko tijelo nije ništa doli gruba materijalizacija kauzalnih ideja, pokrenuta energijom astralnog tijela i prožeta sviješću, samosvjesnošću i inteligencijom od kauzalnog tijela. Sve ove vibrirajuće manifestacije makro i mikrosvijeta potječu od Duha Svetog i transcendentalne Božje svijesti.
Tako Ivan zaključuje: „U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima“(Ivan 1:4).
Biblijski pisci, neupućeni u terminologiju kojom se koriste znanja modernog doba, dosta su prikladno koristili izraze „Duh Sveti“ i „Riječ“ kako bi odredili karakter Inteligentne Kozmičke Vibracije. „Riječ“ ukazuje na zvučnu vibraciju, koja prenosi moć materijalizacije. „Duh“ ukazuje na inteligentnu, nevidljivu, svjesnu silu. Pridjev „Sveti“ Vibracija ima zbog toga što je manifestacija Boga, i jer pokušava stvoriti svijet po savršenom Božjem uzorku.
Naziv Aum označava ulogu koju „Duh Sveti“ ima u Božjem stvaralačkom planu: A dolazi od akara, stvaralačka vibracija; u od ukara, održavalačka vibracija; i m od makara, rušiteljska vibracija. Oluja koje bjesni na moru stvara valove, neke veće neke manje, održava ih neko vrijeme, i utiša ih kad se povuče. Tako Aum ili Duh Sveti stvara predmete, održava ih u njihovim bezbrojnim oblicima, i konačno rastvara u dubinama Božanskim – neprekidan proces obnavljanja života i oblika koji teče dok traje Božji san.
Tako je Riječ ili Kozmička Vibracija izvor „svega“: „i bez nje ništa nije postalo što je postalo.“ Riječ je postojala od samog početka stvaranja – Božja prva manifestacija u rađanju svemira. „Riječ bijaše kod Boga“ – prožeta odrazom Božje inteligencije, Kristovskom Sviješću – „i Riječ bijaše Bog“ – titranje Njegovog vlastitiog Bića.
Objava Svetog Ivana je odraz iste vječne istine koja odzvanja u raznim odlomcima drevnih Veda: da je kozmička vibrirajuća Riječ (Vak) bila s Bogom Ocem-Stvoriteljem na početku stvaranja, kad ništa drugo nije postojalo; i da je po Vak postalo sve što je postalo. Vak je sam Brahman (Bog). U Bhagavad Giti Gospodin potvrđuje: „od obreda slog sam sveti“ (X:25. „Početak sam svih stvorova, i sredina i završetak“ (X:32). „Znaj tek, stojim ravan, stalan, poduprijevši cio svemir tek djelićem svoga bića.“ (X:42)
S razumijevanjem ove istine, imamo znanstvenu podlogu svijeta i prikladne temelje za vrednovanje stihova Svetog Ivana u smislu načina na koji se to odnosi na život Isusa Krista.
Načinom izražavanja karakterističnim za Indijske svece, Sveti Ivan u nekoliko prvih redaka svog evanđelja pretpostavlja, odnoseći se u dva navrata na inkarnaciju Isusa, božanstvenost Kristovskog stanja u Isusu kao analogon za Univerzalnu Kristovsku manifestaciju Boga koji se objavljuje kao Inteligencija i Stvaralačka Vibracija na početku svijeta. Vjernici u Indiji ne prave razliku između Božanskog u mikrosvijetu inkarnirane svijesti avatara – kao na primjer u Gospodinu Krišni – i univerzalnog Božanskog izraženog u makrosvijetu. Slično, Ivan alegorički govori o Kristu u Isusu isto kao i o Kristu manifestaciji Beskonačnosti (prisustvu Boga u svijetu), s tim da je ovom posljednjem pridano primarno značenje.
Kršćansko Sveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetog – u vezi sa uobičajenom koncepcijom Isusove inkarnacije nemoguće je protumačiti bez razlikovanja Isusa kao tijela i Isusa kao sredstva u kojem se jedini ljubljeni Sin, Kristovska Svijest, manifestirala. Sam Isus pravi razliku kad govori o svom tijelu kao „sinu čovječjem“; i o svojoj duši, koja nije bila ograničena tijelom već je bila jedno sa Kristovskom Sviješću u titraju svake čestice kao „Sin Božji“.
„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca“* da ga otkupi; to jest, Bog Otac je ostao zaklonjen izvan dosega vibracija koje su potekle od Njegovog vlastitog Bića, ali se zatim skrio kao Kristovska Inteligencija u cijeloj materiji i svim živim bićima kako bi pažljivim evolucijskim pomacima doveo svih natrag u Svoj dom Vječnog Blaženstva. Bez ove posvudašnje Božje prisutnosti koja prožima kreaciju, čovjek bi se naposljetku osjećao lišen Božanske Pomoći – kako blago, ponekad gotovo nezamjetljivo, dolazi pružiti mu ruku kad prigne koljeno u iskrenoj molitvi. Njegov Stvoritelj i Vrhovni Dobročinitelj nikad nije udaljen više od jedne pobožne misli.
Ivan kaže:“A svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja.“ Ovdje množina jasno pokazuje, iz učenja koje je primio od Isusa, da nije Isusovo tijelo već njegovo stanje Kristovske Svijesti jedini ljubljeni sin; i da će svi koji pročiste svoju svijest i prime ili neometano reflektiraju Božju snagu postati djeca Božja. Bit će jedno sa jedinim ljubljenim odsjajem Boga u cijeloj materiji, kao što je bio Isus; i kroz Sina, Kristovsku Svijest, vinuti se do Boga, vrhovne Kozmičke Svijesti.*
Prije Isusovog dolaska svetac Vyasa, pisac Bhagavad Gite, bio je sin Božji, jedno s jedinim ljubljenim Božjim odsjajem, Kutasthom Chaitanyom ili Kristovskom Sviješću. Isto tako, Svami Shankara (utemeljitelj asketskog reda svamija oko 700.g.n.e.), Mahavatar Babaji, Lahiri Mahasaya, i moj guru Svami Sri Yukteswar, i drugi koji su posjedovali Kristovsku Svijest, postali su zato sinovi Božji. Duh nije mogao biti pristran tvoreći Isusa Kristom a sve ostale duhovno nesposobnim smrtnicima. Bog je mogao napraviti tisuće božanskih Isusa; i oni bi se , predodređeni, prirodno ponašali kao Kristovi – Božje spiritualne lutke. Takvi Kristovi teško da bi mogli biti uzor smrtnicima koji se hrvaju sa svim svojim slabostima. Ali kad je jedan postao Krist samonaporom nedvladavanja kušnji i pravilnom upotrebom od Boga dane slobodne volje i snage zajedništva s Bogom kroz predano klanjanje ili znanstvenu tehniku meditacije, tada je to primjer koji budi nadu u spasenje u slabe, ustrašene i materijom sputane ljudske duše.
Indijski najcjenjeniji doprinos svijetu, koji su otkrili drevni ršiji, je znanstvena religija – joga, „božansko sjedinjenje“ – kojom se može spoznati Boga, ne kao teološki pojam nego kao stvarno osobno iskustvo. Jogijska znanost Bogospoznaje je od svih znanosti najvrednija čovjeku, jer siječe korijen svih ljudskih boljki: neznanje, ovijenost maglom iluzije. Kad pojedinac postane čvrsto usidren u Bogospoznaji, nadilazi iluziju i podčinjena smrtnička svijest uzdiže se na Kristoliku razinu.


I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. (Ivan 1:5).

T
ama znači iluziju, neznanje. U sanskrtskim tekstovima pojmovi iz Ivanovih ezoterijskih stihova objašnjeni su vrlo temeljito. Kada se interpretiraju uz pomoć prosvijetljenosti indijskih majstora, shvatit će se da su ove istine univerzalne i znanstvene. Spiritualni zakoni koji određuju ustrojstvo svemira i čovjekovo mjesto u njemu su najviša znanost, koja podupire sve ostale znanosti; ali pošto se znanstvenici više bave posljedicama a ne vide krajnje uzroke, duhovne objave svetaca nejčešće se odbacuju kao praznovjerje. Ipak, postupnim širenjem granica razumijevanja, duhovna i materijalna znanost shvatit će da dijele ista stanovišta.
Mrak iluzije se očituje na dva načina: jedan je maya, kozmička iluzija, „ona koja stavlja mjeru na Beskonačnost“; a drugi je avidya, neznanje ili individualna iluzija.
Ako netko ugleda letećeg slona, ostali će mu reći da je to halucinacija, ali njemu je ono što percipira stvarno. Maya je masovna Božja hipnoza pomoću koje ljudi, oslanjajući se na osjetilnu percepciju, vjeruju u istu iluzornu „stvarnost“ kreacije; avidya podupire posebnost oblika, iskustava i izražavanja (održava ego i Ja-svjesnost).
Svjetlo „koje svijetli u mraku“ iluzije ovog svijeta je svjetlo Božje. Bog je svjetlo. U prvoj Ivanovoj poslanici (1:5) čitamo: „A ovo je navještaj koji smo čuli od njega i navješćujemo vama, Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve!“
  U stvorenom svemiru prva dva izraza inteligentne stvaralačke Kozmičke Vibracije koja je potekla od kozmičke Božje Svijesti bili su: zvuk (sveti Aum ili Amen) i svjetlo („U početku... reče Bog neka bude svjetlo“ – Postanak 1:1,3). Čestice božanskog svjetla, finije od elektrona i drugih subatomskih čestica, su gradbene opeke materije. Sve stvari koje vidimo na ekranu svemira su različite struje kozmičkog svjetla i sjene ili tame iluzije.
Božje svjetlo svijetli kroz tamu iluzije ali čovjek, onaj koji opaža, boluje od dviju bolesti koje ga osljepljuju: ograničenosti osjetila, individualne obmane, udružene s kozmičkom obmanom.
Uslijed ograničenosti osjetila čovjek ne registrira čak ni cijeli spaktar materijalnih manifestacija. Kad bi nam se povećala moć vida mogli bismo vidjeti sve vrste svjetlosti – atome, elektrone, fotone, titrajuće aure – kako poigravaju oko nas. Kad bi nam se dovoljno pojačalo osjetilo sluha mogli bismo čuti brujanje atoma, planete u njihovom kruženju oko Sunca, zaglušujuću grmljavinu eksplozije zvijezda. Mogli bismo čuti kako cijeli svemir podrhtava od života. Ali niti jedna viša i finija vibracija ne može se zapaziti, osim, do određene mjere, superosjetljivim instrumentima. „Tama“ označava tu određenost jer ona proizvodi privid ograničene svijesti.
Čak i sunčevo svjetlo se smatra tamom jer spada u ovaj fizički svijet dualnosti; njegova grubost zaklanja uzvišeno Božje svjetlo. To svjetlo je vidljivo samo u duhovno transcedentirajućim estatičkim stanjima gdje ne postoji podjela na dan i noć, svjetlo i tamu. Samo u meditaciji iza zatvorenih očiju svijetli Božja zračenje.
Čovjek je zaslijepljen ralativnošću života. Bez fizičkog svjetla on vidi tamu. Ali onkraj tog svjetla je drugo svjetlo koje prožima svijet. Skriveno iza etera u prostoru je silno svjetlo astralnog svijeta, koje daje život i energiju za održavanje cijelog svemira. Zrake astralnih životrona su duhovna ektoplazma koja okružuje cijeli kozmos. Izvan astralnog svjetla Bog stvara planete i svjetove. Ja prebivam u tom svjetlu cijelo vrijeme; sve vidim zažareno s tom nebeskom tvari – svi fizički oblici potječu od tog astralnog svjetla, a ono potječe od Stvaralačke objave Boga kao Svjetla.
Kad biste u ovom trenutku ugledali Boga, vidjeli biste gomilu svjetla kako svjetluca po cijelom svemiru. Kad zatvorim oči u zanosu sve se rastapa u tom veličanstvenom svjetlu. To nije mašta, već radije percepcija Jedine Stvarnosti postojanja. Što god vidimo u tom stanju će se dogoditi; to je dokaz vjerodostojnosti tog Sveprisutnog Svjetla.
Čovjek je toliko opijen iluzijom, ona onemogućava njegovu pravu percepciju tako da mrakom svog neznanja ne može vidjeti Božje svjetlo kako posvuda treperi. Udružene kozmička iluzija (maya) i individualna iluzija (avidya) zamračuju i remete duši prirođen intiuitivni osjećaj Božje sveprisutnosti. U meditaciji mrak osjetilne potčinjenosti nestaje i prevladava intuicija, otkrivajući našu bit kao svjetlo u moru cijelog svemira svjetla.


Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. (Ivan 1:9)

U
 četvrtom retku rečeno je i objašnjeno: „ U njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima.“ U devetom retku se sad opet ponavlja ista misao. U praktičnoj ili zabavnoj literaturi ponavljanje se smatra dosadnim, često iritirajućim, jer ometa tok misli. Ali ponavljanje istine u duhovnim tekstovima je dobro, čak i potrebno, da bi se upila moralna i duhovna pouka, a njeno značenje postalo jasnije. Istina je živi entitet; upoznavajući njene principe kroz stalno druženje stvaramo vjernog druga i čvrst oslonac.
Svjetlost kozmičke energije koja potječe od kozmičke Božje svijesti je životna sila koja utječe na sva bića i osvjetljava njihovu svijest, kao što dinamo šalje struju u ulične žarulje. To je ta sveprisutnost Božjeg svjetla koje podržava masovni privid bezbrojnosti oblika i njihovih čudesnih izražaja individualnosti. Ovo svjetlo je istinsko jer je beskonačno i vječno, dok čovjek od jednog života do drugog samo posuđuje od njega svoju privremenu smrtničku egzistenciju. Joga poučava kako dospjeti u društvo besmrtnih uspostavljajući vezu s tim svjetlom i osvještavajući jedinstvo ljudske svijesti sa „svjetlom istinskim, koje prosvljetljuje svakog čovjeka.“


Bijaše u svijetu, i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna. (Ivan 1:10)

Z
amjenice 'njemu' i 'njega', iako dvosmislene na prvi pogled, odnose se kao i u prethodnim stihovima na Svjetlo, sveprisutnu stvaralačku manifestaciju Boga „u svijetu“. Svijet ovdje ne označava samo našu malenu Zemlju već čitavi kozmos. (Ove riječi trebalo je drukčije prevesti u Bibliji, kao i ostalom mnoge druge koje su pogrešno shvaćene).*
„I svijet po njemu posta“ znači da cijeli kozmos ima svoj izvor u tom kozmičkom svjetlu, ne samo ovaj mali planet, koji je samo zrnce pijeska na pješčanoj plaži vremena.
„I svijet ga ne upozna“: 'istinsko svjetlo' je ostalo sakriveno iluzijom, nevidljivo za osjetilna bića.


K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše. (Ivan 1:11)

B
io je sveprisutno imanentan u kreaciji, sve stvari („njegovi“) materijalizirane su iz kozmičkog svjetla koje istječe iz Bitka, Božje kozmičke svijesti.
Bog se utjelovio kao tvar, život i um. Njegov duh se na taj način odražava u „njegovima“, jer tvar, život i um su neposredne manifestacije Duha, baš kao što se ljudska duša manifestira u tijelu i umu prožetima životom. Iako ova fizička sredstva pripadaju duši, i naposljetku su manifestacije duše, ograničenja iluzije postavljena nad umom i tijelom sprečavaju čovjeka da upozna svoju savršenu, blaženu dušu, svoju pravu Sobost. On radije o sebi misli kao o liku, imenu i osobujnom karakteru koji je podložan brigama, nevoljama i drugim kušnjama iluzije.
Zato se u ovim stihovima kaže da je duh Božji došao k „svojima“, to jest manifestirao se u materiji i životu i Svojim svjesnim procesima u ljudskim bićima; i „njegovi ga ne primiše“, to jest, zbog djelovanja iluzije, materija, život i um potpuno ne reflektiraju i izražavaju („primaju“) Božansku Imanenciju.


A onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga. (Ivan 1:12-13)

B
ožje svjetlo svijetli jednako u svima, ali zbog sjene neznanja svi ga jednako ne primaju i ne reflektiraju. Sunčevo svjetlo pada jednako na grafit kao i na dijamant, ali samo ga dijamant prima i raflektira u prekrasnom odsjaju. Ugljik iz grafita ima potencijal da postane dijamant. Sve što je potrebno je metamorfoza pod velikim pritiskom. Dakle, ovdje se govori da svatko može biti kao Krist – tko god razbistri svoju svijest ćudorednim i duhovnim životom, a posebno pročišćenjem u meditaciji, u kojoj zakržljala smrtnost sublimira u besmrtnost savršene duše.
Biti dijete Božje nije nešto što moramo postići: bolje je reći da moramo primiti Njegovo svjetlo i shvatiti da nam je ta čast dodijeljena već od samog začeća.
„Onima koji vjeruju u njegovo ime“: Kad čak i samo Ime Božje budi u pojedinca predanost i usidri mu misao u Njemu, to postaju vrata spasenja. Kad samo spomen Imena Njegova zapali dušu ljubavlju prema Bogu, to je ono što će je odvesti do oslobođenja.
U dubljem značenju „ime“ se odnosi na Kozmičku Vibraciju (Riječ, Aum, Amen). Bog kao Duh nema imena kojim bi ga se opisalo. Nazivalo ga se Apsolutom, Jahvom, Brahmanom ili Alahom, time ga se ne može izraziti. Bog Otac Stvoritelj svega vibrira prirodom kao vječni život, i taj život se čuje kao uzvišeni Amen ili Aum. To ime najtočnije opisuje Boga. „Oni koji vjeruju u njegovo ime“ su oni koji su u dosluhu s tim zvukom Auma, Božjim glasom u vibraciji Duha Svetog. Kad netko začuje to Božje ime, Kozmičku Vibraciju, na putu je da postane dijete Božje, jer s tim zvukom njegova svijest dolazi u dodir s Kristovskom Svijesti, koja će ga spojiti s Bogom kao Kozmičkom Svijesti.
Svetac Patanđali, indijski najveći tumač joge, opisuje Boga Stvoritelja kao Ishvaru, Kozmičkog Gospodara ili Vladara. „Riječ koja ga iskazuje je prvobitna vibracija (Aum). Ponavljanjem i ostvarenjem u sebi njenog smisla, postiže se uvid u vlastitu unutrašnjost, a razne psihosomatske i intelektualne smetnje također se otklanjaju.“ (Joga Sutre 1:27-29)
Stanje zajedničko ljudima je sputanost svijesti tijelom. Ljudsko tijelo, koje je jedan izdvojeni titrajni uzorak i postoji unutar ali odvojeno od Kozmičke Vibracije, slično ograničava svijest. Joga uči duhovne poklonike da moraju prelaziti stanja viših vibracija kako bi uzdigli svoju svijest od sputavajućih vibracija daha, srca i krvotoka, do suptilnijih vibracija koje potječu od tjelesnih atoma i životne sile. Posebnom tehnikom meditacije na Aum poznatom onima koji proučavaju Lekcije Društva za samospoznaju, poklonik prepoznaje ograničenja kojima tijelo sužava njegovu svijest: zvuk disanja, otkucaja srca i krvotoka. I tada, produbljujući svoju meditaciju, može čuti uzvišeni zvuk Amen ili Aum, kozmičku pjesmu koja izlazi iz atoma i čestica kozmičke energije. Uranjajući u struju tog zvuka, svijest duše zarobljene tijelom postepeno se širi izvan tih granica u sveprisutnost. Mentalne sposobnosti ruše sve zapreke i duša se svojom sveznajućom intuicijom usklađuje s Kozmičkim Umom, Inteligencijom imanentnom u posvudašnjoj Kozmičkoj Vibraciji.
Nakon slušanja i sjedinjenja s kozmičkim zvukom Duha Svetog, kojeg proizvode čestice Božje tvorevine, nebeske i idejne sfere postojanja, svijest meditirajućeg poklonika titrat će zajedno sa svemirom kao svojim kozmičkim tijelom. Kad se ustali to titranje proširene svijesti u cijeloj kreaciji poklonik osvještava u sebi prisutnost imanentne Kristovske Svijesti. U tom trenutku postaje Kristolik; njegova svijest doživljava „drugi Kristov dolazak“ – prisutnost Kristovske Svijesti u sebi, kao što je Isus osjećao Univerzalnog Krista očitovanog u svom tijelu i učio svoje učenike da ostvare isto.*
Kad poklonik osjeti da je njegova svijest jedno s Univerzalnim Kristom, uviđa da je Kristovska Svijest u njegovoj duši i cijelom svemiru odraz Kozmičke Svijesti Boga Oca. Kozmička Svijest (Bog Otac) koji postoji transcendentalno izvan cijele vibratorne kreacije (Duha Svetog) i Kristovska Svijest (Univerzalna Inteligencija, Kutastha Chaitanya) unutar vibratorne kreacije su sagledane kao jedno te isto. Poklonik se raduje radošću iznad svih radosti, kao što je i Isus objavio: „Ja (Kristovska Svijest unutar kreacije) i moj Otac (Kozmička Svijest izvan kreacije) smo jedno.“
„Koji su rođeni, ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga“: Sin čovječji je fizičko tijelo koje izlazi iz drugog tijela kao rezultat ljudske želje i seksualnog sjedinjenja, nasljeđujući obiteljsku i rasnu zalihu gena. Ali sin Božji označava dušu, ljudima prirođenu božansku svijest, rođenu ne od volje muževlje ili tjelesne, ili od spolnosti ili krvnog nasljedstva, nego od Boga. Tako su zapravo sva ljudska bića djeca Božja, stvorena na Njegovu sliku.
Po svojoj biti djeca Božja, čisti odsjaji Oca nezamrljani iluzijom, postali su sinovi čovječji identificirajući se s tijelom i zaboravljajući svoje porijeklo u Duhu. Čovjek koji živi u toj iluziji je samo prosjak na ulici vremena. Ali kao što je Isus primio i odrazio kroz svoju pročišćenu svijest božansko sinovstvo Kristovske Svijesti, tako isto i svaki čovjek, pomoću joga meditacije, može pročistiti svoj um i izbrusiti ga u dijamant koji će primiti i odraziti Božje svjetlo.
Članstvo u Crkvi, obavljanje vanjskih rituala ili priznavanje Isusa za spasitelja, a bez da ga se uistinu upoznalo i družilo s njim u meditaciji, neće donijeti Krista. Upoznati Krista znači zatvoriti oči, proširiti svijest i tako produbiti koncentraciju da pomoću unutarnjeg svjetla intuicije duše zadobivamo istu svijest koju je i Isus imao. Ivan i drugi napredni Isusovi učenici koji su ga stvarno istinski „primili“ doživljavali su ga kao Kristovsku Svijest prisutnu u svakom djeliću svemira. Pravi Kršćanin – Kristijanin – je onaj koji oslobodi svoju dušu vezanosti za tijelo i sjedini je s Kristovskom Inteligencijom koja prožima sve stvoreno.


I riječ tijelom postade, i nastani se među nama, (i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca) – pun milosti i istine. (Ivan 1:14)

R
iječ, stvaralačka energija zvuka Kozmičke Vibracije, poput zvučnih valova nezamislivo snažnog potresa, proizašla je od Stvoritelja kako bi stvorila svemir. Ta Kozmička Vibracija prožeta Kozmičkom Inteligencijom kondenzirala se u fine elemente – toplinsko, električno, magnetsko i ostalo zračenje, zatim u atome plinova, tekućina i krutina. „Riječ je tijelom postala“ znači da se vibratorna energija koja proizvodi taj kozmički zvuk skrutnula u materiju.
Materija je „tijelo“ zbog toga što je živa; čak i stijene imaju život. Profesor Jagadis Chandra Bose iz Kalkute u Indiji, bavio se neobičnim eksperimentima u kojima je dokazao da čak i komad lima reagira na vanjske podražaje, s „užitkom“ na one ugodne, a s „bolom“ na one koji mu se ne sviđaju; i da njegove životne vibracije također mogu biti zatrovane ili ubijene.
„I nastanila se među nama“: Kozmička Vibracija, koja se materijalizirala u fizičku kreaciju, uključujući ljudsko tijelo, omogućila je dušama da osjetilima istražuju okolni svemir.
Čovjek je trojako biće: fizičko, umno i duhovno – jedinstvena kombinacija snage i svijesti sposobna potpuno spoznati Božanstvo u sebi i u svijetu i klanjati mu se. On je duša, Sebstvo, stvoreno na sliku Božju (izdvojeni odraz Boga), koje svoj izraz u manifestiranom svemiru dobiva posredstvom tijela i uma. Instrument tijela je zajedničko titranje gusto uskomešanih atoma, elektromagnetskih valova i inteligentne životne sile (suptilna životna energija, finija od elektrona). Instrument uma sastoji se od osjetilnih sposobnosti (perceptivnih i motoričkih) i razlučujuće inteligencije (koja interpretira osjetilne informacije i donosi odluke koje se odnose na učenje i motoriku). Duša se, dok prebiva u tijelu, poistovjećuje s njegovim fizičkim i mentalnim iskustvima i zaboravlja svoju božansku prirodu; maskira se u tijelom uvjetovani ego, surogat duše. Znanstvena joga tehnika meditacije omogućava duši da ponovno stekne pamćenje na svoje jedinstvo sa sveznajućim, sveprisutnim Duhom.
„I vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca.“ „Mi“ se odnosi na napredne duše koje su povratile sinovstvo s Bogom, i koje imaju iskustvo Kozmičke Vibracije Duha Svetog i prirođene mu kozmičke Kristovske Inteligencije – jedinog ljubljenog od Boga Oca u cijeloj kreaciji. Kristom obogaćena Riječ, „puna milosti i istine“, je bogata riznica univerzalnih principa i zakona prirodne pravičnosti, „istina“ koja održava svjetski red i određuje ljudske dužnosti prema Bogu, prirodi i njihovim bližnjima.
Slava jačine Svjetla Kozmičke Vibracije dolazi od Boga kao veliki komet života, okružuje materiju i sakriva se neposredno ispod njene grube vanjštine. „Vidjesmo slavu“ Kozmičkog Svjetla i „jedinorođene“ Božje Inteligencije koja vodi kozmičko svjetlo ili Vibraciju i daje milost, ljepotu i bogatstvo sadržaja svoj materiji. Bez „slave koju ima kao Jedinorođenac od Oca“ ne bi uopće bilo materije.
Cijela stvorena materija, Duh Sveti ili Sveta Energija; i jedina ljubljena, jedina refleksija Božje inteligencije u materiji, primaju svoju milost i istinu, slavu njihove manifestacije, od Boga, koji je Otac-Stvoritelj svega.


Ivan svjedoči za njega. Viče: „To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“ (Ivan 1:15)

S
vijest proroka Ivana Krstitelja bila je usklađena s univerzalnom Kristovskom Inteligencijom i mogao je „svjedočiti“ ili objaviti na temelju svog intuitivnog ostvarenja slavu Kristovske Svijesti očitovanu kao sveprisutnost stvaralačkog Svjetla Duha Svetog, i očitovanu kao božanska svijest koju je prepoznao inkarniranu u Isusu. Ta svijest u Isusu je bila „pred njim“ jer je Isus došao ispuniti posebnu misiju.*

Od punine njegove svi mi primismo, i to milost za milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. (Ivan 1:16-17)

O
d punine kristovske svijesti koja prožima sve stvoreno primili su svi proroci – svi oni koji su usklađeni s njom primaju je bez ograničenja. Ljudi manjeg kapaciteta također je primaju; svaka njihova vrlina su usta kojima piju vječnu draž Kristovske Svijesti. „I od punine njezine“: To jest, svi je mogu primiti koji pročiste svoj um. „I to milost za milost“: i to po mjeri zavisi koliko su napredovali u vrlini.
Punina Duha se odsijava jednako u svim dušama. Ali sinovi Božji-oni koji su preobrazili svoj ugljen duhovnih sposobnosti u dijamant – primaju i odsijavaju puninu Božanske Prisutnosti. Sinovi Božji su u stanju punine Blaženstva duha, sveprisutnog sveznanja, potpune svjesnosti slave Božje u njima.
„I to milost za milost“: Svaka je vrlina otvor kroz koji isijava Božje svjetlo. Svaka negativna osobina zasjenjuje Božju prisutnost. Tako svaki put kad čovjek čini dobro napreduje u ostvarivanju Božje milosti.
„Jer Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.“: evo ovo je sporan redak oko kojeg se sukobljavaju Židovi i Kršćani. Ali njime uopće nije bila namjera određivati razliku u duhovnosti između Isusa i Mojsija. Poanta je u tome što je svaki prorok na Zemlji s određenom svrhom koju mora ispuniti. Ova izjava sv. Ivana samo prepoznaje Mojsijev dar od Boga čovjeku u obliku deset Božjih zapovijedi. To su vječne istine, univerzalni egzistencijalni zakoni koji čine ljudski život udobnim i duhovno ispunjujućim. Riječ „zapovijedi“, kako bilo, ne daje najbolju konotaciju, jer zvuči kao da je Bog diktator i čovjek njegov pokorni sluga. Ove riječi bi radije trebalo shvatiti kao pravila prirodne pravičnosti. Ako čovjek ne slijedi te zakone koji pokazuju božansku sliku u njemu, prestaje njegova usklađenost s Bogom i upada u obmanjujuću patnju zbog svojih vlastitih djela.

„Boga nitko nikada* ne vidje; Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Ivan 1:18)
M
nogi su dovedeni u zabludu pogrešnim iščitavanjem ovih riječi. Ako Boga ne možemo ni na koji način doživjeti, osjetiti, možemo reći također da ga ne možemo ni spoznati. Koliko bi to samo izazvalo frustracija u meditaciji ili molitvi upućenima takvom nepristupačnom Bogu. Pravo značenje je:
„Boga nitko nikada ne vidje (nijedan smrtnik „u vremenu“, pod relativnosti maje, ga ne može shvatiti, pojmiti); jedini ljubljeni Sin, koji je u krilu Očevu (Kristovska Svijest kao odsjaj, prema van odaslana Savršena Inteligencija, koja upravlja svim strukturnim pojavama kroz Aum vibraciju, izašla je iz krila, dubine Nestvorenog Božanstva s ciljem stvaranja raznolikosti iz Jedinstvenosti), on ga obznani (izloži u obliku, manifestira).
Kristovska Inteligencija je ta koja je svime stvorenim manifestirala nevidljivog Boga Oca koji ostaje van ovoga svijeta, transcendentan. Da nije nje nikada se ne bismo mogli diviti ljepoti cvijeta ili odnositi se s ljubavlju prema dražesnom razigranom malom djetetu. Ne bismo mogli uopće imali pojam Boga u njegovom transcedentalnom prebivalištu izvan prostranstava svemira bez „jedine ljubljene“ Inteligencije koja kroz odsjaj u materiji obznanjuje Njegovo postojanje.
Riječ vidjeti ovdje ima posebno značenje. Onaj koji se poistovjećuje sa svojim tijelom, čija je svijest ograničena na osjetilnu percepciju, i koji misli da je smrtno biće – ne može vidjeti Boga. Ali Isusu, koji je bio usklađen s Beskonačnom Kristovskom Inteligencijom, Bog više nije bio tako nedokučiv misterij. Svevidećom intuitivnom percepcijom svoje duše vidio je Boga, bilo u vidu materijaliziranog Titrajućeg Svjetla ili u vidu Bezoblikog Apsoluta. Kad čovjek podigne svoju svijest iz obične osjetilnosti i primi Kristovsku Svijest, također će vidjeti Boga, ne našim smrtničkim pogledom nego pomoću božanske percepcije.
Tako obogaćena svijest vidi Inteligenciju kao odsjaj Boga u svemu stvorenom. Ali kad je Stvaralačka Vibracija izvanjski očitovane Božje svijesti zastrta majom, prava Bit manifestacije ostaje skrivena. Duh Sveti i njemu prirođena Kristovska svijest su ti koji čine Boga sveprisutnim, koji održavanjem magnetske privlačnosti u materiji djeluju kao veza stvorenih oblika s njihovim Božanskim Izvorom, i koji će ih na kraju privući natrag k Bogu. Ovaj Kristovski magnetizam je zapravo Ljubav Božja – Njegova vječna briga kako za one najveće tako i za najmanje od svojih stvorenja, nikad im ne dopuštajući da odlutaju iz njegove zaštite.
 Bhagavan Krišnu i Isusa Krista, avatare Istoka i Zapada, smatram zato najvišim izrazima Krišna – Kristovske Svijesti (Kutastha Chaitanya), jer je u njima očitovan najveći stupanj Božje ljubavi i suosjećanja. Krišnina ljubav je podarila svijetu znanost joge, oslobađanja iz mora patnje meditacijom, ispravnim djelovanjem, predanošću i predavanjem Božjoj Samilosti. Isus je tu Ljubav iskazivao služenjem bolesnima i potrebnima, a posebno žrtvom na križu za otkup grijeha. Glavni smisao njegova rođenja je Božji oprost. Iako je čovjek sam sebe bacio u najmračniji ponor Božjeg zaborava, prezirno odbacujući Gospodina u korist neobuzdanih tjelesnih užitaka, ipak će na kraju biti spašen i privučen k Bogu kako to nalaže prirodna uzlazna evolucija. To je Radosna vijest za koju se Isus Krist rodio da bi je objavio, dajući primjer skrivene Božje ljubavi svojim životom.



* „Samo“ je napisano velikim početnim slovom da ukaže na dušu, pravi čovjekov idantitet, a ne ego ili pseudo dušu, niže sebstvo s kojim se čovjek privremeno identificira zbog neznanja o svojoj pravoj prirodi. Samospoznaja je ostvarenje – u tijelu, umu i duši – našeg jedinstva s Bogom; spoznaja da ga ne moramo moliti da nam dođe, niti da je on blizu nas cijelo vrijeme, nego da je Božja sveprisutnost naša sveprisutnost; spoznaja da smo sad dio njega kao što ćemo uvijek biti. Sve što trebamo napraviti je napredovati u znanju.

* Bog razgovara s Arjunom: Bhagavad Gita – Kraljevska znanost Bogospoznaje (izdaje Društvo za Samospoznaju)
* Tisuće knjiga i članaka raznih arheologa, lingvističara, povjesničara, antropologa i drugih stručnjaka, napisanih o modernoj potrazi za „povjesnim Isusom“, pomogle su u osvjetljavanju kulturne pozadine u kojoj je Isus živio i, što je još važnije, kako su se tumačenja njegovih učenja od strane različitih grupa sljedbenika mijenjale i razvijale kroz stoljeća poslije njegove smrti. Kako bilo, nijedan od tih radova nije pobio činjenicu da su novozavjetna evanđelja najbogatiji i najpotpuniji dostupan izvor o onome što je Isus stvarno činio i govorio.
                Profesor Luke Timothy Johnson sa sveučilišta Emory piše ovako u knjizi Pravi Isus (HarperSanFrancisco, 1996): „Nisu li sva arheološka otkrića u prošlih četrdeset godina otkrila nove uzbudljive izvore za povijesnu analizu ranog Kršćanstva?...Otkriće svitaka s Mrtvog mora iz 1947. je bilo ravolucionarno jer je omogućilo dotad nedostupan i dragocjen uvid u raznolikost Židovstva u Galileji prvog stoljeća, i djelovanje židovskih sekti koje su postavljale zahtjeve analogne kršćanskim. Ali ipak trijezan zaključak najupućenijih stručnjaka...je da svitci s Mrtvog mora ne bacaju dovoljno svjetla ni na spoznaje o Isusu ni na razvoj Kršćanstva.“ Što se tiče zbirke gnostičkih kršćanskih rukopisa otkrivenih kod Nag Hamadija u Egiptu 1945., prof. Johnson piše: „Stručnjaci se slažu da rukopisi iz knjižnice ne potječu iz perioda starijeg od sredine drugog stoljeća...[tako] ispada da kanonski zapisi Novog Zavjeta ostaju naš najbolji povijesni svjedok najranijeg razdoblja kršćanskog pokreta.“ (opaska izdavača)
* Autobiografija jednog jogija, 33. poglavlje
Knjiga koju je Sri Yuktesvar napisao na Babađijev nalog zove se Sveta znanost (izdaje Društvo za samospoznaju). Vidi također 2. poglavlje.
„I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek...Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Ivan 14:16,26)
* Aramejski je jezik kojim se govorilo u Isusovom zavičaju. (Primao je također poduku na hebrejskom, na kojem su bili napisani židovski sveti spisi.) Najraniji poznati zapisi iz evanđelja nisu bili napisani ni na Aramejskom ni na Hebrejskom, nego na Grčkom koji je bio lingua franca istočnog dijela Rimskog Carstva u to vrijeme. Tako su prijevodi Isusovih riječi započeli već s njihovim prvim zapisivanjem.
                 
Isusove riječi zabilježene su u nekanonskom evanđelju po Tomi, stih 13: „'Usporedite me i recite mi komu sam nalik.' Šimun Petar mu reče: 'Anđelu pravedniku.' Matej mu reče: 'Nalik si mudrom filozofu.' Toma mu reče:'Učitelju, moja usta uopće ne mogu iskazati komu si nalik.' Isus reče: 'Nisam ja tvoj učitelj, jer si se ti opio s vrutka koji sam ja otvorio.'“
                Na drugom mjestu u Evanđelju po Tomi (stih 108), Isus izjavljuje: „Tko pije iz mojih ustiju, postat će kao ja, i ja ću postati kao on, i skrivene će mu se stvari razotkriti.“
                Fregmenti ovog evanđelja otkriveni su pri kraju devetnaestog stoljeća; ali kompletno evanđelje, uključujući ove citate, pronađeno je tek 1945. Evanđelje je bilo dio zbirke Koptskih rukopisa iz drugog stoljeća, iskopanih kod Nag Hamadija u Egiptu, i nisu bili prevedeni prije 1955. godine. (Paramhansa Yogananda napustio je svoje tijelo 1952.) Kako bilo, Yogananda je 1937. izjavio da su riječi koje mu je rekao Isus sadržavale istu poruku koju su sadržavale riječi upućene Tomi. (opaska izdavača)  
* Ivan 3:11 (vidi 14.poglavlje)
„Jer sad gledamo kroz ogledalo, u zagonetki, a tada ćemo licem u lice. Sad spoznajem dijelom, a tada ću spoznati kao što sam i sam spoznat.“ (1. Korinćanima 13:12)
* Ovdje su izostavljeni stihovi 6-8 koji se obrađuju u šestom poglavlju. U početnom odlomku svog evanđelja, Ivan govori o dubokim istinama općeg stvaranja; prikladno za takve objave, na originalnom grčkom su napisane kao poezija. U stihovima 6-8 i 15, pak, Ivan pravi kratku digresiju kako bi najavio povijesni izvještaj o Isusovom životu i djelovanju uvodeći u priču Kristovog preteču, Ivana Krstitelja; tih par redaka, napisanih u prozi, razlikuju se od pjesničkog stila ovog odlomka. Evo razmatranja učenjaka o tih prvih osamnaest redaka: „S iznimkom redaka 6-8 i 15, koji su čini se tu umetnuti, ovaj prolog napisan je u stilu Semitske poezije.“ – Robert J. Miller, urednik, Dovršena Evanđelja: Stručna verzija s komentarima (HarperSanFrancisco, 1994). (opaska izdavača)
* „Jer misli vaše nisu moje misli; i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jehovina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i moje misli iznad vaših misli.“ (Izaija 55:8-9)
* Otkrivenje 3:14. Aum iz Veda odgovara svetoj riječi Hum u Tibetanaca, Amin u Muslimana, i Amen u Egipćana, Grka, Rimljana, Židova, i Kršćana. Značenje te svete riječi na hebrejskom je „sigurno, istinito.“
* „Cijeli je svemir utroba, veliki je brahman krilo u kog stavljam svoje sjeme (Svoje Inteligencije); iz utrobe ove moćne proizlaze sva stvorenja.“ (Bhagavad Gita XIV:3)
* Najnovija otkrića u „teoriji struna“ vode znanost prema razumijevanju vibratorne prirode svijeta. Brian Greene, profesor na Sveučilištima Cornell i Columbia, piše u knjizi Elegantan svemir: superstrune, skrivene dimenzije, i potraga za posljednjom teorijom (New York: Vintage Books, 2000):
„Tijekom posljednjih trideset godina svog života Albert Einstein je neumorno tragao za takozvanom objedinjujućom teorijom polja – teorijom koja bi bila sposobna opisati prirodne sile unutar jednog, sveobuhvatnog okvira... Danas, na pragu novog milenija, pobornici teorije struna tvrde da su niti ovog neshvatljivog objedinjujućeg tkanja konačno otkrivene...
„Teorija daje naslutiti mikroskopski krajolik prekriven sičušnim nitima koje načinom svoga titranja dirigiraju evolucijom svemira,“piše profesor Greene, i govori nam da je„duljina jedne niti...oko sto milijardi milijardi (1020) puta manja od jezgre atoma.“
Profesor Greene objašnjava da je do kraja dvadesetog stoljeća znanost utvrdila da je fizički svijet sastavljen od samo nekoliko fundamentalnih čestica, kao što su elektroni, kvarkovi (koji su gradbeni dijelovi protona i neutrona), i neutrini. „Iako se na svaku česticu gledalo kao na elementarnu,“ piše on,“'ono nešto' što su sadržavale mislilo se da je različito. 'Ono nešto' elektrona, na primjer, imalo je negativan električni naboj, dok 'ono nešto' neutrina nije imalo električni naboj. Teorija struna radikalno se suprotstavlja ovoj slici isticanjem da je 'ono nešto' cijele materije i svih sila isto.“

* Ivan 3:16, komentirano više u 15. poglavlju
* „Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.“ (Ivan 14:6) To jest, niti jedan čovjek nemože doseći transcendentnog Oca izvan kreacije bez da se prvo uskladi sa 'Sinom' ili Kristovskom Sviješću unutar kreacije. (Vidi 70. poglavlje)
* Na starom Grčkom na kojem je evanđelje napisano upotrebljena je riječ kosmos; verzija kralja Jamesa prevodi ju kao „svijet“ umjesto kao „univerzalni poredak“, u njenom širem značenju.
* Da je Isus znao znanstvenu joga meditaciju i njoj poučavao svoje najbliže učenike, može se zaključiti iz krajnje metaforičkog Otkrivenja Svetog Ivana i iz drugih dijelova evanđelja, o čemu će biti govora i u drugim poglavljima ove knjige.
* Redak 15 čiji se sadržaj ponavlja u retcima 27 i 30 objašnjen je detaljnije u šestom poglavlju.
* [1] U engl. verziji 'at any time'=ni za kojeg vremena, bolje pokazuje o čemu se govori. Vrijeme je karakteristika ovog prividnog svijeta, maje


2. POGLAVLJE

Bezgrešno zaćeće i Isusov odnos
 s Ivanom Krstiteljem




U dane Heroda, judejskog kralja, živio je neki svećenik po imenu Zaharija, iz svećeničkog roda Abije. Njegova je žena vukla lozu iz Aronova roda i zvala se Elizabeta. Bili su oboje pravedni pred Bogom i živjeli su besprijekorno u svim Gospodnjim zapovijedima i uredbama. A bili su bez djece, jer je Elizabeta bila nerotkinja, i oboje su bili već poodmakli u godinama.
Kad je jedanput njegov svećenički red bio na redu te je on vršio pred Bogom svetu službu, zapade ga ždrijebom po svećeničkom običaju da ide u Gospodnji hram i prinese kâd. A sav je narod u vrijeme kađenja stajao vani i molio se. Tada mu se ukaza Gospodnji anđeo s desne strane kadionoga žrtvenika. Kad ga Zaharija vidje, uplaši se i obuze ga strah. A anđeo mu reče: „Ne boj se, Zaharija! Tvoja je molitva uslišana: Elizabeta, tvoja žena, rodit će ti sina! Nadjeni mu ime Ivan. Imat ćeš radost i veselje, i mnogi će se obradovati njegovu rođenju. Jer će biti velik pred Gospodinom. Vina i jaka pića neće piti, i već u majčinoj utrobi napunit će se Duhom Svetim. Mnoge od Izraelove djece obratit će Gospodinu, njihovu Bogu. On će ići pred Gospodinom u Ilijinu duhu i sili da obrati srca otaca k djeci, da nepokorne privede k umnosti pravednika i da tako pripravi Gospodinu spreman narod.“ Zaharija odvrati anđelu: „Po čemu ću to znati? Jer sam ja star i moja je žena poodmakla u godinama.“ Anđeo mu odvrati: „Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom ovu radosnu vijest. A jer nisi povjerovao mojim riječima, što će se ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš zanijemiti i nećeš moći govoriti do dana kad će se to zbiti.“
Narod je čekao Zahariju, i čudio se što se tako dugo zadržao u Hramu. Kad je izašao, nije im mogao progovoriti ni riječi. Tada su znali da je morao imati u Hramu kakvo ukazanje. On im je davao znakove, budući da je ostao nijem. Čim se navršiše dani njegove službe, vrati se kući. Poslije tih dana zače njegova žena Elizabeta. Krila se je pet mjeseci i govorila: „Tako mi učini Gospodin. On u ove dane milostivo skide s mene moju sramotu pred ljudima.“

Luka 1:5-25



„E
vo poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan Jahvin, dan velik i strašan.“(Malahija 4:5) Ove riječi sa samog kraja Starog zavjeta predviđaju dolazak Isusa Krista i ponovo rođenje Ilije kao njegovog glasnika. Proročanstvo se ispunilo s Ivanom Krstiteljem, od Boga određenim da „pripravi put Gospodinu“ i „ide pred njim u duhu i sili Ilijinoj“.
 Biblijska priča o povezanosti Isusa i Ivana Krstitelja poprima novi sveti izraz promatrana u svjetlu tradicionalne veze gurua i učenika – onog koji je spoznao Boga i onog koji ga traži. To je bio nastavak zajedničkog putovanja dvaju božanskih duša, započetog u prošlim životima.
Kozmički princip reinkarnacije, sa zakonom karme (zakon uzroka i posljedice, žanješ onako kako si posijao) kao pokretačem, je drevno učenje prihvaćeno od Hinduista, Budista, starih Druidskih svećenika, Gnostika i mnogih ranih kršćanskih teologa, kao i ostalih uglednih filozofa Istoka i Zapada. Iako je stoljećima bila odbacivana od branitelja vjere iz općeg shvaćanja Isusovog života i učenja, o reinkarnaciji se vidljivo govori u mnogim odlomcima iz Starog i Novog zavjeta, ukljujući i nedvosmislene izjave samog Isusa*. Primjer iz Knjige Otkrivenja: „Pobjednika ću postaviti stupom u hramu Boga moga i odande on više neće izići.“ Ovdje Isus jasno ukazuje na reinkarnaciju, jer kaže da kad duša duhovnom disciplinom prevlada ovozemaljske želje, postaje stup besmrtnosti u svevjekovnoj palači Kristovske Svijesti; našavši ispunjenje svih svojih želja u Duhu, ta duša se više ne mora nanovo rađati na Zemlji.
Sve duše dolaze od Boga – pojedinačne zrake čistog Duha – i evoluiraju ponovo do prvobitnog savršenstva vježbom od Boga dane slobodne volje. Siromašni znanjem isto kao i mudri zahtijevaju jednaku priliku od pravednog Boga ljubavi kako bi ispunili ovaj zadatak. Na primjer, mrtvorođeno dijete ne može iskoristiti svoju slobodnu volju bilo da postane dovoljno dobro da mu bude osigurano spasenje, bilo da postane zlo i da bude prokleto. Priroda mora dovesti tu dušu natrag na Zemlju i dati joj priliku odraditi stečenu karmu koja je bila uzrokom prerane smrti i nastaviti na svom putu prema oslobođenju.
Prosječne duše prisiljene su na reinkarnaciju zbog svojih ovozemaljskih želja i zbog posljedica prošlih djela. Velike duše, nepredovale u mudrosti svladavši lekcije iz mnogih života, dolaze na Zemlju dijelom da bi završili svoju karmu ali uglavnom da bi kao plemeniti sinovi Božji služili drugima kao primjer i inspirirali ih na putu u dom blaženstva njihovog Nebeskog Oca. Veliki Učitelji i proroci, napredovavši iz škole smrtnog života u besmrtnost Kristovske Svijesti, inkarniraju se svojevoljno da bi kao ovlašteni agenti Božjeg milenijskog plana pomagali, po Njegovom nalogu, u privođenju svih duša natrag u vječno prebivalište u Duhu.
Od svog gurua, Sri Yuktesvara, majstora Vedske mudrosti sa sposobnošću sveobuhvatnog duhovnog razumijevanja, naučio sam na nov način cijeniti Kršćansku Bibliju – za koju priznajem da nisam imao previše zanimanja u mladosti, što je dijelom zasluga nerazumne ortodoksije misionara koji su me htjeli obratiti. Slušajući Učitelja kako tumači Kršćanske tekstove istom spontanom lakoćom kojom se kretao među svojom domaćom Hinduskom baštinom, iskusio sam čudesno proširenje dometa istine, oslobođene raligijskih razgraničenja. Na zahtjev svog paramgurua Mahavatara Babađija, Sri Yuktesvar je napisao djelo „Sveta Znanost“, zadivljujuće kompaktnu analizu koja sjedinjuje Hindsuke i Kršćanske spise. Ta zadaća je bila klica moje buduće misije – prikazivanja sklada između znanosti joge koja je došla od Bagavan Krišne i izvornog Isusovog nauka. Zbog toga je Krist rano zaokupio moj um; njegova prisutnost postala mi je veoma stvarno iskustvo.
Kako je svako ljudsko biće prošlo mnogo života da bi oblikovalo svoju sadašnju narav i stanje, često sam se iz puke radoznalosti pitao koje je Isus prošao inkarnacije da bi dostigao stanje Krista. Svijest običnog ovozemaljskog čovjeka je ograničena na utaživanje gladi i žeđi, zadovoljenje sitnih tjelesnih potreba, ukljujući ispunjenje želja. Intelektualno razvijenije osobe šire područje interesa u znanost, istraživanje svemira, života ili nekih drugih pojava što ih okružuju. Duhovni čovjek, meditirajući i šireći svoju ljubav na sve kroz mnoge živote, ujedinjuje svoju svijest s Kristovskom Sviješću. Stoga je i Isus sigurno morao proći inkarnacije životne škole i meditacije prije nego što je postao Krist.
Godinama sam, s ne baš previše uspjeha, zadubljen u Duhu istraživao kako bi utvrdio nerazriješene činjenice o tome (Bog čuva dobro skrivenu tajnu prošlih života duša, da se ne bi pretjerana i nepotrebna pažnja posvećivala prijašnjim zaslugama, bile one dobre ili loše, radije nego onome što se može zaslužiti ovdje i sad. Jedino ako je u svrhu posebne dobrobiti udostoji se pružiti kratak uvid, poput bljeska.). Jednog dana dok sam sjedio uronjen u kontemplaciju s Biblijom u rukama, molio sam: „Oče reci mi tko je bio Isus prije nego se inkarnirao na Zemlju u tom obliku.“ Neočekivanom brzinom Očev tihi sveprisutni glas stočio se u ove riječi: „Otvori Bibliju!“ Poslušao sa  božansku zapovijed i prvo što sam ugledao bio je odlomak iz Kraljeva I 19:19:

Ode i na povratku naiđe na Elizeja, sina Šafatovog, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sam bijaše kod dvanaestoga. Ilija prođe kraj njega i baci na nj svoj plašt.

I tada sam se sjetio što je Isus bio rekao o Ivanu Krstitelju: „No velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše...Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.“ (Matej 17:12-13) Bio je to Elizej, inkarniran kao Isus, koji je mogao prepoznati svog učitelja u Ivanu Krstitelju iz njihove prošle vezen kao Ilije i Elizeja. Isus na mnogo mjesta istaknuto ukazuje baš na Ivana Krstitelja i izražava mu pokornost – kad ga moli za krštenje; kad mu odaje čast kao najvećem proroku rođenom od žene (uključujući i njega samoga); kad se nakon Isusovog preobražaja na gori pojavljuju Ilija i Mojsije i kad nakon toga poistovjećuje Iliju s Ivanom Krstiteljem. Isus i Ivan su obojica u prošlim inkarnacijama kao Elizej i Ilija postigli potpuno oslobođenje. Tko je bio Isus prije nego što se rodio kao Elizej nije važno, jer u toj je inkarnaciji postigao najviši cilj. Po božanskoj odredbi usavršen je posredstvom Ilije koji je bacio na njega plašt duhovnog ostvarenja.

„Ruka je Jahvina bila nad lijom.“ (Kraljevi I 18:46)

I Bog je uputio Iliju da inicira Elizeja:

„Jahve mu reče: Idi ,vrati se istim putem u damaščansku pustinju. Kad dođeš,..., i pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.“ (Kraljevi I 19:15-16)

 Na taj način je Bog izričito odredio Iliju za gurua Elizeju. Guru svih gurua, Vrhovni Učitelj, uvijek određuje kanal kroz koji će učenik primiti pouku i oslobođenje. To što je Ilija zatekao Elizeja kako ore za dvanaest jarmova ima važno simbolično značenje jer je Elizej, kasnije kao Isus, imao sa svojih dvanaest učenika orati tvrdo tlo ljudske svijesti i pobrati žetvu božanske mudrosti i spasenja u mnogim dušama. Ovom zgodom Bog je ukazao Iliji na buduću Elizejevu svjetsku misiju; i da je izabran za ovaj božanski oprost grijeha jer je bio izvanredan učenik.
Bacanje odjeće na drugoga nema moć preobraženja samo po sebi. Ali bacanje učiteljevog plašta samoostvarenja preko svijesti naprednog učenika je krštenje po Duhu Svetom. Primivši inicijaciju od Ilije, Elizej je, bez riječi protivljenja ili dvoumljenja, nakon toga vjerno slijedio svog gurua. Kada je isteklo u Gospodinu vrijeme Ilijine inkarnacije, veliki prorok je kazao Elizeju:

„Traži što da ti još učinim prije nego budem uzet od tebe?“ Elizej odgovori: „Neka dvije trećine tvog duha prijeđe na mene!“ Onaj (Ilija) reče: Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uzet od tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.“ Dok su dalje išli razgovarajući, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!“ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao na njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana.
            Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe. Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: „Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!“ I krenuše mu u susret, baciše se pred njim na zemlju...“ (Kraljevi II 2:9-15)

Tako je Elizej, kao Isus, došao s dvostrukim obiljem duha da bi donio spasenje mnogim učenicim i osvajao svepraštajućom božanskom ljubavlju koja je odoljela i kušnji na križu. Ilija i Elizej su obojica izveli mnoga čudesa i bili su sposobni ozdravljati bolesne, podizati mrtve i stvarati obilje iz malo hrane. Zbog toga je Isus, u skladu s karmičkim zakonom već od malena posjedovao velike moći kao prirodan dar iz njegove inkarnacije kao Elizej. Kao što je Isus udahnuo život u svoje mrtvo tijelo, produhovljujući ga i čineći ga besmrtnim, tako su i Elizejevi ostaci zadržali snagu koja vraćau život:

„Elizej zatim umrije, i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge. (Kraljevi II 13:20-21)          
                           
Nekon što je preobrazio svoje fizičko tijelo u svijetleću astralnu energiju i uzdigao se na nebo u vihoru goruće kočije*, Ilijina duša je ostala u astralnom svijetu da se pravovremeno  reinkarnira kao Ivan Krstitelj kako bi svjedočio za božansku misiju svog učenika Elizeja, reinkarniranog kao Isus, koju je ovaj imao ispuniti. Ilija i Elizej, oboje jedno s Duhom, bili su duhovno ravnopravni. Pa ipak je Ilija, vraćajući se kao Ivan Krstitelj, skromno uzeo manje značajnu logu u ovoj inkarnaciji, samo da bi vidio i pružio potporu svom reinkarniranomučeniku, koji je došao s „dvostrukim udjelom duha“ da bi ispunio Božju želju i odigrao istaknutu ulogu u revoluciji ljudske duhovne sudbine. Isus i Ivan su oboje ispunjavali Božju volju. Prirodno je da je Ilija, kao učitelj, želio biti na Zemlji kako bi svjedočio i bio taj koji će pripremiti put za svog učenika da donese božanski oprost i bude slavljen kao spasitelj svijeta. Plemeniti otac nikad nije ljubomoran na slavu svog sina već, dapače, ponosan je što ga je uspio nadmašiti u očima svijeta. Iako je Ivan odigrao manju ulogu, teška kušnja nepravednog zatvaranja i pogubljenja nije manja od Isusove patnje na križu.
 Božji plan se isticao od trenutka zaćeća tih dviju duša u utrobama njihovih zamaljskih majki, koje su im podarile tijela za ovu unkarnaciju. Čak još u utrobi, njihovi duhovi su se međusobno prepoznali i nastavili svoj odnos pun ljubavi i vjernosti. Napredne duše koje su razbile krug prisilne reinkarnacije više ne moraju proći uobičajeno iskustvo zaborava koje odvaja jedan život od sljedećeg. Ako tako izaberu, njihove vječno budneduše mogu zadržati kontinuitet svjesnosti tokom izmjene smrti, zagrobnog života i ponovnog rođenja – čak i u majčinoj utrobi.         


                                                        
U šestom mjesecu bi poslan anđeo Gabrijel u galilejski grad koji se zove Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem komu je bilo ime Josip, iz Davidove kuće. Ime je djevici bilo Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom.“ Na te se riječi ona uplaši i pomisli što treba značiti ovaj pozdrav. Anđeo joj reče: „Ne boj se Marijo. Jer si našla milost kod Boga! Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni mu ime Isus! On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida. On će vladati nad Jakovljevim domom uvijeke, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“
Marija reče anđelu: „Kako će se to dogoditi kad ja ne poznajem muža?“ Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti će doći na tebe. I sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se Sveto što će se roditi od tebe zvati Sin Božji. I Elizabeta, tvoja rođakinja, u svojoj starosti zače sina, i ona koju zovu nerotkinjom broji već šesti mjesec. Jer Bogu nije nemoguća nijedna stvar.“ Tada reče Marija: „Evo, ja sam Gospodnja službenica; neka mi bude po tvojoj riječi!“ I anđeo otiđe od nje.
U one dane ustade Marija i otiđe brzo u planinu, u jedan judejski grad. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, zaigra dijete u njezinoj utrobi i Elizabeta se napuni Duhom Svetim. Ona povika jakim glasom: „Blagoslovljena si ti među ženama, i blagoslovljen je plod tvoje utrobe! Otkud meni ta milost da mati mojega Gospodina dolazi k meni? Jer evo, čim je tvoj pozdrav odjeknuo u mojim ušima, zaigra dijete od radosti u mojoj utrobi.“
...Marija ostade kod nje oko mjesec dana. Tada se vrati kući.
-Luka 1:26-44,56

Rođenje Isusa Krista bilo je ovako: Kao je njegova mati Marija bila zaručena s Josipom, nađe se da je bila začela po Duhu Svetom, još prije nego se sastadoše. A Josip, njezin muž, bio je pravedan i nije je htio javno izvrgavati sramoti i smišljao je kako da je tajno otpusti.
Dok se je on bavio tom mišlju, javio mu se u snu Gospodnji anđeo i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, svoju ženu, jer što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga . Ona će roditit sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus; jer on će izbaviti svoj narod od njegovih grijeha.“ To se sve dogodi da se ispuni što je gospodin kazao preko proroka: „Eto, djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu se ime Emanuel“, što znači „Bog s nama“.
-Matej 1:18-23


Isusovo zaćeće i rođenje bile su predmet značajnih prepirki: Je li on začet prirodno ili natpririodno? Je li stvarno začet bezgrešno? Mit, činjenica, vjera? Čovjek toliko razbija glavu u pokušaju da dešifrira skrivenu formulu Božjih djela, da propušta radost prihvaćanja Božje pomoći u njegovim poslovima. Mora li netko razumijeti kompletnu molekularnu biologiju pšenice da bi znao da može utažiti glad kriškom kruha? Mora li biti astronom da bi primao  svjetlo koje život daje i toplinu od Sunca? Najviše znanje o svakom Božjem misteriju nije uskraćeno nikome tko se pripremi za čitanje Knjige Života, bilo kad i bilo na koji način mu Bog otvori njezine stranice.
Bog je Veliki Kozmički Organizator. Ni skup najvećih ljudskih umova ne bi mogao tako posložiti zakone koji će se suprotstaviti zubu vremena i drskim odbacivanjima kulturnih promjena. Pa ipak Bog nije nepopustljiv. Pruža čovjeku slobodu da baratajući s poznatim zakonima potiče svo šarenilo promjena – za dobro i zlo – što jednostavno rezultira aktiviranjem drugih zakona koji su tada nova „otkrića“. On Sam uživa iznenađujući Svoju djecu uvijek i iznova božanskim inovacijama koje unose pometnju u kolektivno znanje. Čovjek iz malodušnosti uzmiče i ruga se nemogućem, ili gleda u to kao u čudo i s poštovanjem sklapa ruke.
I u prirodi se Bog poigrava s ustaljenim metodama. Neke biljke ne mogu rasti i razmnožavati se bez spolnog unakrsnog oprašivanja, s prašnika na tučke, dok druge poput zdravca, mogu pupanjem izrasti iz komadića korijena. Slično, životinjsko carstvo je evoluiralo spolnim razmnožavanjem; pa ipak određene vrste puževa proizvode potomstvo poprilično neovisno od muško-ženskog spajanja. U znanstvenim laboratorijima žabe su razmnožene iz stimuliranih jaja bez uvođenja spermija.*
Stavaranje je stvaranje, oblikovanje nečeg novog. Uvijek je „bezgrešno“ u smislu da nastaje novo biće uz pomoć Božje stvaralačke snage, bilo to po njegovom nalogu ili od čovjeka primjenom prirodnih zakona. Prvo pravo bezgrešno zaćeće, u njegovom najvišem obliku, bilo je kad je Bog materijalizirao Adama i Evu – simbolične roditelje svih ljudskih bića. Bog nije stvorio prvobitnog čovjeka spolnim spajanjem. ( Što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Kokoš, naravno, koja je tada obdarena sposobnošću produljenja vrste.) Iako je ljudsko tijelo općenito dobilo svoj oblik po uzoru na određene anatomske i psihološke karakteristike koje su rezultat dugog procesa evolucije iz životinjskih vrsta, ljudi su stvoreni od Boga s jedinstvenom obdarenošću koju ne posjeduju niži oblici: probuđenim duhovnim centrima života i svjesti u leđnoj moždini i mozgu koji im omogućuju da u potpunosti ostvare božansku svijest i duhovne moći. Posebnim činom stvaranja, Bog je stvorio tijela Adama i Eve bezgrešnim načinom direktne materijalizacije, i osposobio ih da na sličan način stvaraju potomke svoje vrste. Bezgrešno zaćeće spominje se i u Hinduskim tekstovima, kad su prva božanski obdarena bića mogla stvarati potomke snagom uma. Muškarac i žena mogli su, kao što je Bog stvorio biblijskog Adama i Evu, materijalizacijom stvoriti druga muška ili ženska bića odašiljući iz svoje bespolne duše redom pozitivne ili negativne vibracije.
U početku, spolni organi nisu bili uopće izraženi kod simboličkog Adama i Eve. Bog ih je upozorio da ne jedu voće sa „stabla na sredini vrta“ (Postanak 3:3). To je bio osjećaj spolnosti u sredini tjelesnog vrta. Kad su Adam i Eva podlegli kušnji i probali to voće – prepustili se tjelesnom užitku – bili su izbačeni iz Raja duhovne svijesti. U svom padu u niže stanje poistovjećenja s tijelom, oni su izgubili duhovnu osviještenost svoje božanstvenosti i kapaciteta u suptilnim kičmenim centrima – uključujući i sposobnost stvaranja bezgrešnim putem.* Spolni organi su im se razvili, kao i u ostalih nižih oblika iz životinjskog carstva. U pozitivnih, agresivnijih ljudskih oblika razvili su se istaknutiji muški spolni organi, a u negativnih, pasivnijih tijela recesivni ženski spolni organi.
 Božanstvenost i moć stvaranja koju je Bog dao Adamu i Evi prije njihovog pada je potencijal još uvijek prisutan u svakoj ljudskoj duši, i bit će povraćen ponovno kad uđemo u Raj pobožnosti. Ršiji iz drevnih viših doba u Indiji su imali sposobnost stvaranja umom. Snagom volje na ovom svijetu može se materijalizirati bilo što. U svim slučajevima radi se o Kozmičkoj Vibraciji (Prakriti, Duh Sveti) koja oblikuje svu materiju. Kristolika bića koja su sjedinjena s Upravljajućom Inteligencijom Božje volje u Svetoj Vibraciji mogu snagom volje s njom svjesno upravljati. Ili je Bog Sam, direktno ili preko svoje anđeoske vojske, šalje da bi ispunio Svoj naum.
Kad je u Bibliji napisano da je Bog uzeo rebro od Adama kako bi stvorio Evu (Postanak 2:21-22), „rebro“ se odnosi na vibraciju: Stvaranje čovjeka (pozitivnog, tj. muškog očotovanja stvaralačke vibracije) ispunjenog Božjom sviješću u kojoj prevladava razum, a osjećaji su dijelom potisnuti; i sa istom vibratornom silom stvara ženu (negativni, tj. ženski izraz stvaralačke vibracije) sa osjećajima koji prevladavaju nad razumom. Zavisno o tome koja od tih kvaliteta prevlada, oblikovao je razlike na tijelima u koja je stavljao njihove bespolne duše. Božji plan je – budući da stvaranje ovisi o međudjelovanju pozitivnih i negativnih sila – da od Boga dane muška i ženska priroda uravnotežuju jedna drugu. Kad je ova vibracija ujednačena u ljudskom biću, on ili ona počinje ispoljavati svoju unutarnju božansku vrlinu duše savršene Bogo-ravnoteže.
Mnogi sveci su rođeni prirodno, a neki su rođeni bezgrešnim putem. Velikani koji su postigli oslobođenje zadržavaju svoju individualnost u Duhu; i na Božji zahtjev da se vrate na Zemlju kao spasitelji, mogu izabrati između prirodnog i bezgrešnog zaćeća. ( U višim svjetskim dobima mogli su to čak napraviti direktnom materijalizacijom - iako to nije za oči  neprosvijetljenih vremena). Način rođenja nije bitan, jer ne ukazuje nužno na stupanj božanstvenosti.
Spolni čin sadrži u sebi sebične seksualne nagone. Zbog toga neki sveci izabiru bezgrešno, čisto zaćeće. Stoga je činjenica da je Isus došao na svijet bezgrešnim putem. Njegova majka Marija, „ona koja je našla milost u Boga“, bila je ispunjena Kozmičkom Vibracijom Duhom Svetim: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.“ Sveta stvaralačka vibracija, prožeta božjim odsjajem Kristovskom sviješću, ušla je u jajašce u Marijinoj utrobi, bezgrešno stvarajući klicu života u kojem se nastanila Isusova duša, individualizirana Kristovska Svijest. Po uzorku sadržanom u njegovoj duši, iz te neokaljane stanice, razvilo se tijelo u kojem se rodio Isus. T nije nikakav mit. Gautama Buda ( kao i ostali avatari) rođen je na isti način. Kako piše u tradicionalnoj indijskoj alegoriji iz Jatake (stara Budistička knjiga) njegova majka je vidjela Duha kako joj ulazi u tijelo:
„I liježući na kraljevski ležaj, zaspala je i usnula sljedeći san:
Došla su četiri anđela čuvara, podigli je zajedno s ležajem, i odnijeli je u Himalaje. Nakon što su je zaogrnuli u božansku odjeću, pomazali su je mirisima i okitili božanskim cvijećem. Nedaleko je bilo Srebrno Brdo i na njemu zlatni dvorac. Rasprostrli su Božanski ležaj, okrenuli ga prema istoku i polegli je na njega. Tada je budući Buda postao veliki bijeli slon* i tumarao je po obližnjem Zlatnom brdu. Spuštajući se odatle uspeo se na Srebrno brdo i, prilazeći sa sjevera, ubrao je bijeli lotosov cvijet svojom srebrenkastom surlom, i glasno ričuči, ušao je u dvorac. Tri puta je okružio oko majčinog ležaja, okrenut mu desnom stranom, i udarajući je doimao se kao da joj želi prodrijeti u utrobu.“
„Sljedećeg dana kraljica se probudila i ispričala kralju svoj san. Ovaj je na to sazvao šezdeset i četiri ugledna Brahmina, prenio im priču i upitao ih što bi se iz nje moglo zaključiti? Oni mu odgovore: Ne brini, veliki kralju! Dijete se usadilo u kraljičinu utrobu...dobit ćeš sina. I bude li nastavio živjeti u kući postat će Vladar kao i ti; ali ako napusti dom i povuče se iz svijeta postat će Buda, i otjerat će oblake grijeha i lakoumnosti s  ovoga svijeta.
U Isusovom zaćeću je sadržan univerzalno simbolično značenje. Njegova inkarnirana Kristovska Svijest je došla bezgrešno kroz Djevicu Mariju. Slično tome, univerzalna Kristovska Inteligencija je rođena u kozmičkom tijelu čiste vibratorne kreacije ( Kozmička „Djevica Marija“) posredstvom Boga Oca. Kozmička Vibracija Duh Sveti, Aum, Maha-Prakriti, po analogiji odgovara Kozmičkoj Djevici Mariji jer je majka Sina Božjeg, Univerzalne Kristovske Inteligencije, i svih stvorenih stvari.




* Citirano kasnije u ovom i sljedećim poglavljima.
„U Bibliji se na nekoliko mjesta spominje zakon karme i njegova logička posljedica ponovno rađanje u tijelu kao na primjer: 'tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti!' – Postanak 9, 6. Ako svaki ubojica mora i sam biti ubijen 'od ljudi', onda će za tu osvetničku mjeru u većini slučajeva biti potrebno više od jednog životnog vijeka. Današnja policija naprosto nije dovoljno brza!
                Rana kršćanska crkva prihvaćala je učenje o reinkarnaciji. Tumačili su ga gnostici i brojni crkveni oci, među njima Klement Aleksandrijski i slavni Origen (oba iz 3. stoljeća), kao i sveti Jeronim (5. stoljeće). Ljeta Gospodnjeg 553. na Drugom koncilu u Carigradu to učenje prvi je put proglašeno herezom. U to vrijeme mnogi su kršćani smatrali da učenje o reinkarnaciji ostavlja čovjeku isuviše vremena, pa ga stoga ne potiče da odmah nastoji oko svog spasenja. Potiskivanje te istine dovelo je, međutim, do niza grešaka i zbrke. Milijuni ljudi nisu svoj 'jedini' život posvetili potrazi za Bogom, nego užicima ovoga svijeta – jednom dobivenog, a uskoro zauvijek izgubljenog! Istina je da se čovjek uvijek iznova utjelovljuje na Zemlji sve dok ne postane svjestan da je sin Božji.“ – Autobiografija jednog jogija
Na reinkarnaciju oslobođenih ili skoro oslobođenih svetaca zbog božanske misije se ukazuje u Božjoj objavi Jeremiji: „Prije nego te satkah u majčinu krilu, ja sam te izabrao. Prije nego si izašao iz majčina krila, posvetio sam te, postavio sam te za proroka narodima.“ (Jeremija 1:5)
* „Napredni jogi pretvara svoje stanice u čistu enregiju. Ilija, Isus, Kabir i ostali proroci bili su u prošlosti majstori kriya joge ili neke slične tehnike kojom su po volji mogli dematerijalizirati svoje tijelo.“ (Autobiografija jednog jogija, 26. pogl.)
Isus i Ivan Krstitelj oponašali su svoje zadnje inkarnacije svojim izvanjskim ulogama jednako kao i svojom unutarnjom duhovnošću. U skladu sa Smith's Bible Dictionary: „U skoro svakom pogledu Elizej predstavlja potpunu suprotnost Iliji...Ilija je bio pravo beduinsko dijete pustinje. Ako on uđe u grad to je samo kako bi dostavio svoju gorljivu poruku i nestao. S druge strane, Elizej je civiliziran čovjek, građanin. Kako sa svojim ponašanjem tako i sa svojim izgledom. Pripovijedanje ga se vrlo površno dotiče; ali možemo zaključiti da se odijevao kao običan Izraelac...da je njegova kosa bila uredno začešljana, u suprotnosti s Ilijinim neurednim pramenovima.“ (opaska izdavača)
* Puž Potamopyrgus antipodarum je pronađen u slatkovodnim jezerima na Novom Zelandu. Aseksualno razmnožavanje žaba ubacivanjem jezgre stanica embrija u neoplođena jaja je prvi put postignuto 1951. g.; kako bilo, pokus je pratio razvoj novorođenih žaba do stadija punoglavca.
                Vijesti National Geographic na 26. listopada 2002. su izvjestile: „Ženka bijelog pjegavog bambuskog morskog psa u Belle Isle akvariju u Detroitu iznenadila je čuvare zoološkog vrta u lipnju donoseći na svijet dva mladunca. Čemu iznenađenje? Bilo je to djevičansko rođenje: nije bila blizu mužjaka šest godina....Taj okot uzburkao je pitanja među znanstvenicima o tome mogu li se morski psi razmnožavati partenogenezom, načinom reprodukcije s neoplođenim jajima. Ova takozvana djevičanska rođenja su uobičajena kod beskralješnjaka poput puževa, ali su netipična za više kralješnjake. 'Partenogeneza je zabilježena kod mnogih reptila,' kaže Doug Sweet, odgovorni koji skrbi o ribama u akvariju Bell Isle. 'Kod barem pet-šest vrsta zmija, daždevnjaka, guštera, i čak nekih sorti purana.'“ (opaska izdavača)
„Dok se priča o Postanku u Bibliji koncentrira na pad prvog čovjeka, hinduistički sveti spisi uzvisuju prve božanske pojedince koji su mogli poprimati tjelesni oblik i slično stvarati potomstvo božanskim naredbama svoje volje U jednom takvom izvješću, u drevnoj Purani, Srimad Bhagavati, prvi muškarac i žena u fizičkom obliku, hinduistički Adam i Eva, zvali su se Svayambhuva Manu ('Čovjek rođen od Stvoritelja') i njegova žena Shatarupa ('koja ima stotinu slika i oblika') čija su se djeca međusobno ženila s Prajapatima, savršenim nebeskim bićima koji su uzeli fizički oblik kako bi postali praoci čovječanstva. Tako su u prvobitne ljudske oblike stvorene od Boga ulazile duše koje su ili prošle kroz uzlazne evolucijske etape stvaranja kad je Prakriti pripremila Zamlju za dolazak čovjeka, ili su bile čiste duše koje su se spustile na Zemlju posebno kako bi započele ljudsku populaciju. U oba slučaja. Prvi čovjek je bio jedinstveno obdaren za izražavanje savršenstva duše. Ti 'Adami i Eve' i njihovo potomstvo koji su zadržali svoju božansku svijest u 'Edenu' duhovnog oka vratili su se natrag u duhovne sfere nakon blagoslovljenog boravka na Zemlji. 'Pala' ljudska bića i njihovo 'palo' potomstvo uhvaćeni su u ciklus reinkarnacije koji je sudbina željama ispunjenih, osjetilno identificirajućih smrtnika.“ (Bog razgovara s Arjunom: Bhagavad Gita, komentar na XV:I)
* „Ženi [Bog] reče: „Mnoge ću ti muke zadati kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu,...“ (Postanak 3:16)
Duhovna važnost priče o Adamu i Evi objašnjena je detaljnije u 7. poglavlju
* Simbolizira čistu božansku mudrost i kraljevsko dostojanstvo. Gospodin u Bhagavad Giti kaže: „Međ konjima Ja sam onaj Uććaih-šravas koji bješe od valova morskih rođen, morske pjene i nektara. Među svim slonovima slon sam Indrin airavata, a u skupštini muževa prisutan sam ja u kralju.“ (X:27) Slon je simbol mudrosti. Značajno je što se Airavata označava kao stražar ili podupiratelj „istočne četvrtine“ (u ljudskom tijelu istok ili centar mudrosti u čelu). Riječ Indra [„kralj bogova“] označava onoga tko je pobijedio osjetila (indriya). Mudrost je sredstvo jogija koji je pobijedio svoja osjetila. Bog se doista najistaknutije manifestira u veličanstvenoj mudrosti pobjednika nad osjetilima.



Elizabeti se navršiše njezini dani, i rodi sina. Njezini rođaci i susjedi čuli su da joj je Gospodin iskazao veliku milost, i radovali su se s njom. Osmoga dana dođoše da obrežu dječaka i htjedoše ga nazvati imenom njegova oca Zaharije. Ali njegova mati odvrati: „Ne, neka se zove Ivan!“ Rekoše joj: „Ali nitko u tvojoj rodbini nema toga imena.“ I pitali su znakovima njegova oca, kako bi on htio da ga nazovu. On zatraži pisaću tablicu i napisa na njoj riječi: „Ivan je njegovo ime.“ Svi se tomu začudiše. U isti čas mu se otvoriše usta i njegov se jezik razriješi. Mogao je govoriti i slavio je Boga. Tada dođe strah na sve koji su boravili u blizini, i po svem judejskom gorju govorilo se o svim tim događajima. Svi koji su to čuli razmišljali su o tom u srcu i govorili: „Što će biti od ovoga djeteta?“ Jer je Gospodnja ruka bila s njime.
Zaharija, njegov otac, napuni se Duhom Svetim i reče proročke riječi: „Blagoslovljen neka je Gospodin, Izraelov Bog! On pohodi svoj narod, pripravi mu otkup....Dijete moje, ti ćeš se zvati prorok Svevišnjega. Ići ćeš pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da doneseš vijest spasenja njegovu narodu u oproštenju njegovih grijeha po dubokom milosrđu našega Boga. Pohodio nas je istok s visine da obasja one koje sjede u noći i u smrtnoj sjeni, da uputi naše korake na putu mira..“
-Luka 1:57-68, 76-80


3. POGLAVLJE

Isusovo rođenje
i poklon tri mudraca


U one dane izađe zapovijed cara Augusta da se popiše sav svijet. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upravljanja Sirijom.
Svi su išli da se upišu, svaki u svoj rodni grad. Josip je bio iz Davidove kuće i obitelji. Tako uziđe on iz grada Nazareta u Galileji u Judeju, u Davidov grad koji se zove Betlehem, da se upiše s Marijom, svojom zaručenom ženom, koja je bila trudna.
Kad su bili ondje, ispuniše se njezini dani. Ona rodi svojega prvorođenog sina, povi ga u pelenice i položi ga u jasle. U gostinjcu nije bilo za njih mjesta.
U onom kraju držali su pastiri u polju noćnu stražu kod svoga stada. Tada stupi Gospodnji anđeo pred njih i Gospodnja ih slava obasja. I vrlo se uplašiše. A anđeo im reče: „Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost, koja je za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodi Spasitelj, Mesija i Gospodin. I ovo neka vam je znak: Naći ćete dijete što je povijeno u pelenice i leži u jaslama.“ Odjedanput se pridruži anđelu velika nebeska vojska koja je hvalila Boga i pjevala: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima, jer su mu omiljeli.“
-Luka 2:1-14

Kad se Isus, u dane kralja Heroda, bio rodio u Betlehemu u Judeji, dođoše mudraci od istoka u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni židovski kralj? Vidjesmo njegovu zvijezdu na istoku i dođosmo pokloniti mu se.“ Kad je to čuo kralj Herod, uplaši se on i s njim sav Jeruzalem. Sabra sve svećeničke glavare i narodne književnike i upita ih gdje bi se trebao roditi Mesija.
Oni mu odgovoriše: „U Betlehemu u Judeji, jer ovako stoji pisano kod proroka: Ti Betleheme u zemlji Judinoj, nipošto nisi najmanji među kneževskim Judinim gradovima, jer će iz tebe izaći knez koji će biti pastir nad mojim narodom Izraelom.“
Tad Herod tajno dozva k sebi mudrace i točno ih ispita za vrijeme kad im se pojavila zvijezda. Onda ih uputi u Betlehem i reče: „Idite tamo i zapitajte se brižno za dijete. Čim ga nađete javite mi; tada ću i ja doći i pokloniti mu se.“
Oni poslušaše kralja i onda se zaputiše. I gle, zvijezda koju su bili vidjeli na istoku, išla je pred njima, dok nije napokon stala nad mjestom gdje je bilo djetešce. Kad vidješe zvijezdu, veoma se obradovaše. Stupiše u kuću i vidješe dijete s Marijom, njegovom majkom. Padoše ničice i pokloniše mu se. Tada otvoriše svoje blago i prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu. U snu primiše naputak da se ne vraćaju Herodu. Zato se vratiše drugim putem u svoju zemlju.
-Matej 2:1-12
J
ednostavnim osobama, čistima srcem, Bog ponekad navještava neku poruku ili događaj važan za puk. Takva otkrivenja su potanko zabilježena i potvrđena: na primjer, viđenja svete Bernardice koja su uzrokovala čudesno ozdravljujuću vodu u Lourdesu, koja je od tada donijela dobrobit generacijama; i proročanstva iz Fatime prenijeta trojici seoske djece, potvrđena fenomenom kojemu su svjedočile tisuće kada je nebo izgledalo kao da se otvorilo i Sunce pojurilo prema Zemlji. I jedno čijoj autentičnosti sam i sam svjedočio, zavjet bavarske svetice Therese Neumann, koja u viziji iznova proživljava Kristov život i na svom tijelu nosi stigme od raspeća. Možda Gospodin mudro zaključuje da bi zapanjujuće vijesti mogle biti bolje primljene kod običnih ljudi ako se donesu kroz jednog (ili više) od njih. Za hvalisave govornike s mesijanskim ambicijama opće je poznato da su nepouzdani glasnici. Koliko ja znam, usprkos deklariranim tvrdnjama, nijednom egoisti nikad nije povjerena Božja riječ čovjeku.
Na tu prvu Božićnu noć, skromni pastiri su, kako kaže Biblija, bili blagoslovljeni videći objavu vijesti o Isusovom rođenju. Bog i Njegova nebeska vojska slave zemaljske inkarnacije velikana čiji životi su posvećeni utjecanju na sudbinu čovjeka. Ono što su pastiri vidjeli bilo je nebesko slavlje zbog dolaska Isusovog rođenja. Percepcija finijih vibratornih dimenzija ne događa se u grubim osjetilnim instrumentima tijela; već se, kroz dodir Božje milosti, veo materije raskida i duša božanskim pogledom spiritualnog oka intuitivne percepcije otkriva nebeske sfere i njena bića.
Svečanom prizoru Isusovog dolaska na zemlju nije manjkalo simbolički važnih detalja. Kao i pastiri na obronku brda, i pastiri ljudske vjere, predanosti i meditacije će biti okupani u svjetlu spoznaje i vodit će one poklonike ponizne u duhu da vide beskrajnu prisutnost novorođenog Krista u njima samima.
Bog i njegovi podanici ne slave samo na dan rođenja božanskih pojedinaca, proslave se održavaju na svaku godišnjicu takvog događaja. Svake godine u božićno vrijeme jače su nego inače vibracije Kristove ljubavi i radosti koje dolaze do zemlje iz nebeskih sfera. Eter postaje ispunjen Beskonačnim Svjetlom koje je sjalo na Zemlji kad je Isus rođen. One osobe koje su predanošću i dubokom meditacijom namjestile svoju frekvenciju osjećaju na čudesno opipljiv način transformirajuće vibracije sveprisutne svijesti koja je bila u Kristu Isusu.
Slavljenje Isusovog rođenja na čisto materijalistički način je obeščašćenje značenja njegovog svetog života i besmrtne poruke božanske ljubavi i Bogo-sjedinjenja koje je propovijedao. Videći na zapadu plitak odnos, često lišen poštovanja, prema godišnjici rođenja ovog velikog avatara, pokrenuo sam u Društvu za samospoznaju, dan prije Božićnih svečanosti, spiritualnu proslavu Božića u obliku službe štovanja Krista klanjanjem i  cjelodnevnom meditacijom. Ideal je častiti Krista u duhu meditacijom od jutra do večeri, upijati osjetilima u svoju vlastitu svijest Beskonačnog Krista koji je bio rođen u Isusu. To iskustvo je iskustvo dubokog mira i radosti, većeg nego što je ljudsko srce ikad upoznalo – proširenje u sveobuhvaćajuću svijest. Često mi se Isusova figura ukazivala tijekom tih službi – tolika ljubav u tim očima! Moja molitva – i uvjerenje da će se to i dogoditi – jest da slična slavljenja pravog značenja Božića postanu tradicija širom svijeta.
Poruka „nebeske vojske“ pastirima na pašnjacima kod Betlehema bila je „na zemlji mir ljudima“. Mir u svijetu započinje u srcima svakog pojedinca. „I Božji mir, koji nadilazi svaki um“* je mir koji je Isus došao donijeti ljudima; to je jedini čvrst temelj za svjetsko prijateljstvo. Nalazi se u unutrašnjem stanju komunikacije s Bogom kroz meditaciju. Tada se, kao uvijek pun rezervoar, izlijeva slobodno na obitelj, prijatelje, zajednicu, narod i svijet. Da svatko živi ideale pokazane na primjeru Isusovog života, čineći te kvalitete dijelom sebe pomoću meditacije, tisućljeća mira i bratstva bi došli na zemlju.


Osoba prožeta Božjim mirom ne može osjetiti ništa drugo doli dobre volje prema svemu. Jaslice obične svijesti su vrlo malene, ispunjene do vrha sebeljubljem. Kolijevka dobre volje Kristoljublja drži Beskonačnu Svijest koja uključuje sva bića, sve narode, sve rase i vjere kao jedno.

P
ostoji mnoštvo legendi o štovanju malog Isusa od strane „mudraca s istoka“. Ustaljena predaja kaže da su oni bili magi (hebrejski chartumim, grčki magoi), svećenička klasa mistika među starim Međanima i Perzijancima za koje se smatralo da posjeduju ezoterijske moći i znanje koje im je omogućavalo da tumače skrivena značenja u svetim spisima i čitaju tajne prošlosti i predviđaju budućnost. Rimska Crkva odlikovala je Tri Mudraca titulom kraljeva, temeljem Psalama 72:10 koji se odnose na budući dolazak mesije: „Kraljevi Taršiša i otoka nek donose darove! Kraljevi Šebe i Sabe neka prinose danak!“ Crkva je proglasila kraljeve svetima i nazvani su Gašpar, Melkior i Baltazar, relikvije ovih svetaca pohranjene su u Kölnu. Pretpostavlja se da su bila tri Mudraca, sukladno izvješću iz Novog Zavjeta o tri dara koja su donijeli: zlato, tamjan i smirnu.
Poklon tri mudraca ima daleko veće značenja od tek još jednog svečanog prizora prepoznavanja svetog rođenja. Bio je to Božji pečat raspoznavanja stavljen na Isusov život koji će u budućnosti davati karakter njegovoj misiji i poruci – podsjetnik da je Isus rođen na istoku, orijentalni Krist; te da njegova učenja sadrže utjecaj istočne kulture i običaja. Postoji vrlo jaka tradicija u Indiji, među visokim metafizičarima poznata kao mjerodavna u pripovijetkama ispričanim u drevnim rukopisima, da su mudraci s istoka koji su učinili taj put do malog Isusa u Betlehemu, zapravo, bili veliki indijski sveci. Ne samo da su indijski učitelji došli k Isusu, nego im je on i uzvratio njihov posjet. Tokom godina Isusovog života o kojima nema izviješća – sveti spisi ostaju nijemi za razdoblje od oko njegove četrnaeste do tridesete – on je otputovao u Indiju, vjerojatno slijedeći dobro utvrđenu trgovačku rutu koja je povezivala Mediteran s Kinom i Indijom.* Njegova vlastita Bogospoznaja, probuđena i ojačana u društvu učitelja i duhovne atmosfere Indije, omogućila je bazu univerzalne istine iz koje je mogao propovijedati jednostavnu, otvorenu poruku prihvatljivu širokim masama u svojoj domovini, a ipak sa značenjima koja leže ispod površine koja će cijeniti sljedeće generacije kad nezrelost ljudskog uma izraste u razumijevanje.
Kako čovječanstvo grabi golemim koracima u razvoju materijalnog znanja, čovjek će otkriti da potpornji mnogih njegovih starih i uhodanih vjerskih dogmi počinju dobrano pucati i mrviti se. Ono što je potrebno je ponovno sjedinjenje znanosti religije s duhom, ili nadahnućem, religije – ezoteričnog s egzoteričnim. Znanost joge koju je naučavao Gospodin Krišna, koja daje praktične metode za stvarno unutarnje iskustvo Boga koje zauzima mjesto malaksalog preživljavanja od vjerovanja, i duh Kristovske ljubavi i bratstva koje je propovijedao Isus – jedini sigurni univerzalni lijek za sprječavanje svijeta da sam sebe rastrga na komade svojim inzistiranjem na različitostima – zajedno čine tandem jedne te iste univerzalne istine, naučavane od strane ova dva Krista s istoka i zapada, različite jedino po izvanjskim naglascima usklađenih s vremenom i uvjetima sveke inkarnacije posebno.
Stranice ove knjige pozivaju čitatelja da s Isusovim učenjima dosegne unatrag do kolijevke religije koju je nebrojene godine njegovala Majka Indija, i stoga do univerzalnosti religije u Bogospoznaji. Kazano Isusovim riječima: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim.“* Velikani dolaze ne da bi očuvali i iznova izrekli dogme i praktične običaje religije, već vječne principe istine koje s vremena na vrijeme iskazuju Bogospoznati proroci. Tako je kontinuitet Božje riječi kroz Njegove avatare prekrasno oslikan spiritualnom izmjenom između tek rođenog Isusa i mudraca iz Indije koji su došli odati počast njegovoj inkarnaciji.
Kao što su proroci Starog Zavjeta predvidjeli dolazak Krista koji se ima roditi u Betlehemu, tako je taj veliki događaj pružanja Božje pomoći čovjeku također objavljen trojici mudraca s kojima je Isusov život i poslanje bilo povezano. Avatari za vrijeme svog rođenja često odabiru povoljne stronomske i atrološke konfiguracije nebeskih tijela, od kojih svako emitira svoje karaktaristične vibracije koje međusobno djeluju s dobrim ili lošim učinkom. Ove zvjezdane znakove Božji ljudi mogu čitati spiritualnim pogledom, percepcijom koju ni blizu ne dostižu složene tablice modernih sastavljača horoskopa. Kakva god da je nebeska zvijezda mogla pokazati mudracima Isusovo rođenje, bila je to jedna moćnija „zvijezda na istoku“ po kojoj su znali za dolazak Krista Isusa na zemlju: sveotkrivajuće svjetlo spiritualnog oka intuitivne božanske percepcije duše smješteno na „istoku“ tijela – u suptilni spiritualni centar Kristovske Svijesti na čelu između dva fizička oka.*
Čovjek je doista mikrokozam makrokozmičkog svemira. Njegova konačna svijest je potencijalno beskonačna. Dok ga njegovi osjetilni organi ograničavaju na svijet tvari, njegova duša je obdarena svemoćnim instrumentima percepcije kojima se može spoznati Samog Boga. Isus je rekao: „Kraljevstvo je Božje u vama.“ Sve manifestacije su od Vibracije Duha Svetog, prožetog Inteligencijom i Snagom transcendentalne Kozmičke Svijesti Boga Oca reflektirane unutar vibratorne kreacije kao Kristovska Svijest. Ovo trojstvo Boga očituje se u malom u čovjeku kao spiritualno oko. Kao što je svemir stvoren Snagom i Inteligencijom Trojstva, tako se i čovjek održava mikrokozmičkom trojnom silom i sviješću u spiritualnom oku.
Tijekom meditativne koncentracije na točku između obrva, može se vidjeti spiritualno oko: sjajna bijela zvijezda u središtu, zatvorena u sferi od safirno plavog svjetla, okružena zračećom zlatnom aurom. Zlatno svjetlo j evibratorna sfera Svetog Duha u malom; plavo svjetlo je sveprisutna Inteligencija Kristovske Svijesti; zvijezda je mističan ulaz u Kozmičku Svijest Boga Oca.
Isus je rekao: „Ako je tvoje oko zdravo, onda sve tvoje tijelo ima svjetlo.“ Bilo koji poklonik koji, vježbom joga meditacije, zna kako usmjeriti svoj unutarnji pogled u točku između obrva, otkriva da se svjetlo koje putuje kroz vidne živce u dva fizička oka umjesto toga koncentrira u jedinom vidljivom spiritualnom oku. Dva fizička oka opažaju odjednom samo ograničene dijelove svijeta relativnosti; pogled spiritualnog oka je sferni i može vidjeti do u sveprisutnost.
Dubokom meditacijom poklonik prodire svojom sviješću i životnom silom kroz trobojno svjetlo spiritualnog oka u makrokozmičku manifestaciju Trojstva.
Kad su mudraci vidjeli zvijezdu koja im je objavila Kristovo rođenje, gledali su kroz zvijezdu mudrosti beskonačne percepcije u njihovom spiritualnom oku gdje se Kristovska Svijest svježe utjelovila u tijelu malog Isusa.*
Mi zamišljamo malog Isusa bespomoćnog u jaslicama, ovisnog o majčinom mlijeku i brizi; a ipak je u tom malom liku bio Beskonačni Krist, Svjetlo svemira u kojem svi mi plešemo kao sjene iz kinematografa na platnu. Tijekom jedne od cjelodnevnih božićnih meditacija, kad sam molio da vidim bebu Krista, svjetlo spiritualnog oka u mojem čelu otvorilo je svoje zrake, i vidio sam Isusa kao dijete. Pojavio se u takvoj ljepoti i moći Božjoj. Sve sile prirode igrale su na tom malom licu. U svjetlu njegovih očiju podrhtavao je svemir – čekajući njihovu zapovijed. Takvo je bilo dijete koje se mudraci ugledali – malo dijete nad kojim su bdjeli anđeli, i u komu se utjelovila cijela univerzalna svijest.
Duhovni znakovi pojavljuju se na tijelu i licu ostvarene duše; ovi znakovi su tajni i samo rijetki ih znaju čitati. Po ovim znakovima, i svojim božanskim pogledom, mudraci su bili u stanju prepoznati Krista kojeg su tražili, djetešce koje je bilo jedno s Gospodarom Svemira. Kleknuli su i ponudili svoje simbolične darove. To su bili tradicionalni darovi koji se u Indiji daju novorođenčetu; ali sadržavali su dodatno značenje koje dolazi Isusu od mudraca: zlato (materijalno blago) nudi se davatelju mudrosti kao simbol zahvalnosti za veliku vrijednost osobađajuće istine koju dijeli duhovni učitelj. Tamjan simbolizira predanost, miomiris ljubavi srca ponuđen učitelju koji je kanal kroz kojeg teče Božje vodstvo i blagoslovi. Smirna je bila u znak priznanja za gorku muku i žrtvu koja će biti potrebna za ispunjenje Isusove božanske misije.
Na transcendentalnoj razini svijesti, u kojoj drugi nisu mogli imati udjela niti joj makar samo svjedočiti, odvijala se duhovna razmjena u komunikaciji duša vezana za Isusovu sudbinu, koja će biti od univerzalne dobrobiti za čovjeka – da će Isus biti jedan od najvećih Božjih nositelja poruke Istine.



* Filipljanima 4:7
* Vidi također 5. poglavlje
                „Tradicija oslikava Isusov svijet kao mirno i idilično mjesto, gdje se živjelo u skladu s prirodom. Ali nedavni arheološki dokazi otkrili su drukčije okruženje,“ izvještava dokumentarna emisija televizije PBS Od Isusa do Krista. U ranim sedamdesetima, arheolozi su počeli iskopavati ruševine starog grada Seporisa, glavnog grada Galileje, smještenog manje od deset kilometara od Isusovog rodnog Nazareta – unutar par sati hoda. „Ono što nalažu iskopi kod Seporisa,“ kaže prof. Holland L. Hendrix, predsjednik Union Theological sjemeništa, „je da je Isus bio u prilično neposrednoj blizini napredne i profinjene urbane okoline koja je sa sobom donosila sve raznolikosti Rimskog Carstva.“
Prof. D. P. Singhal piše u Indiji i svjetskoj civilizaciji (tisak sveučilišta države Michigan, 1969, vol. 1): „Tradicionalan opis kršćanskih početaka koncentrira se skoro isključivo na događaje vezane za uspon Kršćanstva, ostavljajući dojam kao da se tu u to vrijeme ništa drugo nije događalo. Zapravo je situacija bila umnogome drukčija. To je bilo razdoblje intenzivne političke aktivnosti i raznih religijskih praksi, i teško da bi bilo pretjerivanje reći da je u svakom gradu i selu Rimskog Carstva bilo djelovanja, običaja i rituala koji su u konačnici dali doprinos u oblikovanju Kršćanstva...
„Hinduizam, iako nije prozelitska religija, je također dosegnuo zapadnu Aziju. Hindusko naseljavanje je ustanovljeno u Armeniji u kantonu Taron u drugom stoljeću pr.Kr. pod zaštitom kralja Valarasa iz dinastije Arsacida. Ovi Hindusi gradili su lijepe hramove i gradove, ali hramovi su uništeni rano u četvrtom stoljeću od svetog Grgura Prosvjetitelja.“ Dr. Singhal citira sirijeskog pisca Zenoba koji kaže da je u „ranom četvrtom stoljeću n.Kr. u Armeniji bilo otprilike pet tisuća štovatelja Krišne.“
Dr. Singhal dalje tvrdi: „Isus je, bez sumnje, uglavnom proširio i preoblikovao židovske koncepcije ali je to učinio u svjetlu osobnih iskustava u kozmopolitanskom području gdje su se različite kulture, uključujući onu indijsku, međusobno ispreplele tvoreći osebujno religijsko okruženje. (opaska izdavača)
                 
* Matej 5:17 (vidi 5. poglavlje)
U evanđelju nema određene informacije o podrijetlu magova (ili čak o njihovom broju); mišljenja o tome koja je njihova domovina variraju od Babilona, Arabije, Kaldeje do Perzije – ovo posljednje poduprto činjenicom da su se zaratustrijanski svećenici perzijske religije nazivali Magi. Kako bilo, u Priči o magima (Bombay: Društvo sv. Pavla, 1954.), Henry Heras, S.J., direktor Povijesnog istraživačkog instituta Indije, koledž  St. Xavier, Bombay, podastire široku paletu povijesnih informacija koje podupiru tezu da su mudraci zapravo bili hinduistički ršiji iz Indije. (Rad oca Herasa bio je visoko cijenjen; bio je počašćen od indijske vlade 1981.g. svojom komemorativnom poštanskom markicom za izvanredan doprinos povijesnom istraživanju i arheologiji.)
Po ocu Herasu, riječ magoi u evanđelju nije upotrebijeljena da bi poistovijetila mudrace sa svećenicima Zaratustre, „jer da je tako, cijela bi starocrkvena tradicija priznavala Perziju kao zemlju maga, što nije slučaj...Matej koristi ovo ime da bi ukazao općenito na dar mudrosti, to jest na one koji imaju dar mudrosti, svece. Engleski prijevod ovog odlomka, 'Wise Men = mudraci', čini se, daje točno značenje na koje je ciljao autor. Ali iz koje zemlje onda dolaze mudraci?...Sve izgleda upućuje da su mudraci bili Indijci, neki ršiji iz te zemlje, koji su od pamtivijeka tražili istinu – vječni dah ove najstarije nacije...“
Daleko prije Kristovog vremena, Indija je imala trgovačke veze s Palestinom; većina trgovine između Orijenta i civilizacija Mediterana (uključujući Egipat, Grčku i Rim) prolazila je kroz Jeruzalem, krajnju zapadnu postaju drevnog Puta Svile i drugih važnih karavanskih ruta prema Kini i Indiji. Na trgovinu istok-zapad također se ukazuje u Bibliji (Druga knjiga ljetopisa 9:21, 10), koja bilježi da su „lađe iz Taršiša“ donosile kralju Salomonu „zlato, srebro, slonovu kost, majmune i paunove“ i „drvo sandalovine i drago kamenje“ iz Opira (Sopara na obali Bombaja). Nadalje, učenjaci i krščanska tradicija se slažu da je Kršćanstvo stiglo na zapadnu obalu Indije nedugo nakon što je Isus živio, navodno donijeto osobno od jednog Kristovih dvanaest apostola, Tome, koji je svoje zadnje godine života proveo u Indiji. Otac Heras navodi jedan stari kršćanski tekst zvan Opus Imperfectum in Mattheum, koji „smješta propovijedanje sv. Tome apostola u zemlju maga. Stari orijentalni pisci znali su vrlo dobro da je područje misionarstva ovog apostola bila Indija. Sv. Jeronim piše da je sv. Toma propovijedao evanđelje u zemlji maga i konačno zaspao, to jest umro, u Indiji.“
Otac heras ističe: “Ako su stoga magi bili ršiji iz Indije, tradicionalne zemlje mudrosti, nije za čuditi se što su donijeli zlato, tamjan i smirnu malenome i njegovoj majci, budući da su to bili baš oni darovi koji su se od najstarijih vremena u Indiji davali roditeljima novorođenog djeteta...Običaj davanja ova tri dara roditeljima s tek rođenom djecom danas ne postoji u Perziji; niti učenjaci znaju da je on ikad postojao u toj zemlji.“
Stoljećima stare tradicije u Indiji su same za sebe pokazatelj da su magi porijeklom iz te zemlje. Fernao do Queyroz, portugalski jezuitski svećenik iz sedamnaestog stoljeća koji je živio u Goi (portugalska kolonija na zapadnoj indijskoj obali), je rekao, navodeći rad ranijih povjesničara (Manuel dos Anjos i Jeronimo Osorio, obojica šesnaesto stoljeće), da je slavni portugalski istraživač Vasco da Gama, kad je stigao do Indije u svibnju 1498. g., našao kod Calicuta na zapadnoj obali hinduistički hram posvećen djevici Mariji. Prema ovim dvama povjesničarima da Gami je rečeno da u analima kraljevstva Malabar stoji da je hram osnovao Chera Perumal, stari vladar Malabara koji je također osnivač grada Calicuta. Da Gama je saznao da je Perimale „bio Brahmin, jedan od najmudrijih u Indiji, i da je bio jedan od trojice maga koji su bili u Betlehemu“ odati počast malom Isusu; na povratku u Calicut podigao je hram.
Još jedan izvještaj je pronađen u zapisma Joao De Barrosa, portugalskog povjesničara iz šesnaestog stoljeća, koji je spomenuo tradiciju iz Malabara koja kaže da je kralj iz južne Indije imenom „Pirimal“ otišao u Masqat i potom s ostalima u Betlehem pokloniti se malom Isusu. (Opaska izdavača) 

* U hinduističkim svetim spisima čelo čovjeka se naziva „istočni“ dio njegovog tijela. Kao što su točke kompasa koje određuju smjer na zemlji posljedica sjevernog i južnog magnetskog pola i zemljine rotacije oko svoje osi koja uzrokuje da sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu, tako i psihologija joge simbolično govori o sjeveru, jugu, istoku i zapadu u vezi s mikrosvijetom ljudskog tijela. Sjever i jug su pozitivni i negativni pol cerebrospinalne osi. Životna energija i svijest su magnetski privučene ili prema gore ka višim duhovnim centrima u mozgu („sjever“) ili prema dolje ka nižim kičmenim centrima povezanima s materijalnom sviješću („jug“). „Istok“ i „zapad“ odnose se  na orijentaciju čovjekovog života i svijesti, unutarnju („istok“) kroz intuitivno duhovno oko prema finim božanskim predjelima, ili izvanjsku („zapad“) kroz osjetila prema interakciji s grubim materijalnim svijetom. „Zvijezda na istoku“ tako simbolizira duhovno oko na čelu – sunce žiota u ljudskom tijelu i ulazna vrata u unutarnje Božje kraljevstvo.
                Ezekiel kaže: „Potom me odvede k vratima što su gledala na istok. Tada dođe slava Izraelova Boga od istoka. Žamor je dolazio od nje kao žamor silnih voda. Zemlja je zasjala od njegove slave.“ (Ezekiel 43:1-2). Kroz božansko svjetlo na čelu (istok), jogi otplovljava svojom sviješću u sveprisutnost, slušajući Riječ ili Aum, božanski zvuk „silnih voda“: vibracije svjetla koje sačinjavaju samu zbiljnost svijeta.
Luka 17:21 (vidi 61. poglavlje).
Matej 6:22 (vidi 26. poglavlje). [u engl. verziji stoji: if your eye is single,... = ako je tvoje oko jedno,...]
* Sveti Ivan Krysostom (347.-407., Liječnik Crkve, najveći od grčkih patrijarha) napisao je u svojoj Šestoj propovijedi o Matejevom evanđelju: „Čini mi se ne samo da to nije bila jedna od mnogih zvijezda, već da to nije uopće bila zvijezda; radije sam uvjerenja da je to bila jedna određena nevidljiva sila koja je izgledala kao zvijezda...Ova zvijezda vidjela se ne samo noću već i danju dok je sjalo sunce na nebu...Visoko na nebu teško da bi mogla voditi putnike...jer nemoguće je da zvijezda može pokazati mjesto gdje stoji štala; još manje, mjesto gdje je položeno Djetešce.“



4. POGLAVLJE

Isusovo rano djetinjstvo i dječaštvo

Kad su oni otišli, javi se Josipu u snu Gospodnji anđeo i reče: „Ustani, uzmi dijete i njegovu majku i bježi u Egipat! Ostani ondje dok ti ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“ Tada on ustade, uze još u noći dijet i njegovu majku i ode u Egipat. Ondje ostade do Herodove smrti. Tako se trebalo ispuniti što je Gospodin bio rekao preko proroka: „Iz Egipta dozvah svoga sina.“
Kad je Herod vidio da je prevaren od mudraca, vrlo se razgnjevi. Dade u Betlehemu i u svoj njegovoj okolici poubijati sve dječake od dvije godine naniže – prema vremenu što ga je bio doznao od mudraca. Tada se ispuni riječ proroka Jeremije koji govori:
„U Rami se čuje tužbalica, plač i silan jauk: Rahela plače za svojom djecom i neće utjehe, jer ih više nema.“
Kad je Herod umro, javi se Gospodnji anđeo u snu Josipu u Egiptu i reče: „Ustani, uzmi dijete i njegovu majku i idi u Izraelovu zemlju, jer su pomrli oni koji su tražili život djeteta.“ Tada on ustade, uze dijete i njegovu majku i ode u Izraelovu zemlju. Ali kad je čuo da Arhelaj vlada u Judeji umjesto svojoega oca Heroda, poboja se ići onamo. Po naputku što ga primi u snu ode u pokrajinu Galileju i nastani se u gradu koji se zove Nazaret. Tako se trebal ispuniti riječ proroka: „Zvat će se Nazarećenin.“
Matej 2:13-23

Dijete je raslo i jačalo. Bilo je puno mudrosti i Božja je milost počivala na njemu. Njegovi roditelji išli bi svake godine u Jeruzalem o blagdanu Vazma. Kad mu je bilo dvanaest godina, uzašli su u Jeruzalem po običaju blagdana. Kad prođoše ti dani, zaputiše se kući. A dječak Isus ostade u Jeruzalemu, a da njegovi roditelji ne opaziše. Misleći da je sa skupinom putnika, odoše dan hoda i stadoše ga tražiti među rodbinom i znancima. Ali ga ne nađoše. Zato se vratiše u Jeruzalem i tamo su ga tražili. Poslije tri dana nađoše ga u Hramu. Sjedio je među učiteljima, slušao ih i postavljao im pitanja. Svi koji su ga slušali divili su se njegovoj razumnosti i njegovim odgovorima.
Kad ga ugledaše, začudiše se. Njegova majka mu reče: „Dijete, što nam to učini? Evo, tvoj otac i je žalosno smo te tražili!“ A on im odvrati: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja trebam biti u onome što je Oca mojega?“ Ali oni ne razumješe što im on time htjede reći. Tada siđe s njima i dođe u Nazaret, i bio im je poslušan. Njegova je majka čuvala sve te riječi u svojemu srcu.
Luka 2:40-51
Dijete je raslo i jačalo. Bilo je puno mudrosti i Božja je milost počivala na njemu. (Luka 2:40)

E
vanđelja Novog Zavjeta sadrže nekako isuviše malo informacija koje se odnose Isusa u ranim godinama. Ti tekstovi ne govore ništa od cijelom razdoblju njegovog ranog djetinjstva u Egiptu ni o njegovom dječaštvu u Izraelu, s iznimkom Lukinog izvještaja o dvanaestogodišnjem dječaku koji mudro raspravlja s učenim ljudima u hramu u Jeruzalemu. Stare rukopise koji navodno prenose anegdote o dječaku Isusu većina kršćanskog svijeta ili ne poznaje ili ne prihvaća. Naslovljeni jednostavno s „Evanđelja o djetinjstvu Isusa Krista“ (od kojih se jedno pripisuje Isusovom učeniku Tomi), njima se služe i drže ih svetim neki kršćani, uključujući Gnostike, još od drugog stoljeća, i druge kršćanske sekte iz kasnijih godina.*
Vrijeme djeluje na umove ljudi, posebno onih van središta zbivanja, koji dodaju ili oduzimaju od karaktera istaknutih ličnosti i događaja vezanih za njihove živote. Ako su od religijske važnosti, preoblikovanje činjenica u legende čini se biva još naglije. Pa ipak, tko može poreći da šarm i misterij izvlačenja niti istine iz tvornice legendarne predaje budi  pojedinačno nadahnuće i strahopoštovanje koje izostaje kod gole prozaičnosti. Indija je dobro razumjela ovo i zaogrnula svoja najsvetija duhovna dobra i pobožne davatelje tog blaga simbolikom i dubinom mitologije pune značenja koje su očuvale njena duhovna načela i propise od strane prevlasti i utjecaja. Možda ne bi trebali zajedno ušutkavati sve glasove iz starine brzopletim odbacivanjima na temelju umnog promišljanja. Svakako je potrebno pažljivo proučavanje i moć razlučivanja. Nemoguće je izbjeći bilo lagana iskrivljenja bilo izravna hotimična lažiranja kod istina koje su prošle kroz tumačenja raznih generacija, ili čak pojedinaca unutar jedne generacije, od kojih svaki nalazi svrsishodnim da ih učini „jasnije razumljivima“ prilagođujući ih onome što najbolje zadovoljava trenutno doba i svrhu.
Ovo izdvajanje činjenica od fikcije kako bi se sačuvala cjelovitost kršćanske Crkve i doktrine bila je očito namjera ranih crkvenih otaca. Dvadeset i sedam knjiga Novog Zavjeta koji danas sačinjavaju biblijski izvještaj o Isusovom životu i učenju bili su probrani iz mnogo veće zbirke tekstova. Sazivali su se Sabori takozvanih učenih kako bi se na njima raspravljalo i odjeljivalo sveta učenja od hereze. Zastupnici proglašeni hereticima mogli su biti osuđeni na spaljivanje zajedno sa svojim spisima. Pitam se koliko iskrene su mogle biti prosudbe pojedinih članova ovih sabora kad im je, ne samo ugled, već i goli život ovisio o naklonosti političkog i religijskog ustrojstva.
William Hone u Apokrifnom Novom Zavjetu navodi predaju – nad kojom se moramo začuditi – o događajima na Nicejskom saboru sazvanom 325.g. za Cara Konstantina, koja potanko pripovijeda kako su tri stotine biskupa, stavivši izmiješane sve knjige koje su dane Saboru na prosudbu ispod zajedničkog stola u crkvi, zaklinjali Gospodina da sve nadahnute spise podigne na stol, a da one lažne ostavi dolje, i da je tako i bilo.“ S obzirom na biskupe sakupljene na Saboru Hone zapaža: „Car Konstantin kaže da odobrenje od ovih biskupa   ne može biti ništa manje doli odobrenje od Boga samog; jer Duh Sveti prebiva u tim velikim i časnim dušama, otkrivajući im božansku volju. Ipak Sabinus, biskup iz Herakleje, potvrđuje da 'osim Konstantina glavom i Euzebija Pampilusa, ovi su bili skup nepismenih priprostih stvorenja koji nisu razumjeli ništa'.“ Teško se može poreći barem minimum mentalne prisnosti s  komentatorom Johnom Jortinom (1698-1770; londonski arhiđakon) koji je, po pričanju Hona, analizirajući autoritet ovih Velikih Sabora kiselo zaključio: „Sabor kojeg su održali apostoli u Jeruzalemu je prvi i posljednji za kojeg se može tvrditi da je vođen Duhom Svetim.“
Utjecaj mračnog doba u kojem se Isus inkarnirao, i koje se nastavilo sljedećih nekoliko stoljeća, može se okriviti za stvaranje zbunjujuće podloge neznanja i praznovjerja koji su naveli crkvene oce da izbace određene tekstove iz službenog kanona svetih spisa. Ne iznenađuje sasvim što su u pokušaju očuvanja sjećanja na Isusa i definiranja njegove poruke, vjernici običavali pretjerati s potvrđivanjem vjerodostojnost jedino onih učenja i tekstova koji će najbolje braniti novu vjeru od snaga koje joj se suprotstavljaju i slabe je i osigurati moć crkvenog poretka kao vrhovnog čuvara vjere. Iznad svega, njihova dogmatska koncepcija o naravi i djelima Isusa kao jedinstvenog i savršenog Božjeg Sina koji je došao na zemlju, sa svime što je to povlačilo za sobom u ondašnjem razumijevanju, nije poznavala ni najmanjih ustupaka.*
Za apsolutni dokaz istine nije dovoljno proći argumentiranu analizu cjepidlaka, molitve vjerovanja svećenika, ili znanstveno ispitivanje predanih istraživača; konačna potvrda bilo koje doktrine leži u stvarnoj osobnoj spoznaji onih koji su u dodiru s Jedinom Stvarnošću. Razilaženje mišljenja oko religijskih pitanja bez sumnje će trajati sve dotle dok  ljudi ne ojačaju u toj sposobnosti. Usprkos tome, Bog mora uživati heterogenu smjesu Svoje ljudske obitelji, jer se nije gnjavio s tim da piše svoje upute po nebesima da ih svi vide i slijede ujedinjeni.
Svrha mog bilježenja šireg spektra pripovijetki o Isusovom životu dostupnih u starim zapisima nije nametnuti njihovu autentičnost ili dati mišljenje o njihovoj utemeljenosti na činjenicama, nego radije ukazati na njihovu uračunjivost s obzirom da potječu iz bogate indijske duhovne tradicije svetaca, ršija i avatara. Kod inkarniranih duša koje su sposobne probiti veo varljive maje i sagledati Gospodnju kreaciju iz Njegove perspektive veoma je ustaljena duhovna izuzetnost. Kako bi drugačije poklonici i tragaoci mogli prepoznati i štovati unutarnju božanstvenost svetaca, osim ako se ona ne očituje u neuobičajenim osobinama i djelima koje krase takav život. „Čudesan“ život može biti suptilan vibratorni utjecaj koji ima moć podići druge iz neznanja, ili to mogu biti dramatične demonstracije kojima se Isus služio da bi probudio vjeru u snagu i riječ Božju.
Jedna od teškoća na koju se nailazi u zapadnjačkom poimanju božanskog je mentalitet podjele na ljudsko i božansko. Ako je netko čovjek, napravljen je na ljudsku sliku i podložan svim prirođenim ljudskim manama; ako je božanski, napravljen je na Božju sliku i ne smije imati ni tračka nesavršenosti. Ali indijska vedska mudrost i posebno znanost joge Bhagavana Krišne u Bhagavad Giti, umnogome usklađuju ljudska obilježja i božanstvenost u onima čija svijest nadilazi obično i spoznaje svoje jedinstvo s Bogom. Pošto je i samo postojanje svemira rezultat složene kombinacije zakona i sila čiji je pokretač maja – obmanjujući činitelj koji dijeli i umnoštvljuje jednu svijest Duha na različite oblike – božansko biće ne može čak niti poprimiti ni zadržati tjelesni oblik bez da se podvrgne načelima koja stvaraju i održavaju svemir. Prema tome božansko biće proživljava prirodna iskustva koja su povezana s ograničenošću osjetila i utjecajima okoline, dok za to vrijeme njegova duša ostaje nezasjenjena kozmičkom hipnozom maje koja se poigrava s običnim ljudima.
Zapisi u Evanđeljima o djetinjstvu koji se tiču Isusovog djelovanja istočnjačkom umu ne bi bili nimalo iznenađujući ili neočekivani. Govoreći o ovim tekstovima, William Hone u predgovoru svog drugog izdanja Apokrifnog Novog Zavjeta zapaža kako su „legende iz Kurana i hinduističke mitologije uvelike povezane s ovim sveskom. Mnoga djela i čuda pripisana indijskom bogu Krišni tokom njegove inkarnacije, a koja većim dijelom potanko opisuje velečasni Thomas Maurice u svojoj Povijesti Hindustana, su točno ista ona koja Apokrifna Evanđelja pripisuju Kristu u njegovom ranom djetinjstvu.“
 „Čuda“ se u skladu s Božjom voljom ispoljavaju iz Njegovih božanskih poslanika, bilo svjesno potaknuta bilo spontano polučena zbog tijelom posredovane nadsvjesne pobude iz unutrašnje s Bogom usklađene duše. Tako je Isus čak i u djetinjstvu posjedovao velike moći, srodne onima koje je pokazao u svojoj prošloj inkarnaciji kao Elizej, nagovještavajući čuda svog služenja u zrelosti koja su očitovala vlast nad životom i smrću i nad prirodnim zakonima koji ne uzmiču u svojoj postojanosti osim pred Božjom zapovijedi. Evanđelja o djetinjstvu kažu da je Isus razgovarao sa svojom majkom čak i kolijevci, objavljujući svoje božansko porijeklo i svjetsku misiju. Kad je dijete prema običaju četrdesetog dana bilo prikazano Bogu u hramu u Jeruzalemu, „anđeli su ga okruživali, iskazujući mu počast, kao kraljevska straža.“ Kad su mu se došli pokloniti tri mudraca s Istoka, Marija im je dala jednu od pelena kojima je bio omotan: „u taj čas ukazao im se anđeo u obliku one zvijezde koja im je bila vodič na putovanju.“ Na povratku u svoju zemlju „kraljevi i prinčevi su im prišli raspitujući se o onome što su bili vidjeli i učinili.“ Oni su pokazali pelene, zapalili vatru prema običaju, uputili molitvu i bacili ih u sveti plamen. „I kad se vatra ugasila, izvadili su ih neoštećene, kao da ih nije bila ni dodirnula.“
Kad je kralj Herod, prestrašen proročanstvom o rođenju svemoćnog kralja u Betlehemu, naredio da se ubiju sva djeca mlađa od dvije godine, a Bog upozorio Josipa neka pobjegne u Egipat s Marijom i Isusom, nekoliko čuda se dogodilo u zemlji njihovog progonstva u prisutnosti svetog djeteta. Evanđelja o djetinjstvu navode kako je sin egipatskog visokog svećenika ozdravio od opsjednutosti vragom, a slavni se idol kojeg je štovao njegov otac neobjašnjivo srušio i bio uništen na veliki užas njegovih poklonika. Iz jedne žene je istjeran đavao; jedna mladenka nijema od uroka crne magije ozdravila je kad je primila malog Isusa u svoje naručje. Isto tako, izlječivani su beznadni slučajevi, ukljućujući gubu i druge bolesti, ponekad zalijevajući tijelo vodom u kojoj se kupao mali Isus.
Isus, Josip i Marija su, sudeći po apokrifnim tekstovima, proveli tri godine u Egiptu.*
Na povratku u Izrael, nabrajanje sličnih čuda pripisanih dječaku Isusu se nastavlja. Kako dijete raste počinje svjesnije upotrebljavati svoje moći. Priče iz predaje bi se lako moglo krivo shvatiti kao da opisuju dijete s moćima nad materijom, životom i samom smrću, nepredvidive, čak nerazumne ćudi, čijoj se zapovijedi pokoravaju spomenuti elementi. Ovakvo uzimanje priča zdravo za gotovo bi ih samo po sebi pokopalo u pepeo hereze. Kakve god tragove autentičnosti saržavale u sebi ove legende oni se moraju sagledati u svjetlu jedine svrhe s kojom spasitelji dolaze na zemlju. Nikakve osvetničke namjere ili arogancija ne pokreću djela takvih pojedinaca. Ako se pak u izvještajima pokaže da su neke osobe oboljele, osljepile ili preminule od susreta s dječakom Isusom, to je zato što je njegova odluka bila ublažiti neke posljedice od grijeha iz njihovih prošlih života. Sukladno tome, djecu koja su se rugala Elizeju rastrgali su medvjedi koje je prorok pozvao iz šume, ali ne zbog bijesa, nego zbog toga što je prepoznao trenutačni povod koji je pružao priliku za okajanje i iskupljenje dugo nagomilavanih grijeha – provedbu zakona karme, uzroka i posljedice, Božjeg pravednog zakona. Zapravo, u indijskim svetim spisima piše da je karmička pravda izvršena od ruke Božjeg poslanika povlašteni blagoslov koji vodi tu pročišćenu dušu do oslobođenja. Tako je kralj-bog Krišna jedino u božanske svrhe ubio one koji su činili zlo. Slično, pravedni Božji zakon se očituje kroz dijete Isusa ne s namjerom da osakati već da oslobodi. (Takve olakšice nemaju veze s razaranjima nekog tiranina ili egoiste umišljenog u spasiteljsku ulogu. Božji zakon se ne može ismijavati!)
Dječak Isus je život i smrt, živu i neživu tvar, sve vidio kao podatne vibracije Božje svijesti. Rečeno nam je da je oblikovao vrapce od blata skupljenog iz lokvi nakon kišne oluje; i kad je kažnjen što je to radio u subotu, udahnuo je život pticama i pustio ih da odlete. Češće bi nego ne bi vraćao u život i ozdravljao one koje bi pogodila smrt ili bolest njegovim posredovanjem, baš kao što je kasnije u svojoj službi oduzeo život smokvi i učinio da uvene a vratio život Lazaru i uskrisio ga iz mrtvih. Oni koji su spoznali svoje jedinstvo s Univerzalnom Sviješću, kroz koju se sve što postoji stvara, održava i razara, prilično domišljato koriste prirodne zakone.
U Evanđeljima o djetinjstvu se navodi kako je otac Josip otkrio da mu je nesvakidašnji dar njegovog sina od nevjerojatne pomoći u stolarskoj radionici – ne kao majstor s čekićem i dlijetom, već kad bi pogreškom „Josip trebao produljiti ili skratiti, ili proširiti ili suziti neki komad, Gospodin Isus bi ispružio ruku prema njemu i istog trena bi postao onakav kakvog je Josip želio.“ Nakon dvije godine rada na tronu naručenog za vladara u Jeruzalemu, našli su da je sjedalo kratko za „dva pedlja na svakoj strani od dogovorenih gabarita.“ Kralj je bio ljut a Josip uplašen ; i Isus je tada uputio oca neka povuče na jednu stranu dok on bude vukao na drugu.* I kad je „svaki snažno povukao na svoju stranu, tron se pokorio i poprimio točne dimenzije postolja: kad su oni što su stajali sa strane vidjeli to čudo, zapanjili su se, i slavili  Boga.“ (Ovo je Isus izvodio istom lakoćom kojom će kasnije pretvarati vodu u vino, ili umnožavati kruhove i ribu.)
Dječak na samrti od zmijskog otrova povratio je svoju prijašnju snagu. „I kad je počeo plakati, Gospodin Isus je rekao: 'Ne plači, jer odsada ćeš biti moj učenik.' I to je onaj Šimun Kanaanac, koji se spopminje u Evanđelju.“
Đavao je bio istjeran iz mladog dječaka koji je išao uokolo grizući ljude, ili samog sebe kad na nikog ne bi naišao. To isto dijete kasnije upoznajemo kao podmuklog Judu Iškariotskog.
Dok su bili zajedno vani skupljali drva, Isusovog brata Jakova ugrizla je otrovnica; nato je Isus dahnuo na ranu i istog je trena zacijelila. Dječak je u igri pao s krova i poginuo; Isus ga je vratio u život.
Dječaka Isusa teško da bi se moglo opisati kao prerano razvijenog. Pokušaji podučavanja kompetentnih učitelja završavali su frustracijom i osramoćivanjem tih stručnjaka. Započinjući abecedu učitelj se nije maknuo dalje od prvog slova jer je Isus inzistirao na tome da učitelj objasni njegovo puno značenje. Kad na to nije dobio odgovor Isus je sam proslijedio s cijelom abecedom i procesom oblikovanja i prikazivanja svakog slova – stvarima o kojima učitelj nikad prije nije čuo niti čitao. Roditelji su odveli Isusa drugom školovanijem učitelju, koji je doživio sličan poraz, a još mu se dodatno osušila ruka kojom je htio udariti onog kog je smatrao za drskog dječaka.

Njegovi roditelji išli bi svake godine u Jeruzalem o blagdanu Vazma. Kad mu je bilo dvanaest godina, uzašli su u Jeruzalem po običaju blagdana. Kad prođoše ti dani, zaputiše se kući. A dječak Isus ostade u Jeruzalemu, a da njegovi roditelji ne opaziše. Misleći da je sa skupinom putnika, odoše dan hoda i stadoše ga tražiti među rodbinom i znancima. Ali ga ne nađoše. Zato se vratiše u Jeruzalem i tamo su ga tražili. Poslije tri dana nađoše ga u Hramu. Sjedio je među učiteljima, slušao ih i postavljao im pitanja. Svi koji su ga slušali divili su se njegovoj razumnosti i njegovim odgovorima.
Kad ga ugledaše, začudiše se. Njegova majka mu reče: „Dijete, što nam to učini? Evo, tvoj otac i je žalosno smo te tražili!“ A on im odvrati: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja trebam biti u onome što je Oca mojega?“ Ali oni ne razumješe što im on time htjede reći. Tada siđe s njima i dođe u Nazaret, i bio im je poslušan. Njegova je majka čuvala sve te riječi u svojemu srcu. (Luka 2:41-51)
Poznato nam je postoje umni geniji čiji mozak upija znanje zadivljujućom brzinom. Oni su obdareni znanjem i sposobnošću učenja iz prošlih života, koji im daju predispozicije za super efikasan razvoja mozga. Duhovni geniji imaju dodatno još i nadsvjesnu sposobnost napipati knjižnicu mudrosti duševnog ostvarenja – sveznajuće intuitivne sposobnosti duše koja očituje svoje jedinstvo s beskonačnom Božanskom Inteligencijom.
Duhovna predaja Indije vrvi pripovijestima o pobožnim mladim učenjacima. Na široko je prihvaćeno da su oni koji dolaze na zemlju s od Boga danom svrhom božanskim posredovanjem počašćeni milošću koja ih blagoslivlja mudošću koja nadilazi prirodni rast intelekta.
Šukadeva je bio svetački sin Rišija Vyase (sastavljača Veda i autora epa Mahabharate, koja sadrži Bhagavad Gitu). Dječak je od rođenja bio izvanredno dijete. Brzo je upijao svo znanje, i govorilo se da može izrecitirati napamet cijele Vede, kao i 100 000 stihova Mahabharate koje je čuo od svog oca Vyase.
Na glasu po svojoj izuzetnosti je bio i svetac Svami Šankara, često slavljen kao indijski najveći filozof. O njemu se u analima navodi da je tijekom svoje prve godine usavršio jezike; s dvije godine znao je čitati; što je god čuo mogao je prizvati u sjećanje i intuitivno shvatiti značenje toga. Do osme godine temeljito je izučio Vede i završio formalno školovanje – postao je ekspert u mudrosti za sve svete spise, rukopise, i šest sustava hinduističke filozofije. Diljem Indije je propovijedao Advaitu (nedualističku) filozofiju. Ni najbolji učenjaci nisu mu se mogli suprotstaviti u debati. Sa šesnaest godina dovršio je pisanje svojih opširnih komentara, koje stručnjaci doista do danas poštuju. Reorganizirao je monaški red svamija među kojima je poznat kao prvi Shankaracharya, poglavar ove posvećene tradicije sanjasina. Dovršivši svoj rad umro je u dobi od trideset i dvije godine.
Kao što je rečeno u Evanđelju po Luki, Isus je s dvanaest godina, izbivajući tri dana napokon pronađen u hramu u Jeruzalemu kako raspravlja s učenim doktorima i starješinama. Možemo napomenuti jedno završno proširenje scene u hramu iz apokrifnih Evanđelja o djetinjstvu; pričajući o ovome, rani kršćanui su zacijelo pokušali izraziti čuđenje i poštovanje koje su osjećali što je Isus posjedovao ne samo nebesku mudrost, nego isto tako i ovozemaljsku dubokoumnost. 
„Neki glavni rabin ga je pitao je li čitao knjige? Isus je odgovorio da je čitao oboje i knjige i stvari koje knjige sadrže. I objasnio im je knjige zakona, morala, statuta i misterija koje se nalaze u knjizi proroka; stvari koje um nijednog stvora ne bi mogao doseći...“
 „Kad je neki astronom koji je bio prisutan upitao Gospodina Isusa je li proučavao astronomiju, Isus mu je odgovorio i kazao mu broj sfera nebeskih tijela, kao i njihovu trokutnu, kvadratnu i sekstalnu prirodu; njihovo napredujuće ili nazadujuće gibanje; njihovi veličinu i nekoliko proročanstava; i druge stvari koje ljudski razum nikad nije otkrio.“
„Također je bio među njima i filozof, dobro potkovan u fizici i filozofiji prirode, koji je upitao Gospodina Isusa je li proučavao fiziku?“
Ovaj odgovor, koji se pripisuje Isusu, mogao bi nas navesti da pomislimo da umjesto malog dječkaka  tu neki drevni riši recitira filozofiju  joge iz Upanišada i Bhagavad Gite:
„Odgovorio mu je objašnjavajući fiziku i metafiziku, i one stvari koje su bile iznad i ispod moći prirode; također i moći tijela, njegove tekućine i njihova djelovanja; također i broj njegovih dijelova, i kostiju, vena, arterija i živaca; nekoliko tjelesnih konstitucija: vruću i suhu, hladnu i vlažnu, i njihove sklonosti; kako duša upravlja tijelom; koji su njegovi različiti osjeti i sposobnosti: sposobnost govora, ljutnje, čežnje; i napokon, način njegovog ustrojstva i razgradnje; i druge stvari, koje razumijevanje nijednog stvorenja dotad nije doseglo.
Kad je Marija našla dijete i ukorila ga što im je zadao toliko brige svojim nestankom on je izrekao ispred okupljenih, zapravo, svoju prvu propovijed koja objedinjuje karakter njegovog budućeg poslanstva: jednostavna poruka govorila je od odricanju od materijalnih veza u korist veće Božje ljubavi. „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja trebam biti u onome što je Oca mojega?“
Izdvajajući Isusa kao nekoga koga treba štovati ali čije savršenstvo se ne može doseći, većina se njegovih sljedbenika ne obazire na primjer odricanja koji je on živio i propovijedao: tražite prvo kraljevstvo nebesko; prodaj sve što imaš, podaj siromasima i slijedi me; ne budite zabrinuti za svoj život: što ćete jesti ili što ćete piti, niti za tijelo, u što ćete se obući; moja majka i moja braća su oni koji vrše volju Božju; slijedi me a pusti da mrtvi ukapaju svoje mrtve; lisice imaju svoje jame, i ptice svoja gnijezda, a Sin Čovječji nema mjesta gdje bi mogao nasloniti svoju glavu; nijedan od vas koji se ne odreče svega što ima, ne može biti moj učenik. Visoki zahtjevi! Ali svi oni koji su stajali u čistoći pred Božjom sveprisutnošću znaju da bez napuštanja tjelesnih vezanosti u svojoj svijesti – za što je vanjsko odricanje od pomoći, premda ne i nužan uvjet – nije moguće posjedovati Beskonačno. Iako je Isus naglašavao potpuno odricanje, također je rekao i: „Ljubi svog bližnjeg,“ što znači radi za sve – i to dok „ljubiš Boga svim srcem svojim.“
Isusov savršeni život, čak i u tako nejakoj dobi, ostvaruje savršeni izraz onoga kako se ponaša božansko dijete posvećeno služenju svijetu. Svjestan sebe kao Božjeg sina, otvoreno izjavljuje da je njegova dužnost, iznad svega, brinuti se o nebeskom poslu širenja kraljevstva njegovog Nebeskog Oca. Njegovi brižni roditelji nisu imali razloga za zabrinutost zbog njega koji je imao zaštitu Kralja svih kraljeva. To je bio prvi javni nagovještaj Isusa njegovim roditeljima o onome što mogu očekivati kakav će biti njegov život.
Isus je znao da bi roditeljska ljubav i naklonost, slijepo obvezujuća, mogla zahtijevati posvećivanje više pažnje svom zemaljskom ocu nego radu za Nebeskog Oca, zbog kojeg je došao na zemlju. S nevinošću božanske odvažnosti Isus prigovara svojim roditeljima da bi trebali to znati i poželjeti mu da bude zaokupljen Božjim radom. Svijet, zaposlen svom svojom zaposlenošću, slabo razumije kao i Isusovi roditelji, vrhovnu prokupaciju onoga koji zna da nema veće dužnosti od dužnosti prema Bogu. Mahabharata kaže da ako se jedna dužnost suprotstavlja drugoj, to nije dužnost, nego nešto što treba izbjegavati. Duhovne i materijalne dužnosti ne bi trebale protusloviti, već radije nadopunjavati jedna drugu. Ako se dogodi sukob, te dužnosti su nepotpune i zahtijevaju doradu u smislu da, umjesto da se međusobno prepiru, rade zajedno kao dva pastuha koji vuku kočiju života skladno i ujednačeno prema jednom sretnom cilju.
Običan čovjek gleda na svijet, svoju obitelj i svoje zanimanje kao na svoj posao; ali duhovan čovjek zna da dužnosti prema roditeljima, djeci, obiteljskim vezama, poslovnom svijetu i svemu drugome mora izvršavati kao služenje Bogu. Svatko bi trebao doprinijeti blagostanju u svijetu univerzalnom sviješću ljubavi i služenja, a ne kao sebični čovjek čija su  djela potaknuta i uvjetovana nagonskim krvnim vezama i pohlepom.
Posao bi trebao biti produhovljen; sve bi trebalo raditi sa sviješću o Božjoj prisutnosti. Čovjek bi dok radi trebao nastojati zadovoljiti Boga usklađujući sve stvari s Njegovim idealima. Posao koji zadovoljava Božje zakone donosi trajnu dobrobit čovječanstvu. Bogaćenje koje donosi ljudima samo luksuz, pogrešne ili zle sklonosti, osuđeno je na propast djelovanjem božanskog zakona o preživljavanju onih najpravednijih. Svaki posao koji šteti pravoj duhovnoj udobnosti ljudi primoran je suočiti se s propašću samom prirodom svojih djelovanja.
Uspješan život mora započeti duhovnim obrazovanjem, jer svim materijalnim i moralnim djelovanjima upravljaju duhovni zakoni. Plemeniti roditelji koji ljube Boga bi trebali željeti svojoj djeci prvenstveno da im glavna preokupacija bude Božji posao. Trebali bi uputiti djecu na pravi životni put pokazujući im vještinu uspostavljanja kontakta s Bogom kako bi sve radili sa sviješću o Bogu. Život može biti uspješan, zdrav i potpun – uravnotežen mudrošću i srećom – kad je djelovanje vođeno unutarnjim Božjim pilotom intuicije.
Izražavajući pravilan stav prema roditeljima – da, iako je dužnost prema njima važna, ona je podređena većoj i važnijoj dužnosti prema Nebeskom Ocu – Isus nije govorio samo o svom vlastitom božanskom nahođenju, nego o istini koju bi svaki čovjek trebao zapamtiti: „Bog je na prvom mjestu.“



* Tekstovi na koje misli Paramahansađi bili su dio Apokrifnog Novog Zavjeta, kojeg je uredio i popratio bilješkama William Hone (četvrto izdanje, izdano u Londonu 1821.). Naslovna stranica knjiga određuje ju kao “sva evanđelja, poslanice i ostali trenutno postojeći primjerci napisani u prva četiri stoljeća o Isusu Kristu, njegovim apostolima i njima bliskima, a nisu uključeni u Novi Zavjet od strane njegovih sastavljača“. U Honov svezak uključena su dva „evanđelja o djetinjstvu“. Prvo, zvano Arapsko evanđelje o djetinjstvu, preveo je na engleski Henry Sike, profesor orijentalnih jezika na sveučilištu Cambridge, 1697. iz nekog arapskog rukopisa, za kojeg sadašnji učenjaci vjeruju da potječe od jedne ranije verzije na sirijskom jeziku (aramejski dijalekt). Neke od tih priča pojavljuju se i u Kuranu.
Drugo evanđelje o djetinjstvu iz Honove knjige je kratki isječak Evanđelja o djetinjstvu po Tomi. Rukopis ovog evanđelja, koji je potpuniji od onog što je Hone objavio, otkriven je kasnije i dostupan je za čitanje u radovima kasnijih učenjaka; zapravo, za dosta materijala iz Arapskog evanđelja o djetinjstvu sad se smatra da dolazi iz ranijeg Evanđelja o djetinjstvu po Tomi. Jako rano podrijetlo građe Tominih tekstova posvjedočuju  reference iz pisanja crkvenog oca Ireneja 185.g.
Zanimljivo, Hone spominje podatak da je 1599. g. otkriveno da je Arapsko evanđelje o djetinjstvu bilo u upotrebi kod skupine Nestorijanskih kršćana koji su djelovali u planinama Malabara na zapadnoj indijskoj obali. Tradicionalno se ovo područje povezuje s misionarskom djelatnošću samog Tome apostola. (Opaska izdavača).   
„A Isus je učinio i mnoga druga djela. I kad bi se sve to potanko popisalo, mislim da ni sav svijet ne bi mogao obuhvatiti knjige koje bi trebalo napisati.“ (Ivan 21:25)
Andrew Bernhard, autor Isusa iz Nazareta u Ranim kršćanskim evanđeljima, piše: „Primjedbe poput one zaključne iz Evanđelja po Ivanu (21:25) daju jasno na znanje da rani kršćani nisu patili od pomanjkanja priča o Isusu. Bez sumnje su često govorili u svom učitelju koji je otišao, dijeleći među sobom i s bilo kime tko je bio voljan slušati sve čega su se sjećali o njemu. Kad je postalo jasno da se uspomena na Isusa neće moći vječno čuvati usmenom predajom ovisnom o sjećanju svjedoka iz prve ruke, neki od njegovih sljedbenika odlučili su zapisati ono što su vjerovali o njemu za buduće naraštaje. U skladu s Evanđeljem po Luki (1:1-4) mnogi stari pisci potrudili su se sastaviti izvještaj o djelovanju Isusa . Iako mnogi od tih izvještaja nisu u konačnici postali novozavjetna evanđelja, oni su prepoznani i opisani u djelima brojnih ranih kršćanskih autora, poput Origena (Propovijed o Luki 1:1).“ (Opaska izdavača)
* Kompilacija knjiga koje su danas poznate kao Novi Zavjet prvi put je ugledala svjetlo dana 367. g.
Postojanje tekstova koji su bili zabranjivani i uništavani stoljećima je bilo uistinu nepoznato kako učenjacima tako i vjernicima. Neki od njih izašli su na vidjelo slavnim otkrićem kod Nag Hamadija u Egiptu 1945. g. Zbog otkrića kod Nag Hamadija Elaine Pegels, doktor filozofije, profesor religije na sveučilištu Princeton i renomirani stručnjak za rano Kršćanstvo, piše: “Sad počinjemo shvaćati da ono što mi zovemo kršćanstvom – i što prepoznajemo kao kršćansku tradiciju – zapravo predstavlja samo uski odabir određenih izvora, izabranih među desecima drugih...
Godine 200-te...kršćanstvo je postalo institucija na čelu s troslojnom hijerarhijom odbiskupa, svećenika i đakona, koji su sebe smatrali čuvarima jedine 'prave vjere'...Napori većine da uništi svaki trag heretičkog 'svetogrđa' pokazali su se toliko uspješnima da su, prije otkrića kod Nag Hamadija, skoro svi naši podaci o alternativnim oblicima ranog kršćanstva dolazili od velikih pravovjernih napada na njih...Da su bili otkriveni 1000 godina ranije, ovi tekstovi bi gotovo sigurno bili spaljeni kao hereza...Mi danas ih čitamo drugačijim očima, ne više kao 'ludilo i svetogrđe' nego kao što su ih doživljavali kršćani u prvim stoljećima – moćnu alternativu onome što poznajemo kao ortodoksnu kršćansku tradiciju.“ – Elaine Pegels, Gnostička Evanđelja (New York: Vintage Books, 1981.) (Opaska izdavača)
* U jednoj opasci svog izdanja Apokrifnog Novog Zavjeta (1821.), William Hone piše o jednoj predaji koja porijeklo vuče od Petra, aleksandrijskog biskupa iz trećeg stoljeća, koji je navodno rekao da „se mjesto u Egiptu gdje je Krist bio protjeran sad zove Matareja, udaljena petnaest kilometara od Kaira; da stanovnici u znak sjećanja neprestano gore svijeće; i da imaju vrt sa stablima koja ispuštaju miris balzama, a posadio ih je Krist kao dječak.“ (Evanđelja o djetinjstvu i sama spominju stabla balzama što su izrasla na tom mjestu nakon što je Marija oprala Isusovu odjeću na izvoru koji je tu izbio na zapovijed božanskog djeteta.)

„U Bibiji stoji (Kraljevi II 2:24) kako su se neka djeca rugala proroku Elizeju. Na to ih on 'prokle u ime Gospodnje. Tada izađoše dvije medvjedice iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece između njih.' Kao Božji prorok, Elizaj je djelovao kao Njegov instrument. To prokletstvo je bilo karmički određeno po Božjem zakonu; stoga Elizeja ne možemo kriviti što je uzrokovao pokolj djece. Zadesila ih je patnja zbog njihove vlastite zloće – nakupljenih loših misli i djela u prošlim životima. Njihovo naizgled bezazleno zadirkivanje bilo je pravovremeno ostvarenje njihovog prošlog zla, koje je ubrzalo svoju neizbježnu posljedicu. 'Prokletstvo' koje je izašlo iz instrumenta Elizeja bilo je 'visoki napon' njegovih duhovnih vibracija, djelujući bez sebične namjere za ozljeđivanjem.
„Ako čovjek ne poštuje upozorenje da ne dira ogoljenu žicu i udari ga struja, nije žica kriva za njegovu smrt već njegova glupost. Ista istina vrijedi i za slučaj zločeste djece koja su se rugala Elizeju. Tako je sa svim zlom koje se suprotstavlja pravednoj Božjoj volji: Zlo nakraju uzrokuje svoje vlastito uništenje.“ – Bog razgovara s Arjunom: Bhagavad Gita
* „Kralj“ se najvjerojatnije odnosi na Arhelaja, koji je vladao do 6. g.n.e. (Bilješka izdavača)
Priča o dječaku Krišni slično izvještava o njegovoj sposobnosti mijenjanja oblika predmetima. Obožavali su ga svi seoski mljekari i popuštali su mu u njegovim slatkim nestašlucima, posebno kad bi se bez ustručavanja posluživao iz njihovih trgovina kiselim mlijekom. Ali jednog dana je bio pretjerao, i u želji da dohvati mlijeko razbio je posudu u kojoj je njegova majka Yashoda pravila maslac iz svježeg mlijeka. Naumivši ga čvrsto privezati za žbukanu stijenu i tako barem privremeno stati na kraj njegovoj obijesti, donijela je komad užeta da mu ga omota oko struka. Kad je pokušala svezati čvor s čuđenjem je ustanovila da je uže prekratko. Uzela je duži komad i pokušala ponovo, ali i taj je bio prekratak. Nakraju se sva užad koju su prikupili u susjedstvu pokazala nedovoljnom za vezivanje božanskog djeteta! Nakon što se okupio svijet smijući se nevolji jadne Yashode, Krišna se sažalio nad majkom i dopustio joj da ga sigurno sveže za žbukanu stijenu.



5. POGLAVLJE

Nepoznate godine Isusovog života – Boravak u Indiji


U
 Novom Zavjetu na Isusov život ponovno pada zastor tišine poslije njegove dvanaeste godine, da bi se podigao tek osamnaest godina kasnije, u vrijeme kad prima krštenje od Ivana  i počinje propovijedati mnoštvu. Rečeno nam je samo:

I Isus je napredovao u mudrosti, u dobi i u milosti kod Boga i kod ljudi.
- Luka 2:52

Činjenica da suvremenici takve izvanredne ličnosti od njegovog djetinjstva do njegove tridesete godine ne pronađu ništa za zabilježiti što bi bilo vrijedno spomena, je sama po sebi izvanredna.
Kako bilo, neobični izvještaji postoje, ne u zemlji Isusovog rođenja nego dalje na istoku gdje je proveo većinu tih nezabilježenih godina. Ti neprocjenjivi zapisi leže skiveni u jednom Tibetanskom samostanu. Govore o svetom Issi iz Izraela „u kojem se očitovala duša svemira“; koji je od četrnaeste do dvadeset i osme godine bio u Indiji i himalajskim predjelima među svecima, monasima i panditima, propovijedao svoju poruku diljem tog područja i vratio se naučavati u svoju domovinu, gdje je mučen, osuđen i smaknut. Osim ovoga što je zapisano u ovim starim rukopisima, nikad nije objavljena nikakva druga povijest nepoznatih godina Isusovog života.
Božjom providnošću ove stare zapise otkrio je i prepisao ruski putnik Nikola Notovič. Tijekom svojih putovanja u Indiju 1887. Notovič je uživao u čudesnim kontrastima njezine stare civilizacije koji su svojim blještavilom pobuđivali dušu. Bilo je to usred veličanstvenih prirodnih ljepota Kašmira gdje je čuo priče o svetom Issi, detalje koji su mu otklonili svaku sumnju da su on i Isus Krist bili jedna te ista osoba. Saznao je da su primjerci starih rukopisa, sačuvani u nekom tibetanskom samostanu, sadržavali zapise o Issinim godinama boravka u Indiji, Nepalu i Tibetu. Ne uzmičući pred opasnostima i preprekama, putovao je prema sjeveru, konačno stigavši u samostan Himis izvan Leha, glavnog grada Ladakha, za koji su mu rekli da posjeduje primjerak svetih knjiga o Issi. Iako je bio milostivo primljen, nije mu bio omogućen pristup rukopisima. Razočarani Notovič zaputio se natrag u Indiju, ali u zamalo fatalnoj nesreći na nekom nesigurnom planinskom prijelazu slomio je nogu u padu. Shvativši ovo kao priliku da po drugi put pokuša vidjeti svete knjige, zamolio je da ga odnesu natrag u Himis da dobije potrebnu medicinsku pomoć. Ovoga puta, nakon upornih zahtjeva, donijeli su mu knjige. Možda su se lame sada osjećale dužnima udovoljavati kako su god mogli svom unesrećenom gostu – što je od davnina poštovani običaj na Istoku. Dok mu je glavni lama čitao, pažljivo je uz pomoć prevodioca prepisao sadržaj stranica posvećenih Isusu.
Vrativši se u Europu Notovič je shvatio da njegov entuzijazam zbog tog otkrića ne dijele i ortodoksni zapadni kršćani, koji nisu bili skloni podržati tako radikalno otkrivenje. Tako je svoje zabilješke objavio sam 1894. pod naslovom Nepoznati život Isusa Krista. U svojoj izdanoj knjizi traži da se hitno pošalje kvalificirana istraživačka ekipa da pogleda i sama prosudi vrijednost ovih dotad skrivenih dokumenata. Iako su Notovičeve tvrdnje naišle na kritike u Americi i Europi, točnost njegovog izviješća posvjedočile su najmanje dvije ugledne osobe koje se otputovale u Tibet da bi pronašle i utvrdile autentičnost ovih rukopisa.
1922. g. Svami Abhedananda, izravni učenik Ramakrišne Paramhanse, posjetio je samostan Himis i potvrdio sve značajnije detalje o Issi koji su objavljeni u Notovičevoj knjizi.*
Nicholas Roerich je u jednoj ekspediciji  po Indiji i Tibetu sredinom dvedesetih godina devetnaestog stoljeća vidio i prepisao stihove iz starih rukopisa istih, ili barem sličnih, onima koje je objavio Notovič. Također ga se duboko dojmila usmena predaja s tog područja: „U Sringaru smo po prvi naišli na neobičnu legendu o Kristovom posjetu ovom mjestu. Kasnije smo vidjeli koliko je široko rasprostranjena u Indiji, Ladaku i Središnjoj Aziji priča o Kristovom posjetu za vrijeme njegovog dugog izbivanja, koje se navodi u evanđeljima.“
Odgovarajući na kritike koje su tvrdile da je Notovičeva priča krivotvorina, Roerich piše: „uvijek ima onih koji samo prezirno vrte glavom čim im nešto složeno dođe do svijesti...[ali] na koji bi način bilo moguće da ta nedavna krivotvorina prodre do svijesti cijelog Istoka?“
Roerich napominje: „Lokalno stanovništvo ne zna ništa o nikakvim izdanim knjigama ali poznaju legende i o Issi govori s dubokim poštovanjem.“
Izvještaj Evanđelja o Isusovim mladim danima završava u njegovoj dvanaestoj godini s njegovom raspravom sa svećenicima u hramu u Jeruzalemu. Prema tibetanskim rukopisima nije prošlo dugo nakon toga da je Isus napustio dom kako bi izbjegao planove za svoje zaruke pošto je postao punoljetan – što je za izraelske dječake tada bila dob od trinaest godina. Svakako, Isus je nadilazio običaje ženidbe. Za što su bile potrebne ljudska ljubav i obiteljske veze za onog koji je posjedovao najviši žar za Bogom i univerzalnu ljubav koja je obuhvaćala sva ljudska bića? Svijet tjera na uklapanje u njegov pješački tok, i nema baš razumijevanja za one koji krče sebi više puteve kao odaziv Božjoj volji. Isus je poznavao svoju božansku sudbinu i zaputio se u Indiju kako bi se pripremio za njeno ispunjenje.
Indija je majka religije. Prznaje joj je starost mnogo veća od legendarne civilizacije starog Egipta. Ako proučite tu materiju, vidjet ćete kako su drevni indijski sveti spisi, stariji od svih drugih otkrivenja, utjecali na egipatsku Knjigu mrtvih i biblijski Stari i Novi Zavjet, isto kao i na ostale religije. Sve su one bile u dodiru s religijom Indije, i crpile iz nje, jer Indija je specijalizirana za religiju od pamtivijeka.*
Dakle, zbilo se da je Isus sam otišao u Indiju; Notovičev rukopis kaže: „Issa se potajno iskrao iz očevog doma, napustio Jeruzalem i s povorkom trgovaca otputovao prema Sindhu kako bi se usavršio u poznavanju Božje Riječi i proučavao zakone velikog Bude.“*
Stari rukopisi kažu da je Isus proveo šest godina u raznim svetim gradovima, smjestivši se jedno vrijeme u Jagannathu, hodočasničkom svetištu u Puriju, u Orissi.* Tamošnji hram, koji postoji još od davnih vremena u ovom ili onom obliku, posvećen je Jagannathu, „Gospodaru Svemira“ – titula koja se povezuje s univerzalnom sviješću Bhagavana Krišne. Ime koje se odnosi na Isusa u tibetanskim rukopisima je Isa („Gospodin“), koje je Notovič preveo kao Issa. Isa (Iša), ili produljeno Išvara, određuje Boga kao Vrhovnog Gospodara ili Stvoritelja imanentnog isto kao i transcendentnog Svojoj kreaciji. Ovo je prava priroda Krist/Krišna univerzalne svijesti, Kutastha Chaitanye, inkarnirane u Isusu, Krišni i drugim s Bogom sjedinjenim dušama koji posjeduju istovjetnost s Gospodinovom sveprisutnošću. Moje je uvjerenje da su titulu Isa Isusu dali mudraci iz Indije koji su došli odati počast njegovom dolasku na zemlju. U Novom Zavjetu učenici Isusa oslovljavaju obično s „Gospodine“. Davna povijest bilježi da je Isus postao učen u svim Vedama i shastrama. Ali usprotivio se nekim propisima Brahminskog pravovjerstva. Otvoreno je osuđivao njihovu kastinsku zadrtost, mnoge svećeničke rituale, i stavljanje naglaska na klanjanje mnoštvu bogova u likovima idola umjesto iskazivanja poštovanja jednom Vrhovnom Duhu, čistoj monoteističkoj biti hinduizma kojoj je sjaj oduzet izvanjskim jezikom   rituala.
Udaljavajući se od takvih prepirki, Isus je napustio Puri. Proveo je sljedećih šest godina s budističkom sektom Sakya u himalajskim planinskim predjelima Nepala i Tibeta. Ta budistička sekta bila je monoteistička, odvojivši se od izobličenog hinduizma koje je prevladavalo tijekom mračnog doba Kali juge.*
Iako su pravi Bogospoznati učitelji ponicali u Indiji u svakom dobu, očuvajući iz generacije u generaciju vječne istine Duha (Sanatana Dharma), izvanjska religijska praksa za šire mase podlegla je ciklusima razvoja i degradacije kao i religije drugih zemalja i kultura. Prema mom guruu, Svami Sri Yukteswaru, najnedavnija uzlazna i silazna Mračna Doba (Kali juge) trajala su od 700. g.pr.Kr. do 1700.g.n.Kr. Indija je u tom razdoblju doživjela postepeno iskrivljavanje i gubitak uzvišene duhovne znanosti Veda i Upanišada, što je rezultiralo prianjanjem svećenstva uz brojne zbunjujuće propise za koje se krivo smatralo da ih nameću sveti spisi. U ovom razdoblju duhovnog mraka u Indiji se inkarnirao avatar Gautama Buda (oko 563. pr. Kr.) kako bi ispravio neke od teških oskvrnuća istine koja su počinili svećenički panditi. Njegova poruka suosjećanja prema svim živim bićima i njegovi plemeniti osmerostruki put naučavao je kako izbjeći patnju i osloboditi se karmičkog kotača rođenja i smrti.
Tibetanski svitci prenose da se Isus, dok je bio među budistima, posvetio proučavanju njihovih svetih knjiga i  savršeno mogao iz njih rezonirati. Navodno oko svoje dvadeset i šeste ili dvadeset i osme godine, propovijedao je svoju poruku posvuda na svom putu natrag u Izrael kroz Perziju i susjedne zemlje, nailazeći na popularnost među narodom i neprijateljstvo kod zoroasterovskih i drugih svećeničkih slojeva.
Nije namjera svega ovoga reći kako je Isus sve što je poučavao naučio od svojih duhovnih mentora i suučenika u Indiji i okolnim krajevima. Avatari dolaze sa svojim prirođenim darom mudrosti. Isusovo obilje božanske spoznaje samo je probuđeno i uobličeno za njegovu jedinstvenu misiju boravkom među hinduističkim panditima, budističkim monasima, a posebno velikim učiteljima joge od kojih je primio inicijaciju u ezoterijsku znanost Bogo-sjedinjenja putem meditacije. Od znanja koje je sakupio i od mudrosti koja je potekla iz njegove duše u dubokoj meditaciji, izdvojio je za šire mase jednostavne parabole o svršenim principima koji uređuju ljudski život u Božji očima. Ali onim bliskom učenicima koji su bili spremni to primiti, otkrivao je dublje misterije, što dokazuje novozavjetna knjiga Otkrivenja sv. Ivana, čija se simbolika savršeno poklapa s joga znanošću Bogo-spoznaje.
Glavno značenje kronika koje je otkrio Notovič je u tome što one pružaju uzbudljiv dokaz da je Isus nepoznate godine svog života proveo u Indiji. Ali one također prenose, što je i za očekivati, poseban karakter njihovih autora. Izvorni dokumenti su navodno bili napisani na pismu Pali samo nekoliko godina poslije Isusove smrti. To je bio jezik kojim su se budisti koristili u to vrijeme. Kad je preko trgovaca iz Jeruzalema stigla u Indiju vijest o sramotnoj smrti Ise, svetog čovjeka kojeg je njihova zajednica toliko cijenila i poštovala za vrijeme njegovog boravka među njima, odlučili su zabilježiti njegovu povijest u svoje anale. Budistički način gledanja je, sasvim prirodno, očit u njihovim izvještajima.
Da je Isus sam bio zapisao svoju životnu povijest i bit svojih učenja, to bi izgledalo bitno drukčije od ovoga što mi danas imamo. Uz najviši trud onih koji su bilježili i prepričavali događaje iz Isusovog života, shvaćanje svakog pripovjedača bilo je obavezno pod nekakvim utjecajem iz njegove pozadine, bila ona židovska, gnostička, grčka, rimska, budistička, zoroasterovska, ili od nekog drugog religijskog uvjerenja ili kulture – a da ne spominjemo dodatne teškoće prevođenja s jezika na jezik, ponekad i cijele nizove prijevoda.
Rukopisi koje je objavio Notovič su, na primjer, izvorno bili napisani na Paliju, sakupljeni od svjedoka iz prve ruke ili iz pričanja tipa rekla-kazala od osoba s raznim jezičnim i regionalnim pozadinama i tada prevedeni na Pali. Rukopisi su tada putovali iz Indije u Nepal i zatim do Lhase u Tibetu gdje su prevedeni na tibetanski i konačno umnoženi za ostale važnije samostane. Rus Notovič prepisao je tibetanski tekst uz pomoć prevoditelja, konačno ih objavio na francuskom, a kasnije je to izdanje prevedeno i izdano na engleskom.
Ipak, ukupna vrijednost ovih zapisa je neprocjenjiva u potrazi za povijesnim Isusom. Postoje dva načina za prepoznati avatara. Prvi je nazrijeti njegovu bit koja svijetli kroz mješavinu činjenica, legendi i nehotičnih ili smišljenih iskrivljenja, razumnim lučenjem važnog od nevažnog, baš kao što se i neka osoba raspoznaje ispod odjeće koju nosi. Drugi način je izravno primiti saznanje o velikoj osobi putem intuitivne božanske veze s tom dušom – kao što su mnogi stoljećima upoznavali Isusa Krista, poput sv. Franje Asiškog kojem se Isus od krvi i mesa pojavljivao noću, sv. Tereze Aviljske, i mnogih drugih kršćana; i poput Sri Ramakrišne od hinduista, a i mene koji sam mnogo puta bio u Isusovoj pojavnoj prisutnosti. Nikad se ne bih prihvatio pisanja ove knjige da nisam bio siguran u osobno poznanstvo s tim Kristom.

D
okumenti koje je otkrio Notovič pružili su povijesnu potporu mojoj dugo branjenoj tvrdnji, usvojenoj još u mojim najranijim godinama u Indiji, da je Isus bio povezan s indijskim rišijima preko tri mudraca koji su putovali do njegove kolijevke, i zbog kojih je otišao u Indiju da bi primio njihove blagoslove i savjete vezane za njegovu svjetsku misiju. To njegovo učenje, rođeno iznutra iz njegove Bogospoznaje i odnjegovano izvana učeništvom kod majstora, izražava univerzalnost Kristovske Svijesti koja ne poznaje rasnih ili vjerskih granica,  što ću nastojati dokazati na stranicama ove knjige.
Poput Sunca, koje izlazi na Istoku i putuje na Zapad šireći svoje zrake, tako je i Krist  ponikao na Istoku i došao na Zapad i postao predmet štovanja golemog kršćanskog svijeta koji je u njemu vidio svog gurua i spasitelja. Nije puka sretna okolnost što je Isus izabrao biti rođen kao Orijentalni Krist u Palestini. Taj centar je bio poprište povezivanja Istoka s Europom. On je otputovao u Indiju poštujući veze s njenim rišijima, propovijedao svoju poruku diljem te zemlje, i zatim se vratio natrag šireći svoja učenja po Palestini, koju je u svojoj velikoj mudrosti vidio kao ulazna vrata kroz koja će njegov duh i riječi pronaći put do Europe i ostatka svijeta. Ovaj veliki Krist, koji odašilje duhovnu snagu i moć Orijenta prema Zapadu, je božanski posrednik pri ujedinjenju Bogo-ljubećih ljudi Istoka i Zapada.
Istina nije monopol Orijenta ili Zapada. Čiste srebrno-zlatne zrake sunčevog svjetla postaju crvene ili plave kad ih gledamo kroz crveno ili plavo staklo. Isto tako i istina izgleda različita obojena orijentalnom ili zapadnjačkom civilizacijom. Gledajući u jednostavnu bit istine koju izražavaju velikani različitih vremena i podneblja, nalazimo jako malo razlike u njihivim porukama. Ono što sam primio od svog gurua i poštovanih učitelja Indije otkrivam da je identično onome što sam primio od učenja Isusa Krista.
Zabavlja me to kad me moja zapadna braća pitaju: „Vjerujete li vi u Krista?“ Uvijek kažem: „Isusa Krista“ – Isusa božanskog sina čovječjeg u kojem se očitovala Kristovska Svijest, Sin Božji. Mnogo više od samog vjerovanja u njega je poznanstvo s njim.
Krist je bio toliko neshvaćen od svijeta. Čak i najelementarniji principi njegovih učenja su profanirani, a njihove ezoterijske dubine zaboravljene. Razapeti su u rukama dogmi, predrasuda i sputanog razumijevanja. U ime samozvanog autoriteta kršćanskih doktrina ljudske izrade vođeni su istrebljujući ratovi, ljudi su spaljivani kao vještice i heretici. Kako izbaviti besmrtna učenja iz ruku neznanja? Poramo upoznati Isusa kao Orijentalnog Krista, vrhunskog jogija koji je manifestirao potpuno ovladavanje univerzalnom znanošću Bogo-sjedinjenja, i na taj način mogao govoriti i djelovati kao spasitelj s glasom i autoritetom Boga. On je previše pozapadnjačen.*
Isus je bio istočnjak, rođenjem, krvlju i obukom. Odvajati učitelja od pozadine njegove nacionalne pripadnosti znači zamagljivati razumijevanje kojim ga poimamo. Bez obzira na to što je Isus Krist bio po sebi, što se tiče njegove vlastite duše, rođen i odrastao na Orijentu, morao se koristiti orijentalnom civilizacijom, običajima, gestama, jezikom i  parabolama, kao sredstvom u širenju svoje poruke. Stoga, da bi razumio Isusa Krista i njegova učenja pojedinac mora biti otvoren za prihvatiti orijentalni način gledanja – točnije, indijsku nekadašnju i sadašnju civilizaciju, religijske svete spise, predaje, filozofije, duhovna uvjerenja i intuitivna metafizička iskustva. Iako su, shvaćena ezoterijski, Isusova učenja univerzalna, natopljena su esencijom orijentalne kulture – ukorijenjena u orijentalnim utjecajima koja su prilagođena zapadnjačkom okruženju.
Evanđelja se mogu ispravno razumijeti u svjetlu indijskih učenja – ne onih, kastinski uvjetovanih, praznovjernih, iskrivljenih interpretacija hinduizma, nego filozofske mudrosti njenih rišija koja oslobađa dušu: srž nisu ljuske Veda, Upanišada i Bhagavad Gite. Bit Istine – Sanatana Dharma, ili vječni principi pravičnosti koje podupiru čovjeka i svemir – dani su svijetu tisućama godina prije kršćanske ere, i očuvani su u Indiji s duhovnom vitalnošću koja je učinila potragu za Bogom glavnim smislom života, a ne razonodom za slobodno vrijeme.
Usprkos beznačajnim praznovjerjima i bijednoj uskogrudnosti u religijskoj misli koji su uljušturili hinduizam i kršćanstvo tokom godina, oboje su učinili neizmjerno dobra za čovječanstvo – oboje su donijeli mir, sreću i utjehu milijunima patećih duša; oboje su nadahnuli ljude na najviša duhovna stremljenja i za mnoge su osigurali spasenje.
Ja težim obnoviti ispravno viđenje kršćanstva kao agregata Isusovih učenja – razdvajajući ih, bez predrasuda ili pristranosti, od zapadnjačkih dogmatskih prilagodbi i sektaških vjerovanja za koje bi, s njihovim raznim manama kao i vrlinama, točniji naziv bio  crkvijanstvo. Da bi razumio Krist-ijanstvo – tj. čista Isusova učenja – čovjek prvo mora odbaciti svoju kršćansku ljušturu, a zatim i svoju orijentalnu ljušturu. Ispod tih dvaju neprozirnih pokrova leži univerzalnost istinskog kršćanstva.
Zapadnjačko kršćanstvo je vanjska ljuštura, a orijentalno kršćanstvo je unutarnja ljuštura. Orijentalni Krist je uvijek naglašavao: „Ne brini se za tijelo, što ćeš jesti, u što ćeš se obući. Kruh, čovječe koji si u svijetu, traži poslije; traži kraljevstvo Božje, a sve će ti se ostalo nadodati.“ Umjesto toga, Zapadni kršćanin predlaže: „Pobrini se prvo za tijelo, da u zdravom tjelesnom hramu uzmogneš pronaći Boga. Čovječe koji si u svijetu, traži prvo kruh – i zatim traži Božje kraljevstvo.“
U toplom orijentalnom podneblju, u prošlim vremenima, „kruh“, odjeća i zaklon bili su jednostavniji i dostupni bez puno truda; tako se moglo slobodnije meditirati o Bogu u besposlici i na osami. Na Zapadu, pak, s njegovim neprirodno visokim standardom življenja, čovjek mora teško, brzo i uspješno misliti i raditi za ove materijalne potrebe, ili uopće neće imati vremena, ili snage, tražiti Božje kraljevstvo.
Univerzalna učenja Isusa Krista trebalo bi obazrivo prilagoditi u skladu sa zasebnim potrebama  Istoka i Zapada – naglašavajući principe kršćanske religije, a ispuštajući nebitne forme koje su im dodavane s vremena na vrijeme. Velika pažnja bi se, pak, trebala posvetiti očuvanju esencijalnog, živućeg kršćanstva tijekom njegove transplantacije iz orijentalne atmosfere u zapadnjačku sredinu. U suprotnom, moglo bi se dogoditi da, kao što kažu neki doktori, „operacija uspije“, a pacijent umre u miru na stolu! Ne bi trebalo praviti razliku između zapadnjačkih religijskih metoda spasenja i orijentalne tehnike spasenja. Jedino lučenje koje treba napraviti je ono između pravih Kristovih načela i dogmatski sputanih uvjerenja.
Orijentalno Krist-ijanstvo bi smatralo izvanjske prakse posjećivanja crkve, propovijedanja i teološkog proučavanja svetih spisa nečim što se radi u duhovnom dječjem vrtiću. Svrha toga bi bila naglasiti i podržati potrebu za „sveučilišnim“ testiranjem religijskih uvjerenja u laboratoriju znanstvene ezoterijske meditacije, pod vodstvom Samoostvarenog vodiča koji je dubokim spiritualnim naporom pronašao Boga u svjetlu svoje vlastite intuitivne percepcije duše. Dok je zapadno kršćanstvo spasilo svoju civilizaciju od potpunog pada u ateizam i nemoralnost, postiglo je razmjerno malo u buđenju želje, i vjere da je to moguće, postići osobno metafizičko iskustvo Boga, proizašlo iz samonapora znanstvene meditacije.
Zajedničke religijske službe na Zapadu su predivne ako okreću um prema Bogu i istini, ali nisu dovoljne ako nisu popraćene meditacijom i poznavanjem metoda stvarnog općenja s Bogom. S druge strane, Istok naglašava izravnu, osobnu spoznaju Boga, ali mu nedostaje organizacije i filantropske socijalne skrbi. Da bi razumjeli nauk Isusa Krista, potrebno je spojiti organizacijsku učinkovitost i socijalnu skrb s osobnom potvrdom Kristovih učenja putem metafizičkog proučavanja i stvarnog kontakta s Bogom u hramu meditacije. Tada svatko za sebe može spoznati što je Isus Krist bio i jest, kroz intuitivnu samo-verifikaciju njegovih učenja.
Istina je, sama po sebi i za sebe, konačna „religija“. Iako istina može biti izražena na različite načine preko sektaških „izama“, njima nikad ne može biti iscrpljena. Ona ima bezbroj očitovanja i račvanja, ali jedno ispunjenje: izravno iskustvo Boga, Jedine Stvarnosti.
Ljudski pečat sektaške pripadnosti ne znači mnogo. Religijska denominacija, u kojoj se vodi nečije ime, kultura ili vjera u kojoj je netko rođen, nisu te koje daju spasenje. Bit istine je onkraj svih vanjskih oblika. To je ona bit koja je vrhovna u razumijevanju Isusa i njegovog univerzalnog poziva dušama da uđu u kraljevstvo Božje, koje je „u vama“.
Velika poruka Isusa Krista živi i razvija se i na Istoku i na Zapadu. Zapad se koncentrirao na usavršavanje materijalnog stanja čovjeka, a Istok na razvoj duhovnih potencijala čovjeka. I Istok i Zapad su oboje jednostrani. Istok definitivno nije dovoljno praktičan; ali Zapad je previše praktičan da bi bio duhovno praktičan! Evo zašto je zastupam skladno jedinstvo ove dvojice: oni trebaju jedan drugoga. Bez duhovnog idealizma, materijalna praktičnost vodi u sebičnost, grijeh, natjecanje i ratove. To je lekcija koju mora naučiti Zapad. A gdje idealizam nije ublažen praktičnošću, nastaje pomutnja, patnja i manjak prirodnog napretka. To je lekcija koju mora naučiti Istok.
Istok može učiti od Zapada i Zapad može učiti od Istoka. Nije li čudno što je, možda zahvaljujući tajnom Božjem planu, budući da Istok treba materijalni razvoj, on doživio najezdu zapadnjačke materijalne civilizacije? A budući da Zapad treba duhovnu ravnotežu, u njega polako ali sigurno prodire hinduistička filozofija, ne da bi osvajala zemlje nego da bi osvajala duše oslobođenjem Bogo-ostvarenja.*
Svi mi smo djeca Božja, od svog začetka pa u vječnost. Razlike potječu od predrasuda, a predrasuda je dijete neznanja. Ne bismo se trebali poistovjećivati sa svojom nacionalnošću, ponosno govoreći da smo Amerikanci, Indijci, Talijani ili bilo tko drugi, jer to nije ništa više nego slučajnost pri rođenju. Iznad svega drugoga trebali bismo biti ponosni što smo djeca Božja, stvorena na Njegovu sliku. Nije li to Kristova poruka?
Isus Krist je izvrstan model koji bi trebali slijediti i Istok i Zapad. Božji pečat, „Sin Božji“, je skriven u svakoj duši. Isus je potvrdio svete spise: „Bogovi ste.“ Skinite maske! Izađite otvoreno kao sinovi Božji – ne ispraznim svečanim objavama i molitvama naučenim napamet, vatrometima intelektualno sročenih propovijedi smišljenih za slavljenje Boga i skupljanje preobraćenika, nego spoznajom! Poistovjetite se s Kristovskom Sviješću, ne s uskogrudnim licemjerjem, maskiranim u mudrost. Poistovjetite se s Univerzalnom Ljubavi, koja se ispoljava služeći svima, i duhovno i materijalno; tada ćete znati tko je bio Isus Krist, i moći ćete reći u svojoj duši da smo svi mi jedan lanac, svi Sinovi jednog Boga!



* Svami Abhedananda (1866.-1939.) je bio potpredsjednik Ramakrishna Math and Mission od 1921 do 1924. Bio je otputovao u Ameriku učeći vedantu od 1897 do 1921. Za to vrijeme tu je pročitao Notovičevu knjigu, i 1922. posjetio samostan Himis.  Uz pomoć lama, napravio je svoj vlastiti prijevod nekoliko tibetanskih stihova o Issi, koje je objavio na bengalskom 1929. Engleski prijevod, Yourney into Kashmir and Tibet, je objavio Ramakrishna Vedanta Math, u Kalkuti 1987. (Bilješka izdavača)
Nicholas Roerich (1874.-1947.), ugledni umjetnik, istraživač i arheolog, rođen u St. Petersburgu u Rusiji. Od 1923 do 1928 predvodio je središnjo-azijsku ekspediciju kroz Indiju, Sikkim, Kineski Turkestan i Mongolski Altaj. Članak o toj ekspediciji, koji spominje Roerichove potanko iznešene dokaze o Isusovom putu u Indiju, izašao je u broju The New York Timesa od 27. svibnja 1926. i u drugim novinama i časopisima.
Roerich, Srce Azije (New York: Roerich Museum Press, 1929.)
Roerich, Altai-Himalaya (New York, Frederick A. Stokes Co., 1929.)
Roerich, Altai-Himalaya.
* „Na temelju arheologije, satelitske fotografije, metalurgije i stare matematike sada je jasno da je tamo postojala velika civilizacija – možda poglavito duhovne prirode – prije uspona egipatske, sumerske i civilizacije doline Inda. Srce ovog starog svijeta bilo je područje od Inda do Gange – zemlja vedskih Arijaca,“ tvrde N. S. Rajaram i David Frawley, O. M. D.,u knjizi Vedski Arijci i korijeni civilizacije (New Delhi: Voice of India, 1997.)
Indijski sveti spisi „su najstarija postojeća filozofija i psihologija naše rase,“ kaže ugledni povjesničar Will Durant u Našoj orijentalnoj baštini (Priča o civilizaciji, prvi dio). Robert C. Priddy, profesor povijesti filozofije na sveučilištu u Oslu, piše u O drevnoj prošlosti Indije (1999.): „Indijska povijest je toliko stara i toliko je bila utjecajna u usponu civilizacije i religije, barem za gotovo svakog u starom svijetu, da većina ljudi može ustvrditi da je ona  najstariji dio naše vlastite odiseje...Majka religije, najstarija duhovna učenja u svijetu iz vedske tradicije sadrže najuzvišenije i sveobuhvatne filozofije.“
U svom djelu u dva volumena Indija i svjetska civilizacija (Michigan State University Press, 1969.), povjesničar D. P. Singhal sakupio je obilnu dokumentaciju o duhovnom staranju Indije za stari svijet. On opisuje iskapanje vaze blizu Bagdada koje je dovelo istraživače do zaključka de je „sredinom trećeg tisućljeća prije Krista, neki indijski kult već bio prakticiran u Mezopotamiji...Na taj način je arheologija pokazala da je dvije tisuće godina prije najranijih ukazatelja o dodiru s Indijom u tekstovima na klinastom pismu, ona već slala svoje rukotvorine u zemlju u kojoj leže korijeni zapadne civilizacije.“
Duhovni utjcaj Indije nije se širio samo zapadno, nego i istočno. „Indija je pokorila i vladala Kinom dvadset stoljeća bez da je ikad poslala iti jednog vojnika preko svoje granice,“ izjavio je Dr. Hu Shih, bivši glavni tajnik pekinškog sveučilišta i ambasador Kine u Sjedinjenim Državama. I profesor Lin Yutang, slavni kineski psiholog i pisac, kaže u Knjizi Mudrost Indije (New York: Random House, 1942.): „Indija je bila učitelj Kini u religiji i fiktivnoj književnosti, i svjetski učitelj filozofije...Indija je zemlja koja preobiluje religijom i religijskim duhom. Par kapi indijskog duha religije prelilo se u Kinu i preplavilo cijelu Istočnu Aziju.“
Visoka američka civilizacija isto tako pokazuje jasan dokaz o indijskom utjecaju. „U stara vremena, nijedna se civilizacija nije toliko intenzivno širila po svijetu kao ona indijska,“ piše profesor Singhal. „I tako je Indija, zauzimajući središnje mjesto u svjetskim kulturama, donijela ogroman doprinos ljudskoj civilizaciji. Indijski dodiri sa zapadnim svijetom datiraju još iz pretpovijesnog doba.“ Nastavlja dalje i citira slavnog  znanstvenika i istraživača baruna Alexandera von Humbolta, tvorca sustavne studije o starim američkim kulturama, koji je bio uvjeren u azijsko podrijetlo naprednih predkolumbijskih civilizacija Novog Svijeta: „Ako jezici nisu dovoljno jak dokaz o antičkoj komunikaciji između dvaju svjetova, ona se ipak nepobitno dokazuje u pričama o postanku svijeta, spomenicima, hijeroglifskim znakovima i običajima naroda Amerike i Azije.
„Tragovi hinduističko-budističkog utjecaja u Meksiku...po srodstvu točno odgovaraju onim kulturnim elementima koje su uveli budistički monasi i hinduistički svećenici u Jugoistočnoj Aziji,“ smatra dr. Singhal, i navodi zaključak profesora Roberta Heine-Gelderna iz knjige Civilizacije Amerika: „Nemamo skoro uopće dvojbi da će oprezna i nepristrana komparativna analiza meksičkih religija otkriti mnoge tragove priješnjeg utjecaja ili hinduizma ili budizma ili oboje...takvih razmjera, u općem pogledu kao i u specifičnim detaljima, da će pretpostavka o povijesnoj vezi biti gotovo neminovna.“ (Bilješka izdavača)
* Usporedi prijevod svamija Abhedanande ovog stiha s tibetanskog: „U ovo vrijeme njegova velika želja bila je postići potpuno ostvarenje Boga i učiti religiju do nogu onih koji su meditacijom postigli savršenstvo.“ – Put u Kašmir i Tibet
U knjizi Otkrivanje izgubljenih Isusovih godina (Greenwich, Conn.: Fawcett, 1962.), velečasni dr. Charles Francis Potter primjećuje: „Mnogi hindusi vjeruju da je Isus svoje nepoznate godine, barem dijelom, proveo u Indiji, crpeći većinu svojih najboljih učenja iz Veda. Nije li on rekao: 'Uzmite jaram [yoke] moj na sebe i učite od mene, jer breme [yoga] je moje lako?' Oboje i yoga i yoke se izgovaraju kao jedan slog sa završnim tihim samoglasnikom, a u grčkom je to jedna te ista riječ zeugos.“ [I na sanaskrtu, jer je opće značenje sanskrtskog izraza joga 'yoke' - Izdavač]
Dr. Potter nastavlja: „Bajkovita, kakva bi se mogla učiniti jednom Amerikancu, misao o bilo kakvoj povezanosti između Isusovih učenja i Indije i nije toliko neobična sudeći po svicim iz špilja Qumran [takozvani svici s Mrtvog mora], a posebno po novom otkriću mnogo gnostičkih kršćanskih knjiga u Egiptu [kod Nag Hamadija]...prvi dio (i nekoliko drugih dijelova) Ivanovog evanđelja – 'U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i riječ bijaše Bog...' – je čisti gnosticizam. Gnostički misticizam je dospio među židove s Istoka, iz Indije, Perzije i Babilona; privukao ih je vjerojatno za vrijeme njihovog zatočeništva u Babilonu, i ponijeli su dosta od njega sa sobom kući na njihovm Povratku...
„Kako ne bi potcijenili gnosticizam zbog toga što se njegovi pojmovi, simboli i jezik toliko razlikuju od naših, trebalo bi reći da je gnosticizam bio egipatsko kršćanstvo prvih dvjesto godina dok su glavari nove vjere radili na njenoj teologiji. Postupno ga je istisnulo pravovjerno katoličko kršćanstvo i njegove knjige su spaljene. Slično, esenizam je bio rani oblik kršćanstva u Palestini...Kod Qumrana i Chenobostiona [Nag Hamadi] su bile, stoljećima skrivene, velike knjiženice ovih ranih oblika kršćanstva, koje su nam sad tako iznenadno i dramatično obnovljene. Esenizam i gnosticizam su bili vrlo slični: ako sumnjate u to, pročitajte kanonsko Ivanovo evanđelje, posebno prvo poglavlje, gdje ćete naći oboje i esenizam i gnosticizam, stopljene s i pretvorene u nama bliskije kršćanstvo.“ (Bilješka izdavača)
* Zapisi o Isusovim godinama u Indiji sačuvani su u Puriju, prema Njegovoj Svetosti Sri Jagadguru Shankaracharya Bharati Krišna Thirti, duhovnom vođi starog Gowardhan Matha u tom gradu, do njegovog odlaska 1962., najstarijeg od vladajućih Shankaracharija (crkveni poglavari ortodoksnog Hinduizma; apostolski nasljednici Svamija Šankare, ddrevnog reorganizatora poštovanog Reda svamija).  Njegova Svetost posjetila je Ameriku na svojoj turneji predavanja po glavnim sveučilištima 1958. g.; njegovu povijesnu turneju – to je prvi put da je neki Shankaracharya putovao na Zapad – sponzoriralo je Društvo za samospoznaju. Sri Daya Mata, predsjednica i duhovni vođa Društva je napisala: „U raspravama s Njegovom Svetosti za vrijeme svog posjeta njemu u Indiji, rekao mi je da postoji potvrdan dokaz, kojem je on imao pristup, da je Isus Krist, kao što je izjavio Paramahansađi, bio u Indiji kao mlad momak i primio poduku u tamošnjim samostanima. Shankaracharya mi je zatim rekao da se nadao, uz Božju volju, prevesti te spise i napisati knjigu o tom periodu Isusovg života. Nažalost to se nije moglo ostvariti zbog poodmakle dobi i krhkog zdravlja ovog svetog Shankaracharye.“ (Bilješka izdavača)
Notovič je zabilježio da su rukopisi koje je bio vidio u samostanu Himis u Ladakhu bili prijevod na tibetanski jezik s originala pohranjenog u samostanu blizu Lhase, koji je napisan na jeziku Pali. Na Paliju (i na sanskrtu) Isa (izgovara se i-ša) znači „gospodin, vlasnik, vladar“ – isto kao i njoj srodna riječ Issara (Pali verzija od sanskrtskog Išvara). Issa, s druge strane, na Paliju znači „ljubomora, ljutnja, zlonamjernost“ – što očito nije značenje na koje su ciljali budistički pisci autori svitaka. (Bilješka izdavača)
Vidi također 21. poglavlje
Isusovo ime se različito izgovara i piše na raznim jezicima, ali ima isto značenje. U Kuranu (napisanom na arapskom) se za Isusa koristi ime Isa ili Issa – isto kao i u tibetanskim tekstovima koje je otkrio Notovič. Današnji izgovor rezultat je promjena od strane govornika mnogih zamalja. Ta engleska riječ [Jesus] je relativno moderna; do šesnaestog stoljeća pisala se sa „I“ a ne sa „J“, kao u latinskom i grčkom (Iesous). Čak i danas se na  španjolskom, iako se izgovara „Hei-sus“, piše sa „J“.
Biblijski izvještaj, dan u evanđeljima po Luki i po Mateju (vidi 2. poglavlje), kaže da su oboje i Josip i Marija primili uputstvo od anđela da božansko dijete nazovu Ješua, „spasitelj“ (Iesous na grčkom, Jesus na engleskom): „...kojemu ćeš nadjenuti ime Isus: jer će on izbaviti narod svoj od njegovih grijeha.“ (Matej 1:21) Hebrejska riječ Ješua je skraćenica od Jehošua, „Jahve (Jehova, Stvoritelj) je spasenje“. Kako bilo, svakidašnji jezik kojim su se služili Isus i njegovi suvremenici Galilejci nije bio hebrejski, već srodni aramejski dijalekt, na kojem bi se njegovo ime izgovaralo kao „Ešu“. Kurioziteta radi, istaknimo još samo da je tako ime koje je anđeo predvidio za Isusa i koje su mu nadjenuli njegovi roditelji, bilo neobično slično starijem sanskrtskom imenu koje su mu dali mudraci. Osim fonetskih sličnosti, postoji jedno temeljno jedinstvo u značenju riječi Iša i Ješua, koje su dva naziva posvećena onom jednom kojem se milijuni obraćaju kao „Gospodinu Spasitelju“. (Bilješka izdavača)
* Juge, ili svjetski ciklusi civilizacije, su objašnjeni u 39. poglavlju
S vremenom je i Budino učenje palo kao žrtva ograničenog razumijevanja koje je vladalo Kali jugom: njegov nauk izrokrenuo se u nihlističku filozofiju: stanje nirvane ili prestanka dualističkog postojanja krivo je protumačeno kao uništenje svog Ja. Buda je, međutim, mislio na uništenje zavedenog ega, svoga prividnog Ja: treba nadići svoje malo Ja kako bi ono pravo, vječno Ja postiglo oslobođenje od ljudske inkarnacije. Ovo izvrtanje Budinih učenja, naglašavanje negativnog stanja nebivanja (utrnuća), kasnije je potisnuto u Indiji naučavanjem Svamija Šankare, osnivača drevnog monastičkog reda Svamija, koji je učio da je cilj života pozitivno postignuće uvijek-svjesnog, uvijek-postojećeg, vječno-novog blaženog stanja istovjetnosti s Duhom.
* Značajnim otkrićem ranokršćanskih gnostičkih tekstova kod Nag Hamadija u Egiptu 1945. g. može se nazrijeti ponešto od onoga što je bilo nedostupno konvencionalnom kršćanstvu tijekom procesa „pozapadnjačenja“. Elaine Pegels, doktor filozofije, piše u Gnostičkim Evanđeljima (New York: Vintage Books, 1981.): „Naghamadijske tekstove, i ostale slične njima koji su bili u optoku na početku kršćanske ere, pravovjerni kršćani proglasili su herezom sredinom drugog stoljeća...Ali oni koji su pisali i širili te tekstove nisu smatrali  sebe 'hereticima'. Većina tih napisa rabi kršćansku terminologiju, očevidno u srodstvu s židovskim naslijeđem. Mnogi tvrde da nude tajne predaje o Isusu, skrivene od 'mnoštva' koje je sačinjavalo ono za što se u drugom stoljeću pojavio naziv 'opća crkva'. Ovi kršćani se sada zovu gnostici, od grčkog gnosis, št se obično prevodi kao 'znanje'. Kako se oni koji tvrde da ne znaju ništa o konačnoj stvarnosti zovu agnostici (doslovno 'oni koji ne znaju'), osoba koje tvrdi da posjeduje takvo znanje zove se gnostik ('onaj koji zna'). Ali gnosis nije prvenstveno racionalno znanje...Ovaj termin, kako ga koriste gnostici, mogli bismo prevesti kao 'uvid', jer gnoza ukljućuje intuitivan proces upoznavanja sebe...[U skladu s gnostičkim učiteljima,] upoznajući sebe na najdubljoj razini istovremeno upoznajemo Boga; to je tajna gnoze...“
„'Živući Isus' ovih tekstova govori o iluziji i prosvijetljenju, a ne o grijehu i pokajanju kao Isus  Novog Zavjeta. Umjesto što dolazi spasiti nas od grijeha, on dolazi kao vodič koji nam otvara pristup duhovnom razumijevanju...“
„Ortodoksni kršćani vjeruju da je Isus Gospodin i Sin Božji na jedinstven način: on ostaje zauvijek različit od ostatka čovječanstva koje je došao spasiti. Pa ipak, gnostičko Evanđelje po Tomi priopćuje kako je Isus rekao Tomi, čim ga je ovaj prepoznao, da su oni obojica primili svoje biće od istog izvora: 'Nisam ja tvoj učitelj. Jer si pio, opio si se iz žuborećeg potoka iz kojeg sam ja zahvatio...Onaj koji pije s mojih usta postat će kao što sam ja: Ja sam ću postati on, i stvari koje su skrivene razotkrit će mu se.'“
„Ne zvuče li takva učenja – o istovjetnosti božanskog i ljudskog, o iluziji i prosvijetljenju, o osnivaču koji nije predstavljen kao Gospodin, već kao duhovni vodič – više istočnjački nego zapadanjački?...Jesu li hinduistička ili budistička tradicija mogle utjecati na gnosticizam?...Ideje koje vežemo uz istočne religije pojavile su se u prvom stoljeću u okrilju gnostičkog pokreta i na Zapadu, ali su suzbijane i osuđivane od polemičara kao što je Irenej.“ (Bilješka izdavača)
* Dr. W. Y. Evans-Wentz, ugledni autor i stručnjak za komparativnu religiju sa Sveučilišta Oxford, 1932. napisao je sljedeće:
„Veličanstvene su duhovne baštine Egipta, Grčke i Rima, ali još veličanstvenija je duhovna baština koju Indija nudi narodima Europe i Amerike kroz djelovanje svojih mudraca s Istoka, od kojih je Svami Yogananda, slavni tvorac sustava Yogoda [Samo-spoznaja], tek jedan u dugoj dinastiji koja se neprekinuta proteže do današnjih dana od mutnih pretpovijesnih doba. Svami je došao u zapadne zemlje tumačiti vrhovnu znanost života, koju je tumačio svaki od njegovih dinastičkih prethodnika, jedan za drugim, iz stoljeća u stoljeće.“
„Za prosvijetljene sinove Indije ove generacije preostalo je osloboditi Krista rođenog na Orijentu iz tamnice u kojoj su ga zapadnjačke teologije stoljećima držale zatočenog; i proglasiti iznova, kao i on, staru, pa ipak vječno-novu, poruku nesebičnosti i odricanja od svijeta, i otkriti Jednu Stazu do Samospoznaje, do oslobođenja i pobjede nad svijetom, koju su otkrivali i slijedili osnivači svih velikih vjera iz povijesti čovječanstva ...“ (Bilješka izdavača)
Ivan 10:34








6. POGLAVLJE

Isusovo krštenje

Ivan Krstitelj: preteča inkarnacije Krista
Odnos guru-učenik: put „sve pravednosti“
Različite vrste krštenja
Krštenje Duhom Svetim
Značenje „Duha Božjega gdje silazi kao golub“
Jaganjac Božji: spasitelj svijeta
Tri aspekta duhovne inicijacije
Staza do Kristovske Svijesti: „Poravnajte put Gospodinu“









„Konačno krštenje, koje je navještao Ivan Krstitelj i svi samoostvareni učitelji, je krštenje 'Duhom Svetim i ognjem' – tj. prožetost Božjom prisutnošću u svetoj Stvaralačkoj Vibraciji.“


U one dane pojavi se Ivan Krstitelj i propovijedao je u judejskoj pustinji: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.“ Na njega, naime, misli prorok Izaija kad veli: „Glas onoga što viče u pustinji: Popravite put Gospodnji! Poravnajte njegove staze!“ Ivan je nosio haljinu od devine dlake i pojas od kože oko struka. Hrana su mu bili skakavci i divlji med. Tada je izlazio k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva jordanska okolica. Oni su dolazili da ih on krsti u Jordanu i priznavali su pritom svoje grijehe.
Kad je on vidio i mnoge farizeje i saduceje gdje dolaze na njegovo krštenje, reče im: „Vi zmijino leglo! Tko vas je uputio da pokušate umaknuti gnjevu što dolazi? Donesite dakle rod dostojan obraćenja! Ne umišljajte si da smijete kazati: Naš je otac Abraham. Jer vam kažem: Bog može od ovoga kamenja podignuti djecu Abrahamovu. Već je sjekira stavljena na korijen drveću. Svako drvo koje ne rađa dobra roda siječe se i u oganj baca. Ja vas krstim samo vodom na obraćenje. A onaj koji dolazi za mnom moćniji je od mene. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. Vijačom u ruci očistit će svoje gumno; skupit će pšenicu u svoju žitnicu, a pljevu će sažeći neugasivim ognjem.“
Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti. Ali ga Ivan htjede od toga odvratiti pa reče: „Ja bih trebao da me ti krstiš, a ti dolaziš k meni?“ Isus mu odgovori: „Samo to ti pusti! Dolikuje nam da ispunimo svu pravednost.“ Tada mu popusti. Kad se Isus krstio, on izađe odmah iz vode. Tada se otvoriše nebesa i on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I glas s neba povika: „Ovo je moj ljubljeni Sin koji mi se dopada.“
-Matej 3:1-17

Poslan bi čovjek od Boga komu bijaše ime Ivan. On dođe za svjedočanstvo, da svjedoči za svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo. Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet.
Ovako glasi Ivanovo svjedočanstvo, kad Židovi iz Jeruzalema poslaše k njemu svećenike i levite da ga zapitaju: „Tko si ti?“ On prizna i ne zataji. Prizna: „Ja nisam mesija.“ Tada ga upitaše: „Što dakle? Jesi li možda Ilija?“ On odgovori: „Nisam.“ „Jesi li prorok?“ On odgovori: „Nisam.“ Onda mu rekoše: „Tko si dakle? Mi ipak moramo donijeti odgovor onima koji nas poslaše. Što kažeš sam za sebe?“ On odgovori: „Ja sam glas onoga što viče u pustinji: „Poravnajte Gospodnji put, kao što kaza prorok Izaija.“ Bili su to izaslanici farizeja. Zapitaše ga dalje: „Zašto dakle krstiš, kad ti nisi Mesija, ni Ilija, ni prorok?“ Ivan im odgovori: „Ja krstim samo vodom. A među vama već stoji onaj koga vi ne poznajete. On dolazi za mnom. Ja nisam dostojan odriješiti remenje na njegovoj obući.“ To se dogodi u Betaniji, s one strane Jordana, gdje je Ivan krstio.
Sutradan vidje on Isusa gdje dolazi k njemu. Tada reče: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta! Ovo je onaj za koga sam rekao: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom; jer je bio prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali da se on objavi u Izraelu, došao sam je krstiti vodom.“ Dalje je svjedočio Ivan: „Vidio sam Duha gdje silazi s neba kao golub i lebdi nad njim. Ja ga nisam poznavao. Ali onaj koji me je poslao krstiti vodom reče mi: Nad koga vidiš da silazi Duh i nad njim lebdi, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. Ja sam to vidio i zato svjedočim: Ovaj je Sin Božji.“
-Ivan 1:6-9, 19-34


6. POGLAVLJE

Isusovo krštenje


U one dane pojavi se Ivan Krstitelj i propovijedao je u judejskoj pustinji: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.“ Na njega, naime, misli prorok Izaija kad veli: „Glas onoga što viče u pustinji: Popravite put Gospodnji! Poravnajte njegove staze!“ Ivan je nosio haljinu od devine dlake i pojas od kože oko struka. Hrana su mu bili skakavci i divlji med. Tada je izlazio k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva jordanska okolica. Oni su dolazili da ih on krsti u Jordanu i priznavali su pritom svoje grijehe.
            Kad je on vidio i mnoge farizeje i saduceje gdje dolaze na njegovo krštenje, reče im: „Vi zmijino leglo! Tko vas je uputio da pokušate umaknuti gnjevu što dolazi? Donesite dakle rod dostojan obraćenja! Ne umišljajte si da smijete kazati: Naš je otac Abraham. Jer vam kažem: Bog može od ovoga kamenja podignuti djecu Abrahamovu.* Već je sjekira stavljena na korijen drveću. Svako drvo koje ne rađa dobra roda siječe se i u oganj baca. Ja vas krstim samo vodom na obraćenje. A onaj koji dolazi za mnom moćniji je od mene. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. Vijačom u ruci očistit će svoje gumno; skupit će pšenicu u svoju žitnicu, a pljevu će sažeći neugasivim ognjem.“ (Matej 3:1-12)

O
d velike važnosti je bila uloga koju je odigrao Ivan Krstitelj kao prorečeni prethodnik od Boga poslan prije Isusa da pripremi put i posvjedoči za Krista inkarniranog u njemu i očitovanog u autoritetu njegovih učenja.
Ivan, sveti čovjek iz pustinjske osame, prehranjujući se od meda i skakavaca, bavio se misterijama i meditacijama jednog pustinjaka, čekajući Isusa da objavi spremnost za početak svog javnog djelovanja. Mnogi vjeruju da je Ivan bio povezan s Esenima i njihovim asketskim i ezoterijskim vježbama; u njihove obrede je bilo uključeno i krštenje za pročišćavanje tijela i duha. Kad se Ivan pojavio u okolici Judeje, mnoštvo ga je slijedilo kao sveca i proroka. Njegova reputacija omogućila mu je da na prikladan način ispuni svoj udio u Isusovoj sudbini, po obrascu koji je načinjen u njihovom prethodnom odnosu Ilije i Elizeja.*
Jedna od velikih Božjih varki je zaklanjanje jedne inkarnacije od druge. Bez ovog odjeljivanja, nijedan glumac na sceni života ne bi bio sposoban nositi se sa svojim šarenim i brzo promjenjivim identitetom i svojim vezama s ostalima, i sa svojim mjestom u karmičkom vrtloženju uzroka i posljedice oko sebe – vrtoglavim zapletima bezbrojnih inkarnacija s njihovim međuljudskim odnosima koji se granaju dalje u svojim vlastitim prošlim postojanjima i iskustvima. Pražnjenje memorije svakog novog životnog vijeka održava svježinu i progresivnost u kozmičkoj drami.
Hinduistički sveti spisi nazivaju svijet Božjom lilom, obmanjujućom projekcijom i izmjenjivanjem slika za zabavu čovjeka kroz međudjelovanje s proizvodima Kozmičkog Stvoritelja. Bez uvjerenosti svakog glumca u vjerodostojnost svoje uloge, drama bi izgubila svoju draž i bila bi okončana. Tako čak i oni visoko duhovno razvijeni prihvaćaju „stvarnost“ svog trenutnog položaja, izvanjski odvojeni od poistovjećivanja sa svojim prošlim ulogama kako ne bi njihov kostim nepotrebno utjecao i određivao karakteristike tom novom dramskom liku. Bogo-spoznate i oslobođene duše se mogu dobro sjećati svojih prethodnih uloga ako tako izaberu; ali u ime djelotvornosti zemaljskih predstava oni se potpuno predaju Božjem vodstvu u svom sudjelovanju na nekoj novootvorenoj sceni. Ovo se jasno vidi iz sljedećih redaka o izjavi Ivana Krstitelja o svom identitetu:

Ovako glasi Ivanovo svjedočanstvo, kad Židovi iz Jeruzalema poslaše k njemu svećenike i levite da ga zapitaju: „Tko si ti?“ On prizna i ne zataji. Prizna: „Ja nisam mesija.“ Tada ga upitaše: „Što dakle? Jesi li možda Ilija?“ On odgovori: „Nisam.“ „Jesi li prorok?“ On odgovori: „Nisam.“ Onda mu rekoše: „Tko si dakle? Mi ipak moramo donijeti odgovor onima koji nas poslaše. Što kažeš sam za sebe?“
On odgovori: „Ja sam glas onoga što viče u pustinji: „Poravnajte Gospodnji put, kao što kaza prorok Izaija.“ Bili su to izaslanici farizeja. Zapitaše ga dalje: „Zašto dakle krstiš, kad ti nisi Mesija, ni Ilija, ni prorok?“ Ivan im odgovori: „Ja krstim samo vodom. A među vama već stoji onaj koga vi ne poznajete. On dolazi za mnom. Ja nisam dostojan odriješiti remenje na njegovoj obući.“ (Ivan 1:19-27)

P
rirodno je da svećenici i leviti, sa samo običnom percepcijom, nisu mogli razabrati Kristove kvalitete. Mudracima ne bi bilo potrebno ispitivati kristoliku osobu jer bi odmah prepoznali njegovu duhovnu auru. Pitajući Ivana je li on očekivani Krist, farizeji su otkrili svoje duhovno neznanje.
Ivan im je otklonio bilo kakvu pomisao na to da je on predodređeni Krist kojeg su tražili. Usprkos svojoj veličini nije vidio sebe kao nekoga koji je ispoljio Kristovsku Svijest. Iako je bio postigao tu svijest kao Ilija, ipak je, zahvaljujući svom pristanku na obmanu poistovjećivanja sa svojom ulogom sporednog glumca, izrekao istinu koja se odnosila na njegov trenutačni život, da se potencijalni Krist u njemu nije očitovao u njegovoj vanjskoj ljudskoj svijesti. To je razlog zašto je Ivan izjavio: „Ja nisam Krist.“
Ivan je također zanijekao da je Ilija, zbog toga što je izabrao ne sjećati se svoje prethodne uzvišene inkarnacije u liku tog proroka. Ivanova uloga nije bila u tome da uzvisuje sam sebe, nego radije u apsolutnom podjarmljivanju ega s ciljem odigravanja donekle „palog“ duhovnog stanja u kojem je mogao s pravom ustvrditi: „Ja nisam Ilija.“
Zbog toga je dao neodređen odgovor kad su ga pitali: „Tko si dakle? Mi ipak moramo donijeti odgovor onima koji nas poslaše.“ Njegov je odgovor značio: „Ja sam glas, ili Kozmički Zvuk, koji viče ili vibrira u pustinji tišine.“ Pustinja označava svijest sveca u kojoj ne može rasti nikakvo raslinje cvatućih materijalnih želja. Svetac pretvara sebe u suhu zemlju na kojoj prisutnost Boga može cvasti zaštićena od bujanja materijalnih smetnji.
Ljudi poslani suočiti se s Krstiteljem, nesposobni razumjeti dubinu njegove izjave, ispitivali su dalje: „Zašto dakle krstiš, kad ti nisi Mesija, ni Ilija, ni prorok?“ Ivan je odgovorio da on fizički krsti vodom, pročišćujući svijest pokajanjem koje ima privremeno duhovno djelovanje. Nastavio je govoreći kako će im jedan moćniji, koji tek ima doći, pokazati put do spasenja krštenjem u Duhu – obznanjujući da je to Isusova uloga, s aurom Krista, krstiti duše vatrenom mudrošću i moći posvećenih kozmičkih izljeva Duha Svetoga. Ivan je svojim riječima okrenuo misli mnoštva od sebe prema Kristu Spasitelju čiji je poseban oprost došao navijestiti, te posvjedočiti i podržati ga.


Poslan bi čovjek od Boga komu bijaše ime Ivan. On dođe za svjedočanstvo, da svjedoči za svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo. Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet. (Ivan 1:6-9)

„S
vjedočiti za svjetlo“ znači da je Ivan bio usklađen s kozmičkim stvaralačkim svjetlom Duha Svetoga koji prožima cijeli svemir. Upravo kao što električna struja iz dinama puni ulične žarulje po gradu, tako se i  Kozmičko Svjetlo manifestira u kamenju, travi, životinjama, zraku, toplinskom i električnom zračenju; i prožima životom svako ljudsko biće. To Svjetlo je Ivan doživio i posvjedočio za njega. U svojoj inkarniranoj svijesti nije aktivno manifestirao jedinstvo s cijelim Kozmičkim Svjetlom, već je radije sebe doživljavao kao jedan njegov individualizirani izraz. Došao je svjedočiti za to Sve-prožimajuće Svjetlo i njegovu imanentnu zraćeću moć Kristovske Svijesti koja će se očitovati u Gospodinu Isusu.*


Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti. Ali ga Ivan htjede od toga odvratiti pa reče: „Ja bih trebao da me ti krstiš, a ti dolaziš k meni?“ Isus mu odgovori: „Samo to ti pusti! Dolikuje nam da ispunimo svu pravednost.“ Tada mu popusti. (Matej 3:13-15)

K
ad je Isus došao k Ivanu tražeći da ga ovaj krsti, Ivan je potvrdio svoj inferioran status, inkarnaciju od slabije važnosti u kozmičkoj drami. S kakvom neusiljenom poniznošću, obilježjem pobožnosti, je Ivan odbacio svoju prijašnju nadmoć – tvrdeći da je nedostojan krstiti Isusa, i da je prije on taj koji treba krštenje. Zasigurno je Isus, kao učitelj, bio daleko iznad potrebe za ritualnim krštenjem, posebno od neke daleko manje duhovne veličine. Doktor filozofije ne uzima lekcije kod djeteta koje je tek započelo učiti. Isus se, prepoznavši božansko posredovanje svog gurua iz prošlog života, zbog toga nije obazirao na Ivanovu izjavu; već je rekao: „Samo to ti pusti! Dolikuje nam da ispunimo svu pravednost.“ Ove riječi ispisuju knjige o Isusovom velikom poštovanju prema Ivanu, o kojem će kasnije reći: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“*
Primajući krštenje od Ivana Isus nije poštovao samo u očima svijeta stari, predkršćanski, hinduistički običaj krštenja u svetoj vodi, već također i tradiciju incijacije koja na poseban način karakterizira odnos gurua i učenika, božanski zakon kojim se „sva pravednost“ (istina i spasenje) udjeljuje učeniku preko od Boga imenovanog učitelja. Isus je došao k Ivanu radi tog duhovnog pomazanja, iskazujući mu poštovanje kao svom guruu od kojega je bio primio „dvostruko obilje Duha“ u njihovim inkarnacijama kao Ilija i Elizej.
Veza gurua i učenika nije samo za jednu inkarnaciju. Guru, koji je posrednik spasenja određen od Boga, mora, ako je potrebno, voditi učenika kroz nekoliko inkarnacija zaredom dok ovaj ne postigne potpuno oslobođenje. U maglovitoj prošlosti prijašnjih života kad je Ivan bio prvi put poslan od Boga Isusu za gurua kao odgovor na njegove molitve, duše Ivana Krstitelja i Isusa su se zauvijek povezale zakonom bezuvjetnog božanskog prijateljstva; i obojica su na ovom prvom davnom susretu kao guru i učenik donijeli odluku: „Bit ćemo božanski prijatelji zauvijek sve dok naše duše uzajamnom pomoću i postojanom naklonošću ne razbiju prividne zidove zarobljujućih želja i oslobode našu zatočenu sveprisutnost kako bi postala jedno s morem Beskonačnosti.“
Isus je došao na zemlju kao svjetski spasitelj, što je uloga višeg stupnja od one Ivana Krstitelja, pa ipak ga je priznao kao svog gurua iz prethodnih inkarnacija, posrednika prvo poslanog od Boga da stupi s njim u ovaj savez božanski posvećenog prijateljstva. Zato je Isus rekao: „Samo to ti pusti! Dolikuje nam da ispunimo svu pravednost.“ Iako su obojica znali da je Isus daleko iznad potrebe za ovim izvanjskim ritualom, prilično vjerno su udovoljili ovim nužnim formalnostima tako pružajući svijetu dobar primjer. Riječi se lako mogu zaboraviti ili iskriviti; poučavanje djelima je daleko postojanije.
Ivanova izjava svećenicima i levitima: „Ja vas krstim samo vodom na obraćenje. A onaj koji dolazi za mnom... on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem,“ predstavlja doktrinu od presudne važnosti za postizanje spasenja: stvarno krštenje se sastoji od duhovne inicijacije koju podijeljuje pravi guru. Iako je Ivan rekao da krsti ljude samo vodom, nije rekao da on nije sposoban krstiti Duhom, već samo da na takvu incijaciju posebno pravo ima Krist koji dolazi kao njihov spasitelj, ili guru, i donosi Božji oprost. Zapravo, pravo krštenje podijeljeno je Isusu kad su se, nakon uranjanja u Jordan (pročišćenja vodom), „otvorila nebesa“. Kao što je Ivan sam posvjedočio: „Vidio sam Duha gdje silazi s neba kao golub i lebdi nad njim“ (Ivan 1:32). Da je Ivan bio običan čovjek ne bi vidio Duha kako silazi na Isusa. On je i sam bio usklađen s Duhom, ali je s iskrenom poniznošću skrenuo pozornost sa sebe na Isusovu slavu.
Iniciranom učeniku nebeska svijest se otvara milošću gurua, otkrivajući mu svjetlost sveznajućeg duhovnog oka, čiji je simbol golub – ovim posredstvom pojedinac se uzdiže iz tijela ka Duhu preko Duha Svetoga, ka „jedinom ljubljenom Sinu“ Kristovskoj Svijesti i Kozmičkoj Svijesti ili Bogu Ocu.

T
rebalo bi objasniti razne postupke krštenja i njihove odgovarajuće posljedice ili duhovna stanja. Ritual krštenja uranjanjem u vodu vuče porijeklo iz Indije i stavlja naglasak na pročišćavanje tijela koje prethodi pročišćavanju uma.
Učenici koji su tražili upute za duhovni život od svetog čovjeka morali su prvo očistiti svoje tijelo kupanjem, što je samo po sebi bio početak čišćenja uma, ukazivanjem prikladnog poštovanja prema učitelju, i okretanjem misli u sebe iščekivajući blagoslove i vrijedne lekcije koje će primiti. „Čistoća stoji uz bok pobožnosti“ je prva važna lekcija. Uranjanje u vodu otvara pore na koži, te tako otpušta uznemirujuće tjelesne otrove i smiruje i ublažavava cirkulacijski sustav. Voda hladi završetke živaca i šalje signale o smirujućim podražajima svim vitalnim centrima u tijelu, uravnotežavajući konačno sve vitalne energije.
Život prvotno potječe od energije, zatim iz maglice i zatim iz vode. Sve sjemenke života su neopozivo povezane s vodom. Fizički život ne može postojati bez nje. Onaj tko se tušira svaki dan i neposredno nakon toga meditira osjetit će moć „krštenja“ vodom. Kupanje sa sviješću o pročišćavanju u svetoj rijeci ili jezeru, ili u drugim prirodnim vodama okruženima slikovitim Božjim ljepotama krajolika, je uzbudljivo uzdižuće iskustvo.
Dok krštenje vodom kao posvećeni obred ima svojih dobrobiti, ukljućujući tu privremeno čišćenje uma, ceremonija, da bi bila od trajne vrijednosti, mora biti popraćena nastavnim lekcijama o duhovnom življenju i kontaktu s Bogom. U suprotnom, um se počinje okretati svojim starim navikama; njihov veo zaklanja ljekovite učinke rituala krštenja. Bez da se slabost pročišćava meditacijom i neprestanom duhovnom budnošću i težnjom, inicirani jednostavno ostaje zarobljen istim porocima i sklon lošem ponašanju. Postoji priča u Indiji koja metaforički ilustrira ovaj detalj: Neki svetac reče svom novom učeniku: „Sinko, moraš se kupati u Gangi kako bi očistio um od grijeha. Grijesi će te ostaviti dok se kupaš, jer ne mogu trpjeti svetu vodu. Ali budi oprezan, jer će ostati čekati u stablima na obali: čim izađeš iz svetog okrilja vode, pokušat će te ponovno zaskočiti.“
Mentalni stav vjere i predanosti u kojem pojedinac prima ceremonijalno krštenje – bilo uranjanjem bilo izmijenjenim simboličnim načinom prskanja vode po glavi – je taj koji određuje primljene blagoslove; a postojanost ispravne misli i djela taj koji osigurava trajnu dobrobit. Inicirani bi nakon toga trebao redovito krstiti sam sebe Duhom uranjanjem svijesti u mudrost, magnetizam i duhovno zračenje Duha Svetog u meditaciji.
Pošto je namjera krštenja potaknuti uzdižuću promjenu u svijesti nekom vrstom simboličnog uranjanja, dobro je razmotriti kako pojedinac može biti „kršten“ bez svog znanja od strane svojih bližnjih. Kandidat za „incijaciju“ bi zato trebao biti diskriminativno svjestan voda u koje njegova svijest biva uronjena.
Vibracije drugih ljudi se mogu primiti razmjenom magnetizma. Čovjek koji dođe blizu svete osobe osjetit će olakšanje; ovo je krštenje duhovnim magnetizmom. Svečeve misli i duhovna aura bacaju vibratorni plašt koji mijenja svijest i stanice u mozgu onih koji stoje unutar njegovog dosega. Svi koji posjećuju ili žive na istom tlu gdje živi ili je živio neki učitelj bit će automatski preobraženi ako imaju namještenu frekvenciju. Ako je ta naštimanost dovoljno duboka, uzdižuće vibracije svete osobe mogu se primiti i na tisućama milja velikoj udaljenosti.
Ako netko voli poeziju i mnogo je u društvu s nekim pjesnikom plemenitih ideala, bit će kršten s dobrim uzvišenim osjećajima i prepoznavanjem vrline i ljepote u svemu. Takvim osjećajnim krštenjem pojedinac postaje estetski maštovit i stječe dobar ukus.
Ako se netko dugo druži s osobama visokog morala i samokontrole, osjetit će i na vlastitom životu pozitivnu očvrslost u moralnoj svijesti i samokontroli.
Ako se pojedinac s namjerom i obzirno druži s uspješnim kreativnim poslovnim umovima, svijest će mu biti krštena osjećajem kreativnog poslovanja.

K
onačno krštenje, o kojem je klicao Ivan Krstitelj i svi samoostvareni učitelji, je krštenje „Duhom Svetim i ognjem“ – tj. prožetost Božjom prisutnošću u Stvaralačkoj Vibraciji čije sveprisutno sveznanje ne samo da  uzdiže i proširuje svijest, već i čiji plamen kozmičke energije zastvarno spaljuje grijehe trenutnih loših navika i karmičkih posljedica od prošlih loših djela.
Makrokozmos svemira sa svojim raznolikim bićima je sačinjen od božanske vibracije, ili kozmičke energije, Duha Svetog, obdarenog Kristovskom Inteligencijom, koja je odraz Kozmičke Svijesti Boga. Čovjek je mikrokozmos svemira: spoj tijela, životne sile i svijesti. Njegova svijest je odraz Kristovske Svijesti, njegova duša je upojedinjena njegovim vlastitim osobno doživljavanim egom. Njegova životna sila je individualizirana kozmička energija. Njegovo tijelo je kondenzirana kozmička energija, oživljena specijaliziranom životnom silom.* Grubo titrajuća životna sila se pretvara u elektrone, atome, molekule i tjelesno tkivo; finije titrajuća životna sila  postaje svijest. U ljudskom biću tijelo, životna sila i svijest – tri različite frekvencije titranja – drže se na okupu jezgrom ega i njegovom čistom prirodom, dušom. Da bi oslobodio dušu, Krista u čovjeku, od troslojnog titranja ljudskog tijela, životne sile i svijesti, božanska svijest u čovjeku mora prvo biti krštena ili sjedinjena s Duhom Svetim, izvornom kozmičkom vibracijom Auma, Riječi, prvobitne Božje objave. Stoga, svijest se stapa s Sveprisutnim Kristom imanentnim kreaciji i uzdiže se do transcendentne Kozmičke Svijesti, Oca. Nitko ne može dosegnuti Boga Oca osim kroz Duha Svetog i Kristovsku Svijest.

N
ačin uzdizanja je manifestiran Isusovim krštenjem. Kao što je rečeno u Evanđelju po Mateju:

Kad se Isus krstio, on izađe odmah iz vode. Tada se otvoriše nebesa i on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I glas s neba povika: „Ovo je moj ljubljeni Sin koji mi se dopada.“ (Matej 3:16-17)

„Duh“ označava nemanifestiranog Apsoluta. Čim Duh silazi u pojavnost, On postaje troje, Trojstvo: Bog Otac, Sin i Duh Sveti. U kozmičkom smislu, da netko ugleda cijeli svemir, vidio bi strahovitu masu zraćeće svjetlosti, poput maglice jutarnjeg rumenila. To je silna Aum vibracija Duha Svetoga. Božja nadložena inteligencija sveprisutna u svemu stvorenome – Sin ili Kristovska Svijest – odražava se kao prekrasno opalno plavo svjetlo; ona prekriva i prožima svaku česticu kreacije, a ipak uvijek ostaje nedirnuta i neizmijenjena svojom vječno promjenjivom okolinom. Onkraj stvaralačke pojavnosti, iza isijavajućeg bijelog svjetla, je Bog Otac u nevibratornim nebesima uvijek-postojećeg, uvijek-svjesnog, vječno-novog Blaženstva. Ta trojna pojavnost je kozmički aspekt Duha koji silazi u ta tri oblika: kao Kozmička Vibracija, Kristovska Svijest i Bog Otac. Ovo Trojstvo se očituje u mikrokozmosu čovjeka kao trojno svjetlo spiritualnog oka.
Ljudsko tijelo, jedinstveno među svim stvorenjima, posjeduje duhovne cerebrospinalne centre božanske svjesnosti koji su hram silazećeg Duha. Poznati su jogijima, kao i sv. Ivanu – koji ih je opisao u Otkrivenju kao sedam pečata, sedam zvijezda, i sedam crkava s njihovih sedam anđela i sedam zlatnih svijećnjaka. Kad se netko krsti uranjanjem u svjetlo Duha, može se vidjeti mikrokozmičko spiritualno oko u tijelu u njegovom srodstvu sa svjetlom silazećeg Duha kao Kozmičkog Trojstva.
U Isusovom krštenju ovo je opisano u prenesenom značenju kao „Duh koji silazi kao golub, i lebdi nad njim.“ Golub simbolizira duhovno oko koje vide poklonici u dubokoj meditaciji na centar Kristovske Svijesti u čelu između dva fizička oka. Ovo oko svjetla i svijesti pojavljuje se kao zlatna aura (Vibracija Duha Svetog) koja okružuje opalno plavu sferu (Kristovsku Svijest) u čijem središtu se nalazi peterokraka zvijezda blještavog bijelog svjetla (ulazna vrata u Kozmičku Svijest Duha). Trostruko svjetlo Boga u duhovnom oku prikazano je golubom zbog toga što on donosi trajni mir. Gledanje u duhovno oko u čovjekovoj svijesti proizvodi čistoću, koje je golub također simbol.
Usta simboličkog goluba predstavljaju zvijezdu u duhovnom oku, tajni prolaz u Kozmičku Svijest. Dva krila goluba predstavljaju dvije sfere svijesti koje se šire iz Kozmičke Svijesti: plavo svjetlo duhovnog oka je osobna Kristovska Inteligencija u svemu stvorenome, u malom; a zlatni prsten svjetla u duhovnom oku je neosobna kozmička energija, Kozmička Vibracija ili Duh Sveti, u malom.*
Sve pojavno je rezultat titranja, koje je od Duha Svetoga, i održava se prisutnošću Božje svijesti. Tako je svjetlo duhovnog oka sastavljeno od titrajućih životrona, najfinijjih konačnih čestica inteligentne energije koja istječe iz Duha Svetoga (finoću životrona nadmašuju samo vibracije čiste svijesti). Životroni su podastiruća potpora grubljim elektronima i gradbenim atomima od kojih je sačinjena sva materija. Svaki mikroskopski životron sadrži u malom bit cijele makroskopske kreacije.
Svijest prisutna u malom u dohovnom oku u čovjeku sastavljena je od elemenata Boga Oca, Sina, i Duha Svetoga – transcendentne Kozmičke Svijesti, imanentne Kristovske Svijesti, i Kozmičke energije. Isus je vidio Duha kako silazi iz prebivališta Nebeskog Blaženstva u obliku mikrokozmičkog duhovnog oka i smješta se poviše njegove svijesti. Isusovo duhovno oko bilo je otvoreno, i kroz ovo uranjanje u Duha on je doživio stapanje njegove upojedinjene svijesti s makrokozmičkim objavama Kozmičke Svijesti, Kristovskom Sviješću i Kozmičkom Energijom.
Sveta vibracija, prvobitna objava trenscendentnog Boga Oca, ne ispoljava samo osobinu svjetla – veličanstveni sjaj Božjeg svjetla i njegove gradbene životrone i mikrokozmičko duhovno oko nadzemaljske svijesti – već također i čudesan zvuk Aum, Riječ, veliki Amen, koji je svjedok, ili dokaz, Svete Prisutnosti. Tijekom krštenja Duhom u obliku Duha Svetog koje je iskusio Isus, on je vidio svjetlo duhovnog oka kako se spušta iz makrokozmičkog Božanskog Svjetla; i od ovoga je došao zvuk Aum, inteligentni, sve-stvarajući nebeski zvuk, vibrirajući jasnim glasom: „Ti si moj Sin, koji si uzdigao svijest iz ograničenja tijela i cijele materije da bi spoznao sebe kao jedno s Mojim savršenim odrazom, Mojom jedinom ljubljenom slikom, imanentnom u svoj pojavnosti. Ja sam Blaženstvo, i Svoju radost ja izražavam u tvojoj radosti zbog usklađenosti s Mojom Sveprisutnošću.“ Isus je osjetio da je njegova svijest usklađena s Kristovskom Sviješću, „jedinim ljubljenim“ odrazom Inteligencije Boga Oca u Vibraciji Duha Svetog: prvo je osjetio da je njegovo tijelo cijela vibratorna kreacija, koja uključuje njegovo malo tijelo; zatim je unutar svog kozmičkog tijela cijele kreacije doživio istovjetnost s Božjom prirođenom prisutnošću kao Beskonačnom Kristovskom ili Univerzalnom Inteligencijom, magnetskom aurom blažene Božanske Ljubavi u kojoj Božja prisutnost održava sva bića.


S
veti Ivan, ljubljeni Isusov učenik, zabilježava svjedočanstvo Ivana Krstitelja, gurua čijim posredstvom Isus prima krštenje Duha:

Sutradan vidje on Isusa gdje dolazi k njemu. Tada reče: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta! Ovo je onaj za koga sam rekao: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom; jer je bio prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali da se on objavi u Izraelu, došao sam je krstiti vodom.“ Dalje je svjedočio Ivan: „Vidio sam Duha gdje silazi s neba kao golub i lebdi nad njim. Ja ga nisam poznavao. Ali onaj koji me je poslao krstiti vodom reče mi: Nad koga vidiš da silazi Duh i nad njim lebdi, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. Ja sam to vidio i zato svjedočim: Ovaj je Sin Božji.“ (Ivan 1:29-34)

Svi učitelji koji su dosegli konačnu spoznaju su jednaki u Božjim očima. Ali Otac Univerzuma, tijekom određenih vremenskih ciklusa, „promiče“, tj. izabire, jednu dušu koja će doći na zemlju kao svjetski prorok i dati duhovni impuls Njegovoj djeci. Ponekad je u svijetu prisutno nekoliko učitelja, ali jednome Bog daje ovlast provesti naum koji se ističe iznad svih ostalih. Time nikako ne umanjuje veličinu ostalih učitelja, koji su svi jedno s Duhom. Ivan je došao krstiti vodom, na običan ritualan način, kako bi privukao pozornost Izraela, pravih duša, na dolazak Isusa. Pobudivši njihovu prijemljivost, mogao je zatim ponizno ispuniti svoju vlastitu zadaću: svojim svjedočenjem iznijeti na javu Isusove božanske preporuke, koji je bio „promaknut“ – izabran od Boga – za veliku misiju reformiranja čovječanstva. Isus će ovo  učiniti nadahnjujući svijet s novom sviješću kroz oživljavanje pravog obreda krštenja Duhom, preobrazbe svijesti uranjanjem u posvećene vibracije Duha Svetog.
Izraz „Nisam ga poznavao“ može zavarati. On ne znači da Ivan nije prepoznao Isusa. Radije, on je isticao da nitko u običnom stanju svijesti, poistovjećenom s tijelom i s egom – pa čak ni on sam, putem čisto vanjske osjetilne percepcije – ne može pojmiti duhovnu svijest Krista u Isusu. Tijekom Isusovog krštenja, kad su obojica, i on i Ivan, bili preobraženi u svjetlu Duha Svetoga, Ivan je posvjedočio da je Isus zaista potpuno očitovani „Božji Sin“. Takvo prepoznavanje nije bilo jasno običnom umu; ali punoća božanstvenosti Isusove svijesti, istovjetne Kristovskoj Svijesti, može se spoznati kroz prozirnost uzdignute svijesti.
 Kad Ivan o Isusu kaže „on bijaše prije mene“ ponovno se vidi njegova poniznost u shvaćanju obrata, u njihovim inkarnacijama kao Ivan i Isus, njihovih prethodnih uloga kao Ilije i Elizeja – u ovoj sadašnjoj drami Isus je očitovao Krista prije Ivana („prije mene“).
Ivan je predstavio Isusa Spasitelja epitetom „Jaganjac Božji, koji oduzima grijeh svijeta.“ Jaganjac je simbol nevinosti, krotkosti i odanosti. Isus je bio nevin, čist, ponizan i vjeran Bogu u svakom pogledu. U njemu nije bilo bahate snage tiranskog križara koji silom nastoji uništiti zlo. Radije, došao je ponuditi sebe kao žrtvu (kao što se janjad žrtvuje na Istoku) pokazujući primjerom vrhunsku moć ljubavi. Da Bog iskoristi svoju svemoć u kažnjavanju čovjeka, bilo bi nemoguće običnom smrtniku vježbati slobodu volje i tako rasti i učiti na svojim vlastitim pogreškama. Karmički zakon djeluje tako što čovjek kažnjava sam sebe razmjerno svojim zlodjelima, dok za to vrijeme Bog ljubavlju ohrabruje savjesno ispravno ponašanje i budi u ljudskom duhu uzvišenije duhovne kvalitete Božje slike unutar pravog Sebstva.
Isus je pojednostavnio Božju ljubav rijetkim izrazom duhovne velikodušnosti: svojevoljnim žrtvovanjem vlastitog života. Žrtvujući sebe zbog duhovne dobrobiti ostalih, spasitelj, koji dobije za to ovlast od Boga, može otkupiti tuđe grijehe. Isus, spasitelj svijeta, preuzeo je na sebe ne samo karmičke dugove svojih učenika već također i grijeh širih masa dopuštajući da bude razapet.
Bilo bi glupo pomisliti da bilo tko, pa čak i Isus, može preuzeti nečiji pojedinačni grijeh bez da grešnik sam surađuje u uklanjanju te karmičke posljedice. Učitelj može ponijeti  dio učenikovog tereta ako taj poklonik uloži vrijedan duševni napor kako bi se popravio. Ali najviše od svega, učitelj služi na najbolji način nudeći primjere i učenja koja nadahnjuju grešnu djecu Božju da se oslobode svojih loših navika i duhovnog nemara.
Kako bi pokazao Božansko Suosjećanje, Isus je došao kao jaganjac duhovnosti, spreman ponuditi se kao žrtva na oltaru istine – primjer krajnje moći ljubavi nad zlom, mudrosti nad neznanjem, opraštanja nad osvetom i svjetla nad tamom.
Isusova žrtva je prvenstveno trebala dati primjer za sva vremena moći duhovne sile nad neznanjem i grubom silom. Pokazao je da moć ljubavi može osvojiti Rimsko Carstvo, koje se sa svom svojom moći nije moglo suprotstaviti njegovoj filozofiji. Njegova vladavina, utemeljena na božanskoj zapovijedi: „Ljubite svoje neprijetelje,“ nadživjela je vladavinu ratnih osvajača.
Ukazujući na Isusa  kao onog poslanog od Boga da spasi narode, Ivan navještava: „Pogledajte nježnost suosjećanja i krotku ali svemoćnu snagu ljubavi predstavljenu u Isusu, koji će uništiti neznanje i zlo iz života onih koji prime unutar sebe Krista inkarniranog u njemu. Kristovska ljubav će djelovati kao moćna struja u srcu i mozgu uništavajući grijeh i zlo.“
Riječ „incijacija“ (dikša na sanskrtu), u smislu u kojem se koristi u Indiji, ima isto značenje na koje ukazuje izraz „krštenje“ kojeg je prihvatio Zapad. Inicijacija od gurua je unutarnja posveta učenika na duhovni put koji vodi iz domene materijalne svijesti u kraljevstvo Duha. Prava incijacija, kao što je pokazano, je krštenje Duhom: stupanje u kontakt sa svetom osobom koja može pogledom ili dodirom poslati vibrirajuće svjetlo Duha nad predanika s ciljem mijenjanja i uzdizanja svijesti. Ovo istinsko krštenje čisti svijest iniciranoga Svetim Svjetlom duhovnog oka i posvećenog zvuka Aum. Tko god može vidjeti životnu struju duhovnog oka kako mijenja i produhovljava stanice mozga i samu strukturu uma iniciranoga, taj krsti Duhom Svetim. On vidi svjetlo duhovnog oka i baca Svjetlo Duha na svijest predanika. Kad ta vibratorna moć prođe kroz iniciranoga spaljuje trenutne loše navike i sjemenke prošle karme pohranjene u mozgu. Sviješću Boga koja je unutar nje, velika duhovna duša može prenijeti na druge koji su prijemljivi ponešto od svoje vlastite Bogo-svijesti.
Duhovno krštenje je trostruko. Prvo, kad učitelj dijeli incijaciju, samo on vidi svjetlo dok krsti učenika. Drugo, kad učitelj pošalje to Svjetlo u iniciranoga, koje on može a i ne mora vidjeti, ono ostaje kratko sa svojom punom vibratornom snagom utjecati na duhovnu promjenu u pokloniku; ali to je privremeno. Učiteljevi blagoslovi mogu neko vrijeme održavati to Svjetlo unutar učenika, ali i on mora uložiti napor kako bi ga zadržao. Treće, da bi trajno zadržao Svjetlo, predanik ga mora učiniti svojim vlastitim kroz svjesnu težnju u meditaciji i poštivanje duhovnog vodstva i vježbe, sadhane, koju je dobio od učitelja.
Najsigurniji put pronalaženja Boga je učenje o Njemu od nekoga tko ga već poznaje. Slijedeći učitelja čiji put ga je odveo do Bogo-spoznaje sigurno dostižemo isti cilj.
Indijski sveti spisi govore o oslobođenju duše u postocima, koji izgledaju, na svu sreću, blagonakloni sindromu „slabog duha“ u čovjeku. Od ukupno uvjeta za postizanje spasenja, kaže se da 25% pripada učenikovom duhovnom naporu, 25% učiteljevom blagoslovu i 50% milosti Božjoj. Aspirant, međutim, ne bi trebao podleći kušnji samozadovoljstva, čekajući da bude pokrenut blagoslovima i milošću, jer njegov napor je katalizator koji omogućava reakciju.
Budući da su predanikov napor i učiteljevi blagoslovi jednako potrebni za učenikov napredak, u Indiji nas se uči da je prva stvar od neophodne važnosti na duhovnom putu slijediti vjerno svog gurua. On se osobno zauzima za dobrobit poklonikove duše i prostire ispred njega stazu duhovne disipline koja ga vodi onoliko daleko koliko Bogo-tragalac želi ići.
U prvim godinama svoje duhovne potrage bio sam blagoslovljen učestalim druženjem sa svetačkim dušama čija je Bogo-svijest uznosila moju svijest u nebeske sfere. Ali sve dok nisam upoznao svog od Boga određenog gurua, Svami Sri Yukteswara, i primio od njega inicijaciju, nisam u potpunosti  shvatio preobražavajuću moć posvećene tradicije guru-učenik. Kršten u sjaju poput onog od tisuću sunaca, moje cijelo biće je bilo blaženo umotano u Božju ljubav i zaštićeno brigom Guruove mudrosti. Krija joga sadhana naučila me je da je dikša „visokovrijedni biser“ koji otvara sva vrata prema Božanskoj Prisutnosti.
Guru nije obični duhovni učitelj. Netko može imati mnogo učitelja, ali samo jednog gurua, koji je posrednik spasenja imenovan od Boga kao odgovor poklonikovim zahtjevima za oslobođenjem od spona materije.
Svećenici u crkvama i hramovima se često puta biraju samo na temelju propisane razine njihovog znanja o svetim spisima, ili na temelju svećeničkih ovlasti koje su im ceremonijalno podijelili formalno viši crkveni poglavari. Guru se nikako ne može razviti samo godinama intelektualnog studiranja teologije na tvorničkoj traci nekog sjemeništa, smatrajući da je postigao cilj kad stekne diplomu ili titulu doktora. To može postići svaki čovjek dobrog pamćenja; ali karakter, samokontrola i mudrost intuicije duše može se uzgojiti samo poznavanjem i primjenom naprednih metoda duboke svakodnevne meditacije koja donosi samospoznaju i stvarno iskustvo Boga.
Nitko ne može sam sebe proglasiti guruom. Njega mora zarediti na službu i spasenje ostalima istinski guru, ili mora u stvarnosti čuti Božji glas koji traži od njega da iskupi ostale. Kao što je pokazano, ovaj zakon je poštovao čak i Isus - samo da bi pružio dobar primjer - koji je primio blagoslov svog gurua prije početka svog poslanja. Samoprozvani gurui su većinom zavedeni slušajući glas svog maštovitog ega u svom podsvjesnom umu. Oni koji na taj način od vlastite ruke prime lažno pomazanje za gurua, ili pobjedonosno kliču obožavani od svojih sljedbenika koji su ponukani da gledaju na njih kao takve, nemaju ovlast ni od Boga ni od svog vlastitog duhovnog postignuća ikome garantirati spasenje. Divno je promicati i podučavati dobra načela; ali bez posjedovanja sposobnosti pravog gurua učitelj ne može otkupljivati duše, niti bi trebao pomišljati na to da primi ikoga za učenika bez da je sam dogurao daleko u svojoj vlastitoj samospoznaji.
Pravi gurui prvo vježbaju svoje unutarnje jastvo u teološki naprednoj školi intuicije i općenja s Bogom u meditaciji. Oni duhovno krste sami sebe u Duhu prije nego što požele krstiti druge. Oni ne podučavaju zbog zemaljskog postignuća ili slave, već s jedinom svrhom vođenja duša k Bogu. Guru nikad ne traži za sebe obožavanje i poslušnost svojih učenika, nego sve izraze štovanja usmjerava k Bogu.
Da bi učenik primio guruove blagoslove nije potrebno da bude s njim u društvu. Ono što je najvažnije jest duhovna usklađenost s guruom, jer njegova se pomoć prenosi učeniku prvenstveno na unutarnjoj duhovnoj razini, radije nego putem materijalnih sredstava. Ako učenik bez pogovora, bezuvjetno poštuje i voli svog gurua, i vjerno slijedi njegove upute, svojom prijemljivošću olakšava guruu posao. Usklađenost  je poveznica guruove pomoći s iskrenim težnjama učenika, čak i ako guru više nije inkarniran na zemlji. Moj guru, Sri Yukteswarđi je napisao: „Biti u društvu svog gurua ne znači samo biti u njegovoj fizičkoj prisutnosti (budući da je to ponekad nemoguće), nego uglavnom znači držati ga u srcu, čuvati vjerno njegova načela i biti usklađeni se s njim...čuvanjem u umu njegovog kompletnog izgleda i osobina, razmišljanjem o njemu i odanim i krotkim držanjem njegovih uputa.“*
Mnogi koji su bili rođeni stoljećima nakon Krista postigli su samospoznaju predanošću njemu, Dobrom Pastiru, kojeg su slijedili kao svog gurua i spasitelja. Isus je rekao: „Zašto me zovete Gospodine, Gospodine, a ne činite što govorim?“ Tajna svetaca je u tome što su sprovodili ono što je Isus naučavao i pokazivao primjerima; i svojom predanošću iz sveg srca bili sposobni postići ekstatičko udubljivanje, kao što to rade vješti jogiji, koje je neophodno za komunikaciju s Kristom.
U
 biblijskim stihovima u kojima Ivan Krstitelj opisuje sam sebe sadržano je prekrasno otkrivenje o putu prema tom božanskom dodiru:

„Ja sam glas onoga što viče u pustinji: Poravnajte Gospodnji put, kao što kaza prorok Izaija.“ (Ivan 1:23)

Ivan je pripremio put za iznimno kratko Isusovo javno djelovanje krsteći i propovijedajući najbolje što je mogao kako bi učinio pripravnim ne baš prosvijetljeni naraštaj. Jer njegova vlastita zadaća, njegovo navođenje velom zastrtog proročanstva Izaije iz Starog Zavjeta* nije bila samo potvrda da je on onaj koji ima najaviti Krista, već i objava istinske pripreme koja je potrebna za primiti Krista – u Isusovom dolasku u to vrijeme, i za sva buduća vremena.
Kad su osjetila okrenuta prema van, osoba je odvučena pažnjom u zaposleno tržište kreacije s njenim međuovisnim zapletajima materije. Čak i kad su joj oči zatvorene u molitvi ili nekim drugim zaokupljujućim mislima, još je u domeni zaposlenosti. Prava pustinja, gdje ne upadaju smrtničke misli, nemiri ili ljudske želje, je onkraj osjetilnog, podsvjesnog i nadsvjesnog uma – u kozmičkoj svijesti Duha, beživotnoj i besputnoj „pustinji“ Beskonačnog Blaženstva.
Ivan Krstitelj je govorio iz svog unutarnjeg duhovnog stanja spoznaje o sveprisutnoj Kozmičkoj Vibraciji: „Ja sam usklađen sa Zvukom Kreacije koji vibrira u pustinji gdje nema želja i nemira. Ljudski izraz mog glasa koji viče – to jest, pokušava doprijeti do ljudi iz moje kozmičke svijesti – istječe iz Glasa ili Riječi Kozmičke Vibracije koja izlazi iz Duha. S božanskom snagom tog Glasa, došao sam objaviti svijest koja je u Isusu.“
Kad što je Ivan čuo unutar sebe u pustinji tišine sveznajući Kozmički Zvuk, intuitivna mudrost mu je tiho naredila: „Poravnaj put Gospodinu.“ Očituj Gospodina, subjektivnu Kristovsku Svijest u cijeloj kozmičkoj vibratornoj kreaciji, unutar sebe kroz intuitivni osjećaj,  kad se u stanju transcendentne ekstaze božanski metafizički centri života i svijesti otvore na ravnoj stazi kralježnice.
Joga rasprave objašnjavaju buđenje kičmenih centara ne kao neko mistično zastranjivanje već kao čisti prirodni doživljaj zajednički svim poklonicima koji pronađu svoj put u Božju prisutnost. Principi joge ne poznaju umjetnih granica religijskih „izama“. Joga je univerzalna znanost božanskog sjedinjenja duše s Duhom, čovjeka sa svojim Stvoriteljem. Joga opisuje točno određeni put kojim Duh silazi iz Kozmičke Svijesti u tvar i individualizirani izraz u svim bićima; i kako se, obratno, individualizirana svijest konačno mora vratiti Duhu. Mnogi su putevi religije i načini približavanja Bogu; ali konačno svi oni vode na jednu stazu završnog uspinjanja do sjedinjenja s Njim. Put oslobođenja duše od njenih veza sa smrtničkom sviješću u tijelu je isti za sve: istom „ravnom“ stazom kralježnice kojom se duša spustila iz Duha u tijelo i materiju.
Ljudska prava priroda je duša, zraka Duha. Pošto je Bog uvijek-postojeće, uvijek-svjesno, uvijek-novo Blaženstvo, tako je i duša, po utjelovljenju, individualizirano uvijek-postojeće, uvijek-svjesno, uvijek-novo Blaženstvo. Tjelesni pokrov duše je trostruke prirode. Fizičko tijelo, s kojim se čovjek tako odano i tvrdoglavo poistovjećuje, je tek nešto više od trome tvari, gruda zemljanih minerala i spojeva sačinjenih od grubih atoma. Fizičko tijelo prima svu svoju energiju koja ga održava na životu i snagu od unutarnjeg zraćećeg astralnog tijela od životrona. Astralno tijelo, nadalje,  dobiva energiju od kauzalnog tijela čiste svijesti, koje se sastoji od svih idejnih principa koji izgrađuju i održavaju astralne i tjelesne instrumente koje upreže duša za međudjelovanje s Božjom kreacijom.* Ta tri tijela vezana su zajedno i djeluju kao jedno čvorovima životne sile i svijesti u sedam duhovnih cerebrospinalnih centara: fizički tjelesni instrument kojega pokreće životne sila astralnog tijela i svijest iz kauzalnog obličja. Prebivajući u trojnom tijelu duša preuzima na sebe zatvorska ograničenja i postaje pseudo duša, ili ego.
Spuštajući se prvo u kauzalno tijelo svijesti kroz idejne centre kauzalne kralježnice magnetizirane svijesti, zatim u čudesne kičmene centre svjetla i snage astralnog tijela, životna sila i svijest se tada spuštaju u fizičko tijelo kroz mozak i kralježnicu u živčani sustav, organe i osjetila omogučavajući čovjeku da upozna svijet i međudjeluje sa svojim tvarnim okolišem.
Tok životne sile i svijesti okrenut prema van kroz kralježnicu i živce uzrokom je što čovjek percepira i cijeni samo osjetilne pojave. Budući da je pažnja usmjerivač čovjekovih životnih struja i svijesti, osobe koje se prepuštaju osjetilima dodira, mirisa, okusa, sluha i vida pronalaze reflektore svoje životne sile i svijesti usmjerene na tvar. Ali kad se, ovladavajući sobom u meditaciji, pažnja čvrsto fokusira na centar božanske percepcije u točki između obrva, reflektori životne sile i svijesti se okreću u suprotnom pravcu. Povučeni od osjetila, otkrivaju svjetlo duhovnog oka.
Kao što jedan prekidač pušta svjetlo u dva prednja svjetla automobila, tako i astralni centar nadsvijesti u medulli pušta svoju struju u dva fizička oka koja opažaju svijet dualnosti. Dubokom koncentracijom na točku između obrva svjetlo medulle koje teče u dva oka može se natjerati da se stopi u jedno jedino duhovno oko u čelu. Isus je rekao: „Ako je tvoje oko jedno, onda sve tvoje tijelo ima svjetlo.“ Kroz ovo sveznajuće oko poklonik ulazi u sfere božanske svjesnosti.
Indijski jogiji (oni koji traže jedinstvo s Bogom putem formalnih znanstvenih metoda joge) pridaju najveću važnost držanju uspravne kralježnice tijekom meditacije i koncentraciji na točku između obrva. Povijena kralježnica tijekom meditacije pruža stvaran otpor procesu okretanja životnih struja u uzlazni tok prema duhovnom oku. Povijenost remeti poravnate kralješke i pritišće živce, zarobljujući životnu silu u njenom naviknutom stanju tjelesne svjesnosti i mentalnog nemira.
Izraelski narod iščekivao je Krista u fizičkom tijelu, tako da ih je Ivan uvjeravao o dolasku onoga u kojem se Krist očitovao, ali također im je na suptilan način rekao da svatko tko  želi zaista upoznati Krista mora ga primiti uzdižući svijest kroz kralježnicu u meditaciji („put Gospodnji“). Ivan je naglašavao da se Krista Isusa ne može upoznati samim štovanjem njegovog tjelesnog obličja. Kristovska Svijest utjelovljena u Isusu može se spoznati jedino buđenjem astralnih centara u kralježnici, ravnom putu uspinjanja kojim se metafizička Kristovska Svijest u Isusovom tijelu može percipirati intuitivno.
Riječi proroka Izaije, koje je ponovio kao jeku Ivan Krstitelj, pokazuju da su obojica znali da čovjek može primiti u svoju vlastitu svijest Gospodina Konačne Vibracije, ili Kristovsku Svijest, samo kroz meditacijom probuđeni ravni put kralježnice. Izaija, Ivan i  jogiji su svi znali da je za primiti Kristovsku Svijest potrebno nešto više od jednostavnog kontakta s Kristolikom osobom. Čovjek mora znati kako meditirati – kako isključiti pažnju iz rastresenosti osjetila, i kako zadržati svijest nepomičnu na oltaru duhovnog oka gdje Kristovska Svijest može biti primljena u svoj svojoj slavi.
Sam Isus i njegovi učenici bili su proizvod intuitivnog sveznanja ekstatičke meditacije i predanosti, a ne razultat intelektualnog teološkog školovanja.
Današnje crkve skrenule su s puta samospoznaje, osobnog iskustva Boga i Krista. Skupine vjernika općenito se zadovoljavaju propovijedima, obredima, organizacijama i svečanim okupljanjima. Potpuno oživljavanje i obnova Krist-ijanstva može se postići jedino smanjujući naglasak na teoretskim propovijedima s njihovim čestim ponavljanjem otrcanih fraza, i na izvanjskim psihofizičkim ceremonijama nabijenim emocijama, a uvodeći umjesto toga tihu meditaciju i stvarnu unutarnju vezu. Vjernici bi se trebali više potruditi oko njegovanja savršene mirnoće u tijelu i umu, a ne se samo zadovoljavati pasivnom pripadnošću nekoj crkvi, i slušanjem propovijedi. Mir apsolutne fizičke i mentalne mirnoće je istinski hram u kojem Bog najčešće posjećuje Svoje poklonike. „Prestanite i spoznajte da sam ja Bog!“*
Riječ „poravnajte“ također sugerira slijeđenje ravnog puta istine, kojim jedino duša može dosegnuti Boga. Veoma je teško izabrati ispravan kurs usred raznih religijskih uvjerenja. Ivan je objavio ljudima ravnu stazu koja vodi iz neznanja, i potaknuo ih da je slijede kako bi primili Isusova učenja u ostvarenju Kristovske Svijesti. Ljudi koji lutaju od crkve do crkve tražeći intelektualno zadovoljstvo rijetko pronalaze Boga, jer intelektualna hrana je nužna samo kako bi nadahnula čovjeka da „pije“ Boga. Kad intelekt zaboravi stvarni okus Boga, samo šteti samospoznaji. Duhovna istina i mudrost ne mogu se pronaći u nikakvim riječima svećenika ili propovjednika, nego u „pustinji“ unutarnje tišine. Sanskrtski sveti spisi kažu: „Postoje mnogi sveci i njihove, naizgled kontradiktorne, interpretacije svetih spisa, ali prava tajna religije skrivena je u špilji.“ Istinska religija leži unutar nas, u špilji mirnoće, u špilji smirene intuitivne mudrosti, u špilji duhovnog oka. Koncentrirajući se na točku između obrva i istraživanjem dubina tišine u svijetlećem duhovnom oku, čovjek može pronaći odgovore na svaki religijski upit srca. „A Branitelj, Duh Sveti,...,on će vas naučiti svemu.“ (Ivan 14:26)
Ispravnim načinom meditacije na Svetog Duha kao svjetlo duhovnog oka i sveti zvuk kozmičke vibracije Aum, svaki ustrajni poklonik stalnim vježbanjem može doživjeti blagoslove upojavljene vibratorne Božje prisutnosti. Posvećena Vibracija, Veliki Branitelj, obdaren univerzalnom, reflektiranom Bogo-sviješću, sadrži sveprožimajući Božji blagoslov. Na dan Pedesetnice Isusovi učenici bili su ispunjeni s novim vinom ove Radosti koje je potjecalo od dodira Auma, tješiteljske Svete Vibracije, i mogli su govoriti „različitim jezicima“. Aum, Riječ, kozmički inteligentni Vibratorni Zvuk, je izvor svih zvukova i jezika. Čovjek ispunjen Duhom Svetim – onaj koji može čuti, osjetiti i proširiti svoju svijest u Aumu – sposoban je razumjeti i komunicirati na različitim jezicima inspiracije čovjeka, životinja i atoma. On istinski saobraća s prirodom; ne preko osjetilnim podražaja, već kao netko sjedinjen s Božjim Glasom putem kojega Stvoritelj vodi suživot Svojih bića prema podastirućem skladu. Sva ljudska bića rođena su iz Stvaralačke Vibracije Duha Svetog; ali oni su rasipni sinovi koji su napustili roditeljski dom Božanske Svijesti i poistovijetili se s konačnim ograničenim prostorom ljudskog tijela. Duša osjeća sputanost u fizičkom, astralnom i idejnom tijelu. Na početku duhovnog buđenja, to Sebstvo počinje jačati svoju čežnju za slobodom od obmanjujućih ograničenja. Svjesni um bi tad trebalo poučiti kako odvojiti svjesnost duše od poistovjećivanja s ova tri tijela kako bi povratila svoje porijeklo u sveprisutnom Duhu.
Tehnikom meditacije na Aum (Om) koju daje guru, a kojoj sam i ja podučio svoje učenike u Društvu za samospoznaju*, može se čuti posvećena vibracija Aum Duha Svetoga posredstvom nadsvjesne intuicije. Poklonik prvo spoznaje Aum kao manifestiranu kozmičku energiju u svoj tvari. Zemaljski zvukovi svih kretanja atoma, uključujući zvukove tijela – srčanih, plućnih, cirkulacijskih i staničnih aktivnosti – potječu od kozmičkog zvuka stvaralačkog vibratornog djelovanja Auma. Zvukovi iz devet oktava koje može čuti ljudsko uho, isto kao i kozmičke niske i visoke vibracije koje ljudsko uho ne registrira, imaju svoje podrijetlo u Aumu. Također i sve vrste svjetla – vatra, sunce, elektricitet, astralno svjetlo – su izrazi prvobitne kozmičke energije Auma.
Ova Sveta Vibracija djelujujući u suptilnim kičmenim centrima astralnog tijela, šaljući životnu silu i svijest u fizičko tijelo, očituje se kao prekrasni astralni zvukovi – svaki karakterističan svom posebnom centru djelovanja. Ovi stralni zvukovi nalikuju melodičim zvucima zujanja pčele, flaute, žičanog instrumenta kao što je harfa, zvona ili gonga, smirujućeg huka udaljenog mora, i kozmičke simfonije cijelog vibratornog zvuka. Tehnika meditacije Društva za samospoznaju na Aum uči čovjeka kako čuti i locirati ove stralne zvukove. Ovo potpomaže buđenju božanske svijesti zaključane u kičmenim centrima, otvarajući ih da „poravnaju“ put uspinjanja ka Bogo-spoznaji.
Dok se poklonik koncentrira na Aum, prvo mentalnim pojanjem, a zatim stvarnim slušanjem tog zvuka, njegov um se odvraća od fizičkih zvukova materije izvan njegovog tijela prema cirkulacijskim i drugim zvukovima vibrirajućeg mesa. Zatim se njegova svijest odvraća od vibracija fizičkog tijela prema muzikalnim vibracijama kičmenih centara astralnog tijela. Njegova svijest se tada širi iz vibracija astralnog tijela prema vibracijama svijesti kauzalnog tijela i u sveprisutnost Duha Svetoga. Kad je poklonikova svijest sposobna ne samo čuti kozmički zvuk Aum, već također i osjetiti njegovu stvarnu prisutnost u svakoj pori svemira, u cijeloj konačnoj vibrirajućoj materiji, tada njegova duša postaje jedno s Duhom Svetim. Njegova svijest simultano vibrira u njegovom tijelu, u kugli zemaljskoj, planetama, svjetovima, i u svakoj čestici materije, svemira i astralnih pojava. Kroz povećavajuću moć Duha Svetoga, sve-šireće vibrirajućeg zvuka Aum koji se čuje u meditaciji, svijest tada biva uronjena . ili krštena, u svetoj struji Kristovske Svijesti.
Ova postepeno sve viša stanja spoznaje postižu se kroz sve dublju i dulju meditaciju pod vodstvom gurua. Ali od samog početka, blagoslovi dodira s Aumom sve više izlaze na vidjelo.
Uzdižuće vibracije „Branitelja“ donose duboki unutarnji mir i radost. Stvaralačka Vibracija oživljava individualnu životnu silu u tijelu, koja vodi do zdravlja i dobrog raspoloženja, i može biti svjesno usmjerena kao ozdravljujuća moć onima kojima je potrebna božanska pomoć.* Budući da je izvor inteligentnog stvaralaštva, vibracija Aum nadahnjuje čovjekovu vlastitu poduzetnost, domišljatost i volju.
Krštenje u vibraciji Duha Svetoga oslabljuje stisak loših navika i naopakih žudnji, i pomaže u stvaranju dobrih navika i žudnji – konačno preobražavajući samu žudnju u težnju svim srcem za blaženim dodirom Boga. Spoznati Boga ne znači negaciju želja, nego radije potpuno ispunjenje. Baš kao što hraneći nekog drugog ne možemo zadovoljiti svoju vlastitu glad, tako i duša nikad ne može biti zadovoljna ako hranimo osjetila. Osjetila traže ugađanje, požudu i kušnje da ih zabavljaju i uzbuđuju; duša se osijeća ispunjenom samo smirenošću, mirom i blaženstvom koje pruža meditacija i umjerena upotreba osjetilnih instrumenata.
Težnja za dobrim stvarima, plemenitim postignućima i duhovim radom pomažući mnogima, trebala bi biti uvedena kao zamjena za sebičnost i požudu i ograničavajuće ograđivanje područja djelovanja na samo sebe i vlastitu obitelj. Dobra djela i uspjesi s mislima na Boga donose veliku radost.
U dodiru s Bogom u svijetu i u meditaciji, sve želje srca bivaju ispunjene; jer ništa nije vrjednije, ugodnije ili privlačnije od sve-zadovoljavajuće, vječno-nove radosti Božje.
Želje ograničavaju svijest na objekt želje. Ljubav prema svim dobrim stvarima i izrazima Boga širi svijest čovjeka. Onaj koji kupa svoju svijest u Duhu Svetomu postaje nevezan za osobne želje i predmete dok užive sve sa radošću Boga u sebi.
U najdubljoj meditaciji, kao što je vježbaju oni uznapredovali u krija jogi, poklonik doživljava ne samo širenje vibracije Aum, „glasa s nebesa“, već otkriva da je sposoban slijediti mikrokozmičko svjetlo Duha „ravnim putem“ kralježnice u svjetlo duhovnog oka, „goluba koji silazi s nebesa“.
Prvo, životna sila i svijest se moraju povući iz osjetila i tjelesne uznemiranosti, i moraju prijeći portale Kozmičke Energije koje predstavlja zlatni prsten duhovnog oka. Zatim svijest mora zaroniti u plavo svjetlo koje predstavlja Kristovsku Svijest. Zatim mora prodrijeti kroz srebrnu zvijezdu koja je prolaz prema Duhu, beskrajnim područjima Beskonačnosti. Ovo zlatno, plavo i srebrno svjetlo sadrži sve zidove zraka – elektronske, atomske i životronske – Kozmičke Vibracije kroz koje čovjek mora prodrijeti prije nego može dospjeti u nebo.
U ovim najvišim stanjima meditacije, i samo tijelo postaje produhovljeno, gubeći svoju atomsku žilavost i otkrivajući svoju podastiruću astralnu strukturu kao životnu silu. Aura koje se često prikazuje oko glave svetaca nije izmišljena, već je to unutarnje božansko svjetlo koje prožima cijelo biće. Još dubljom meditacijom astralno tijelo se usavršuje u idejno tijelo svijesti. Zatim kao čista mudrost idejna svijest nadilazi vibracije Duha Svetoga i postaje uronjena u Kristovsku Svijest, kroz koju se uzdiže u Kozmičku Svijest, u dubine Boga Oca.
Ovo je pravo učenje Isusa Krista koji je došao krstiti Duhom Svetim. Samo ona osoba koja može vidjeti svoje duhovno oko, ne povremeno, nego uvijek, i koja može percipirati kroz ovo oko Sveprisutnog Duha, može krstiti druge s kozmičkim magnetizmom Duha Svetoga. Nije dovoljno samo vidjeti svjetlo ili biti sposoban pokazati drugome svjetlo duhovnog oka. Ovo je krštenje koje je Ivan dao Isusu, dikša koju daje pravi guru koji može pozvati Svemoćnog Duha da obavije učenika Kozmičkim Magnetizmom. Učenik, zauzvrat, mora biti napredan i zaslužan kako bi bio sposoban primiti takvo krštenje u Sveznanju od svog naprednog gurua koji je jedno s Kozmičkom Svijesšću, i tako služi kako kanal Duha.
Kroz svoja dva fizička oka, čovjek vidi samo svoje tijelo i mali dio zemlje odjednom. Ali duhovno krštenje ili inicijacija primljena od pravog gurua širi svijest. Bilo tko tko može vidjeti, kao što je Isus vidio, duhovnog goluba kako silazi na njega – tj., koji može opaziti duhovno oko sveprisutnog sveznanja – i  kroz ustrajnost u sve dubljoj meditaciji prodire svojim pogledom kroz njegovo svjetlo, primit će cijelo kraljevstvo Kozmičke Energije i svijest o Bogu koji postoji u njemu i izvan njega, u Beskonačnom Blaženstvu Duha.



* Za komentar ovih redaka, Matej 3:7-9, vidi 64. poglavlje
Ovom retku paralelan je redak Matej 7:19 i komentiran je u tom kontekstu u 31. poglavlju
Za cijelu ovu skupinu redaka, vidi njihove paralele u Marka, 1:1-8, i Luke, 3:1-18. Za 12. redak vidi 56. poglavlje.
Vidi Luka 1:80, 21. poglavlje: „Dječak je rastao i jačao u duhu. Živio je u pustinji do onog dana kad se pokazao pred Izraelom.“ Biblija ne pruža daljnje informacije o djetinjstvu i mladosti Ivana Krstitelja. Eseni su bili asketska židovska sekta koja je postojala od 150.g.pr.Kr. do kraja prvog stoljeća n. Kr. Židovski povjesničar Flavije Josip (oko 37-100 n.Kr.) opisuje Esene u svojoj knjizi Židovski narodi starog vijeka (18. knjiga, 1. pogl., broj 2). Rimski učenjak Plinije Stariji (23-79. n. Kr.) napisao je da su Eseni živjeli pokraj Mrtvog mora u brdima poviše Ein Gedija (gdje je 1998. izraelski arheolog iskopao ostatke za koje se vjeruje da su ruševine neke esenske zajednice). Postoje mnoge sličnosti između načina života Esena, poznatog povjesničarima, i života Ivana Krstitelja koji je opisan u Evanđeljima. Pored pročišćavajućeg krštenja vodom, postoji također dokaz da su se držali vegetarijanske prehrane. Održavali su monaške zajednice u pustinji da bi se odvojili od običaja svećenstva i naroda koje su smatrali pokvarenima i posvjetovnjačenima.
„Eseni, kao indijski jogiji, tragali su za božanskim sjedinjenjem i 'darovima Duha' usamljenim sanjarenjem na zabačenim mjestima,“ piše arheolog Arthur Lille u knjizi Indija u ranom kršćanstvu (London: K. Paul, Trench, Trubner, 1909.). Povjesničar D. P. Sighal piše u Indija i Svjetska civilizacija (Michigan State University Press, 1969.): „Brojni autoriteti, kao što su Hilgenfeld i Renan, tvrde da je u Esenskim učenjima prisutan budistički utjecaj. Ova židovska sekta je bila ta preko koje je budistički utjecaj dosegnuo Palestinu i kasnije prodro u kršćanstvo...Život koji su vodili Eseni,“ kaže on (navodeći povjesničara Sir Charlesa Eliota u knjizi Hinduizam i budizam: povijesna studija ), „je bio 'baš onakav kakvog su mogli urediti tragaoci za istinom koji su pokušavali uvesti u praksu indijske religijske ideale u drugoj zemlji.“ (Bilješka izdavača)
* Vidi 2. poglavlje
* Gornje spominjanje Ivana Krstitelja od strane apostola Ivana poslužilo je i kao činjenični zapis o ulozi Krstitelja i također kao metaforičko sredstvo ezoterijskog izražavanja, u kontekstu otvarajućih stihova Evanđelja po Ivanu, o podastirućoj duhovnoj prirodi onoga koji ima doći i o održavanju života Božje kreacije.
* Matej 11:11 (vidi 34. poglavlje)
„Što god uzvišena bića rade, slabiji ih imitiraju. Njihova djela postavljaju norme za ljude u svijetu.“ (Bog razgovara s Arjunom: Bhagavad Gita III:21).
* Kozmička energija u tijelu djeluje kao pet specijaliziranih struja koje pokreću izvođenje kristalizacijskih (prana), asimilacijskih (samana), eliminacijskih (apana), metaboličkih (udana) i cirkulacijskih (vyana) aktivnosti u tijelu.
Vidi paralelni odlomak kod Marka, 1.9-11, i Luke, 3:21-22
„Napiši dakle što si vidio, i što jest, i što će se zbiti potom. Tajna sedam zvijezda koje si vidio na mojoj desnici i sedam zlatnih svijećnjaka znači: sedam zvijezda jesu anđeli sedam Crkava, i sedam svijećnjaka jest sedam Crkava.“ (Otkrivenje 1:19-20) „Vidjeh u desnici onoga koji je sjedio na prijestolju knjigu napisanu iznutra i izvana, a bila je zapečaćena sa sedam pečata. I vidjeh silnoga anđela koji povika jakim glasom: „Tko je dostojan otvoriti knjigu i raskinuti njezine pečate?“ (Otkrivenje 5:1-2) Jogijske rasprave identificiraju te centre (od dna prema vrhu) kao: muladhar (korijenski, pri dnu kralježnice); svadhišthan (križni, pet centimetara poviše muladhara); manipur (pupčani, nasuprot pupka); anahat (srčani, nasuprot srca); viśudhi (grleni, na dnu vrata); agja (sjedište duhovnog oka, tradicionalno smješteno između obrva; u stvarnosti, polarnošću direktno povezan s medullom oblongatom); i sahasrar („tisućlatični lotos“ u najgornjem dijelu mozga). Tih sedam centara su božanski predviđeni kao izlazi ili „vrata stupice“ kroz koja se duša spustila u tijelo i kroz koja će se morati ponovno uzdići procesom meditacije. Sa sedam postepenih koraka duša bježi u Kozmičku Svijest. Joga rasprave općenito nazivaju šest nižih centara čakrama („kotači“, zato jer je energija skoncentrirana u svakom od njih poput osovine  iz koje isijavaju zrake životnog svjetla i energije), sa sahasrarom o kojoj se govori zasebno kao o  sedmom centru. Svih sedam centara, pak, se često nazivaju lotosovim cvjetovima, čije se latice otvaraju ili okreću prema gore, u duhovnom buđenju kako život i svijest putuju uz kralježnicu.
* Simbol raspoznavanja Društva za samospoznaju/Yogoda Satsanga društva Indije oslikava duhovno oko, prikazujući bijelu zvijezdu i okružujuće prstenove plavog i zlatnog svjetla u točki između dviju obrva, smješteno unutar zlatnog lotusovog cvijeta. Ono označava cilj meditirajućeg poklonika: otvaranje oka božanske percepcije, baš kao što je otvoreni lotosov cvijet stari simbol probuđene duhovne svijesti.
* Sveta znanost, izdaje Društvo za samospoznaju
Luka 6:46
* Izaija 40:3: „Čuj, ori se glas u pustinji: „Pripravite put Gospodinu! Poravnajte u pustoši stazu našemu Bogu!“
„Ondje će biti nasip i put: zvat će se „Sveti put“. Nitko nečist ne smije na nj stupiti; samo će njima pripadati. I nevješti ne će na njemu zalutati. Ne će ondje biti lavova. Ljuta zvijer ne će ići po njemu. Takvo što ne će se ondje naći. Samo otkupljeni smiju ondje hoditi. Otkupljeni od Gospodina vratiti će se po njemu i doći će u Sion pjevajući. Glavu će njihovu obasjavati vječna radost. Veselje i radost prate ih. Briga i uzdisanje bježe.“ (Izaija 35:8-10)
* Kauzalno tijelo, idejna matrica za astralno i fizičko tijelo, sastoji se od 35 idejnih elemenata, od kojih 19 sačinjavaju astralno tijelo a njih 16 odgovara kemijskim elementima fizičkog tijela. Hinduistički sveti spisi prepoznaju 19 elemenata astralnog tijela kao: inteligenciju; ego; osjećaj; um (osjetilnu svijest); pet instrumenata spoznaje (osjetilne sposobnosti u fizičkim organima vida, sluha, mirisa, okusa i dodira); pet instrumenata djelovanja (izvršne sposobnosti u fizičkim instrumentima produljenja vrste, izlučivanja, govora, pokretanja i manualnim vještinama); i pet instrumenata životne sile koji vrše funkcije cirkulacije, metabolizacije, asimmilacije, kristalizacije i eliminacije.
Znanstveno otkriće elektromagnetske energije koja oblikuje jedan predložak za fizičko tijelo opisano je u knjizi Vibracijska medicina (Rochester, Vermont: Bear and Company, 2001.) Richarda Gerbera, dr. med.: „Neurolog Harold S. Burr je tijekom 1940-tih na sveučilištu Yale pruočavao oblik energetskih polja“ – koje je nazvao „polja života“ ili „L-polja“ – „oko živih biljaka i životinja. Dio njegovog rada uključivao je oblik električnih polja koji okružuju daždevnjake. Pronašao je da daždevnjaci posjeduju energetsko polje grubo oblikovano poput odrasle jedinke. Također je otkrio da ovo polje sadrži električnu os koja se proteže od mozga duž kičmene moždine. Burr je želi otkriti točno kad se ova električna os prvi put pojavljujeu razvoju životinje. Počeo je ucrtavati polja u ranim razvojnim fazama embriogeneze daždevnjaka. Burr je otkrio da električna os nastaje u oplođenom jajašcu...Burr je također radio pokuse s električnim poljima koja okružuju mlade biljke. Prema njegovom istraživanju, električno polje oko klice nije imalo oblik izvorne sjemenke. Umjesto toga električno polje oponašali je oblik odrasle biljke.“
U knjizi Plan za besmrtnost: električni uzorci života (Essex, Engleska: Saffron Walden, 1972.), prof. Burr opisuje svoje istraživanje: „Većina ljudi koi su u srednjoj školi pohađali predmet science sjetit će se da, ako željezne strugotine razbacamo po komadu kartona kojeg držimo iznad magneta, one se raspoređuju u obliku silnica magnetskog polja. A ako se te strugotine bace i nove stavimo na karton, one oblikuju isti uzorak kao i stare.“
„Nešto poput ovoga – iako beskrajno kompliciranije – se odvija u ljudskom rijelu. Njegove molekule i stanice se neprestano troše i nanovo izgrađuju od svježeg materijala iz hrane koju jedemo. Ali zahvaljujući kontroli L-polja, nove molekule i stanice se izgrađuju po uzoru na stare i raspoređuju se u iste uzorke kao i one prije.“
Moderno istraživanje s elementima kovina otkrilo je da se materijali našeg tijela i mozga obnavljaju mnogo češće nego što se dosad mislilo. Na primjer, svi proteini u tijelu se izmjenjuju svakih šest mjeseci a, u nekim organima kao što je jetra, obnova proteina je mnogo češća. Kad susretnemo prijatelja kojeg nismo vidjeli šest mjeseci na njegovom licu nema više ni jedne molekule od kad smo ga zadnji put vidjeli. Ali, zahvaljujući kontroli L-polja, te nove molekule su uskočile u stari, poznati uzorak i mi možemo prepoznati njegovo lice. Prije no što su moderni instrumenti otkrili postojanje kontrolnih L-polja, biolozi nisu bili u stanju kako naša tijela 'održe oblik' kroz neumorni metabolizam i promjene materijala. Sada je misterij riješen, elektrodinamična polja tijela služe kao matrica ili kalup, koji čuva 'oblik' ili ustroj bilo kojeg materijala koja dospijeva u njega, kako god materijal bio izmijenjan.“ (Bilješka izdavača)
* Psalmi 46:10
Mahabharata, Vana Parva (312.117)
* Dostupno u Lekcijama Društva za Samospoznaju
* Paramhansa Yogananda svakodnevno se molio za ozdravljujuću energiju i slao je svima onima koji su ga tražili za pomoć, i učio je svoje učenike posebnoj tehnici slanja ozdravljujuće moći Auma za pomoći drugima u prevladavanju fizičkih, mentalnih i duševnih poteškoća. Ova služba se nastavlja i danas Molitvenim Vijećem pri međunarodnim sjedištima Društva za samospoznaju, koji broje tisuće članova Svjetskog kruga molitve Društva za samospoznaju  koji mole za potrebite i za svjetski mir. (Bilješka izdavača)
Posvećena duhovna znanost koja utjelovljuje tehnike za povlačenje života i svijesti it osjetila uzlazno kroz vrata svjetla u suptilnim cerebrospinalnim centrima, rastvarajući svijest materije u životnu silu, životnu silu u um, umu u dušu i dušu u Duh. Krija jogu, drevni oblik raja („kraljevska“ ili „potpuna“) joge, veliča Krišna u Bhagavad Giti i Patanđali u svojim Joga sutrama. Kao što je ispričano u Autobiografiji jednog jogija, kriju je obnovio u ovom dobu Mahavatar Babađi, koji me je odredio da raširim tu oslobađajuću znanost širom svijeta. Poduku iz krija joge primaju učenici lekcija Društva za samospoznaju koji ispune pripremne duhovne uvjete.







8. POGLAVLJE

Isusova kušnja
 u pustinji

Isusova ljudska i božanska priroda
Kako je Sotona kušao Isusa da se odrekne
svog bezuvjetnog božanskog stanja
Metafizičko značenje „božjih usta“
Joga znanost ovladavanja energijama koje održavaju tijelo
Duhovna lekcija u Isusovom odbijanju da pretvori kamenje u kruh
Simbolika „Svetog Grada“ i „vrha Hrama“
Čovjekovo izbavljenje su sloboda izbora i moć razuma
U najvišem samadhiju „Đavao“ obmanjujućih dualnosti
odlazi iz čovjekove svijesti






„Isus je bio oboje, i čovjek i bog... Čovjek Isus susreo se s kušnjama, udarao je i  patio kao i bilo koje drugo ljudsko biće; ali on je nadmoćno upotrijebio svoju volju kako bi nadišao zlo i obmanu svoje materijalne prirode.“

Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga kuša đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. Onda pristupi k njemu napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, zapovjedi da se ovo kamenje pretvori u kruhove!“ On mu odgovori: „Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta.“
Tada ga uze đavao sa sobom u Sveti Grad, postavi ga navrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Jer stoji pisano: anđelima je naložio za tebe. Oni će te nositi na svojim rukama da ne zapneš nogom o kamen.“ Isus mu odvrati: „Stoji također pisano: „Ne kušaj Gospodina, svojega Boga!“
Tada ga uze đavao sa sobom na vrlo visoku goru. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s njihovom krasotom i reče mu: „Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i ako mi se pokloniš.“ Tada mu zapovjedi Isus: „Odstupi, sotono! Stoji pisano: „Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi!“ Tada ga đavao ostavi i gle, pristupiše anđeli i služili su mu.
- Matej 4:1-11


8. POGLAVLJE

Isusova kušnja u pustinji

Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga kuša đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. Onda pristupi k njemu napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, zapovjedi da se ovo kamenje pretvori u kruhove!“ On mu odgovori: „Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta.“ (Matej 4:1-4)*

I
Sus je, uzdižući se iz stanja Duha Svetog, sveprisutne Kozmičke Vibracije i njene Kristovske Svijesti imanentne u vibratornom prostoru, u stanje jedinstva s Kozmičkom Svijesti – transcendentalnim, bezvibracijskim Bogom Ocem isto kao i Očevim odrazom, univerzalnom Kristovskom Sviješću – doživio povlačenje od strane kozmičke obmane u smjeru materije, podsjetnik na sputavajuće, ograničavajuće ljudske navike koje su ga pratile inkarnacijama. Božanski Duh morao je odvesti Isusa u tišinu pustinje da bude kušan, kako bi vidio može li zadržati svoju Kristovsku Svijest unatoč obmanjujućem utjecaju svih smrtničkih uspomena.
Iako se dubokom meditacijom ustalio u visokom stanju svijesti, nadčovjek je još uvijek podložan napastovanjima Kozmičke Obmane sve dok prebiva u carstvu maye. Zahtjevi tjelesnog oblika prisilit će ga da obnovi uspomene iz prošlih života i razdoblja neposredno nakon rođenja kad je zavisio o osjetilnim iskustvima i uživao u njihovim ponudama. Dok je Isus bio zaposlen božanskim blaženim kontaktom s Bogom, „Sotona ga je napastovao; boravio je s divljim životinjama.“ (Marko 1:13) Kozmička obmana metafizičkog Sotone potaknula je psihološke kušnje životinjskim nagonima, primamljivim čarima moći i posjedovanja i strastvenim smrtničkim željama koje su proistjecale iz fizičke boli i gladi mameći ga dalje od njegovih transcendentnih mudrosnih uvida. Apostoli izvještavaju da ga je četrdeset dana i noći u pustinjskoj osami „kušao đavao“. S Bogom kao svojim jedinim svjedokom i saveznikom, otjerao je Zlu Silu: posteći kako bi pobjedio obmane tjelesne svijesti, molitvom kako bi ojačao um i vjeru i odlučnu volju, i ekstazom meditacije koja je nanovo utvrdila identitet njegove duše kao probuđenog sina Božjega.
Za zgotovljenog Isusa, s nebesa uvezenog sina Božjega, već potpunog i savršenog, ne bi postojale kušnje koje treba nadići. Tada Sotonine spletke i Isusova pobjeda ne bi bile ništa više od božanske glume. Kako bi takvo postignuće moglo biti ideal ljudima? Duhovno biće Božje proizvodnje nije vjerodostojan pokazatelj za ono što bi čovjek trebao postati samo-naporom, i stoga nije uzor ljudskim bićima koja se bore izrešetani kušnjama.
Nadahnjujuća istina je da je Isus bio oboje, i čovjek i bog: bio je oslobođena duša, jedan od najvećih koji je ikad došao na zemlju; i bio je čovjek, koji je duhovnim trudom u prošlim inkarnacijama, samodisciplinom, molitvom i meditacijom, požnjeo obilnu duhovnu žetvu Bogosvijesti. Kroz nakupljeni razvoj ispoljio je potencijalnu sliku Bogosvijesti skrivenu unutar sebe; postao je Krist, onaj koji je obdaren Kristovskom Sviješću. U tom Kristovskom stanju, u kojem je osjećao svoju svijest u svakoj atomskoj stanici svog kozmičkog tijela sveukupne materije, mogao je djelovati kao spasitelj čovječanstva. Samo duša koja postigne ovu sveobuhvatnost sposobna je osjećati savršeno jedinstvo s Bogom, i time kvalificirana postati poslanik Božanskog.
Nebeski Otac je poslao Isusa na zemlju da posluži Njegovoj jadima natovarenoj djeci kao primjer. Čovjek Isus susreo se sa svojim kušnjama, patio je kao i bilo koje drugo ljudsko biće; ali nadmoćno je napregnuo svoju volju kako bi nadišao zlo i obmanu svoje materijalne prirode, i na koncu je uspio. Dva navoda svetog Pavla odnose sa na ovo pitanje:

Doista, ne zauzima se za anđele, nego se zauzima za Abrahamove potomke. Zato je trebalo da bude u svemu sličan braći, kako bi bio milosrdan i ovjerovljen veliki svećenik pred Bogom te okajavao grijehe naroda. Zato što je sam trpio i podnosio kušnje, može pomagati onima koje snalaze kušnje. (Hebrejima 2:16-18)
Jer nemamo velikoga svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego je u svemu bio podložan kušnji kao i mi, osim u grijehu. (Hebrejima 4:15)

Svi Božji proroci prolazili su kroz kušnje tijekom svojih zemaljskih inkarnacija i morali su nadjačati ljudske slabosti smrtničkog utjelovljenja kako bi postigli konačno stanje stopljenosti u Kozmičkoj Svijesti. Učiteljevo nastojanje da povrati konačnost dok je na zemlji postavlja idealan obrazac drugim napredujućim dušama.
Običan čovjek se susreće s „Napasnikom“ prvenstveno kroz subjektivne ideje koje ga  suptilno mame lošim navikama iz vremena prije i nakon rođenja i čarima njegove materijalne okoline koje ga zovu da priđe bliže. S ciljem sprječavanja onih visoko naprednih, Sotona može uzeti opredmećeni oblik i poslužiti se vibratornim glasovima u svom očajnom zadnjem pokušaju da odvrati učitelja koji mu izmiče prema Bogu.
Veliki učitelji koji se približavaju konačnom oslobođenju mogu jasno vidjeti Sotonu i njegove legije zlih duhova kako poprimaju osobna obličja s ciljem da organiziraju odlučan otpor protiv njihovog oslobođenja u Duhu. Sotona tajanstveno kuša velike Božje poklonike raznim napastima koje se nepredvidivo pojavljuju u njihovim životima dok duhovno napreduju. One same često su dovoljno djelotvorne da ostvare Sotonine namjere. Ali kad je poklonik jako blizu Bogu, Sotona tada napušta svoje lukavštine i otvoreno izlazi iz svog skrovišta kako bi izazvao Gospodinove svece. Buda se suočio s Marom koji se pojavio pred njim u liku plešućih djevojaka, dovodeći ga u napast da se odrekne svog božanskog blaženstva zbog čulnih užitaka i ugode za njegovo tijelo ispijeno asketskom disciplinom. Kad to nije ostavilo utiska na njemu, došlo mu je konačko oslobođenje. Slično, kad je Sotona vidio da se obnavljaju duhovne moći u Isusu, koji je trgao okove maye, uzeo je opredmećeni oblik, razgovarao s njim, i obećao mu trajnu sreću koju bi mu svi njegovi zli obrasci života mogli priskrbiti kad bi se samo odrekao Boga.
Tijekom četrdeset dana posta i samoodricanja, Isusova svijest ostala je na uzvišenoj ravnini duhovne dualnosti: Na jednoj strani blaženstvo Duha, a na drugoj mamci Protivnika. Kad se sasvim povratio u inkarniranu svijest bio je obnovljen u Duhu ali je osjećao glad svog smrtničkog tijela lišenog njegove uobičajene ishrane.
Kao duše, individualizirane iskre neuvjetovanog Duha, Božja djeca su besmrtna, slobodna od bilo kakve ovisnosti o materijalnom. Božja zamisao je bila da se stanice cvijeća, biljaka, životinja i ljudskih bića održavaju na životu punjene Kozmičkom Energijom a ne hraneći se okrutno jedni drugima. Čovjek osjeća glad i zavisnost o trgovini prirode samo kad je duša poistovjećena s od Sotone oskvrnutim ljudskim tijelom. Kozmička Obmanjujuća Sila navela je čovjeka tjelesne svjesnosti da povjeruje kako će bez opipljivih hranjivih tvari skončati njegova egzistencija. Okrećući se zemaljskim hranidbenim proizvodima (dahu i „kruhu“), čovjek ostaje vezan za zemaljsko i zaboravlja svoju pravu prirodu koja živi samo od Kozmičke Energije i volje Božje.
Sotona je htio da Isus zaboravi svoje stanje bezuvjetnog postojanja. Počeo je iskušavati njegovu Kristovsku Svijest igrajući na iskonsku potrebu ljudskog tijela da zadovolji svoju glad. Djelujući kroz Isusov um iznio je na vidjelo zanimljiv prijedlog: „Zašto ne upotrijebiš svoju božansku moć i učiniš da ovo kamenje postane kruh?“
Isus – bivajući jedno s Božanskom Inteligencijom koja je vibracijama pretvorila sebe u krutine, tekućine i plinove i održava ih u ravnoteži magnetskim, električnim i toplinskim zakonima – imao je moć upravljati tim principima kako bi pretvorio kamenje u kruh mijenjajući frekvenciju njihovog električnog titranja. Ali prepoznao je Sotonin obmanjujuće uvjerljiv prijedlog kao trik kako bi podržao smrtničku naviku punjenja želuca, koja bi u tom slučaju bila izdaja spoznaje da, kao besmrtan, živi od Božje Beskonačne Energije. Ovo ne znači da je nakon ovog iskustva Isus izbjegavao ljudsku hranu. Jeo je jednostavna jela, i poslastice koje bi s ljubavlju spremili domaćini; ali to je radio kao Bogo-čovjek, a ne kao obmanjeni čovjek podložan tjelesnoj navici fizičke gladi.
Tako je Isus odgovorio metafizičkom Sotoni velikom vibratornom silom misli unutar sebe, odbijajući zloupotrijebiti svoje božanske moći: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta.“ Isus je citirao istinu iz svetih spisa, ne teoretski kao što to čine teolozi, nego iz svoje osobne spoznaje otajstva i podrijetla života koju je doživio u postu i intenzivnoj meditaciji: „Otkrio sam božanski način življenja o Bogu Ocu kroz Duha Svetoga kao praizvora svega života,“ obznanio je , „i ne priznajem više ovisnost o fizičkom kruhu.“
Čovjek se ne održava samo na „kruhu“, ograničenim relativnim energijama dobivenim iz krutih, tekućih i plinovitih tvari iz fizičkih izvora koji hrane život, nego prvenstveno na „svakoj riječi“ (jedinici neograničene Kozmičke Energije koja vibrira iz Duha Svetoga – slavnog Auma ili Amena) koja silazi u ljudsko tijelo kroz „Božja usta“ (medulla oblongata). Svjesno iskusiti ovu istinu, kao što je to učinio Isus, znači spoznati vječnu poveznicu između ljudskog i božanskog, tvari i svijesti – neopozivo jedinstvo Sebstva sa Stvoriteljem.
Medulla Oblongata pri dnu mozga je sjedište života, oblikovana iz zametne stanice, izvorne jezgre, kroz koju ulazi duša u trenutku zaćeća. Poput radio valova, koji se ne vide ali se mogu izvući iz etera prijamnom aparaturom, vibrirajuća životna energija iz sveprisutnog kozmičkog izvora se neprekidno prima kroz suptilni astralni centar u medulli. Sprema seu dinamu astralne moći u mozgu, odakle istječe van kroz medullu – „dolazi iz Božjih usta“ – i raspodjeljuje se posvuda po stanicama u tijelu. Da se taj snop energije odstrani iz tijela, ono bi se itog trenutka srušilo mrtvo.
Čovjek misli da živi o „kruhu“ – hrani, kisiku i sunčevoj svjetlosti – ali ovi nisu ništa više od kondenzirane Kozmičke Energije. Energija koja isijava sa sunca hrani biljke; biljke jedu životinje i ljudi; a zauzvrat biljke jedu njih kad ovi umru. Izravno ili neizravno, sunčeva energija je primarni fizički izvor života. Kad čovjek guta hranu životna energija se usmjerava na probavu i metabolizam, izvlačeći u konačnici sunčevu energiju u njoj pohranjenu kako bi opskrbila tijelo. Tako znanstvenici kažu da stanice tijela pokreće energija izračena sa sunca, oslobođena u kemijskoj reakciji oksidacije. Sama izgradnja protoplazme omogućena je ovim sunčevim zračenjem koje proizvodi električne sile koje oživljuju stanice. Kad čovjek reagira na osjete kroz percepciju i djelovanje, troši ponešto od te energije; a kad se tjelesna zaliha previše iscrpi osjeća se slab. Tada odluči nešto pojesti, duboko udahnuti ili izaći na sunce da se ponovno snabdije energetskim zračenjima.*
Običan čovjek, poistovjećen sa svojim tijelom, misli da cijela njegova egzistencija ovisi o hrani, vodi, kisiku i sunčevom svjetlu. Ali u životu svakog pojedinca dođe vrijeme kad, bez obzira koju hranu jeo, koliko mnogo se sunčao ili vježbi disanja izvodio, biva prisiljen priznati: „Bez obzira na to što činio, moje zdravlje se pogoršava.“ Slično tome, kisik upuhan u pluća mrtvog čovjeka, hrana nagurana u njegov želudac i izlaganje njegovog tijela na sunce neće ga vratiti u život. Materijalni posrednici koja uzdržavaju tijelo samo su neizravni izvori vitalnosti i ovisni su o Kozmičkoj Energiji, izravnom izvoru života.
Tijelo čovjeka je poput akumulatora u automobilu, koji je sposoban proizvesti nešto struje iz svojih komponenti i destilirane vode kojom se opskrbljuje izvana. Ali energija dobivena iz ovih kemijskih reakcija je samo privremena; akumulator se mora stalno puniti električnom strujom iz generatora auta, jer u suprotnom baterija „umire“. Slično tome, život u tijelu čovjeka ne održava se samo sredstvima posredne prehrane (hranom, tekućinama, kisikom i sunčevom svjetlošću) nego i iz izravnog izvora vibrirajuće životne struje, „riječi“ Božje.
Elektricitet iz generatora puni bateriju automobila i obnavlja njegovu moć da proizvodi još elektriciteta iz svojih kemikalija i destilirane vode; na isti način Kozmička Energija koja dolazi u tijelo kroz medullu osposobljuje tijelo da pretvara hranu i grube elemente u energiju koja daje život. Ova ista Kozmička Enegija, u njenoj univerzalnoj stvaralačkoj ulozi, učinila je krute tvari, tekućine i plinove onim što jesu; kad ih mi gutamo, inteligentna životna energija u tijelu mora pretvoriti te krute, tekuće i plinovite oblike hrane u energiju koju može iskoristiti tijelo. Inteligentna životna energija tijela je prana, životroni, što je izvedeno iz funkcija astralnog tijela koje daju život. Razlika između materijalno aktivnih oblika energije (elektriciteta, svjetlosti, topline i magnetizma) i životne energije (prane) je u tome što su ove prve samo mehaničke sile dok ova druga, životronska, posjeduje prirođenu božansku inteligenciju.
Zapravo, unutarnja životna energija je dovoljna; ona sama može uzdržavati tijelo. Ali tijekom evolucije generacije loših navika naučile su je na potpunu ovisnost o hrani – postajući prividno sadržana u grubim vibracijama – i odbija pravilno funkcionirati, pa čak i ostati u tijelu, bez hranjivih tvari. Čovjek, kao „ovisnik o hrani“, jednostavno je zaboravio kako se osloniti izravno na tjelesnu životnu silu i njezinu neprestanu opskrbu Kozmičkom Energijom. Kad se ovisniku o opijumu iznenada uskrati pristup drogi razboljeva se ili umire; slično, kad  osoba stekne ovisnost o obmanjujućim zakonima materijalnih uvjeta života, koji su postali čovjekova druga priroda, mora se postepeno odvikavati od takve ovisnosti spoznavajući svoju pravu prirodu duha, ili će u neznanju bez tih životnih oslonaca umrijeti fizičkom smrću.
Živjeti po evolucijskom standardu jedenja hrane nije grijeh; ali vjerovati da se život održava samo fizičkim sredstvima je obmana. Bog sam je taj koji, u konačnici, kroz vibratornu moć i razne sile u prirodi, održava život, Njegova moć ta koja probavlja namirnice i pretvara ih u tjelesnu hranu, tkivo i krv. Ispravno je ukazati prešutno poštovanje i poslušnost Prirodi i njezinim načinima, ali svijest bi uvijek trebala ostati slobodna od okova ovih materijalnih ograničenja.
Samo tijelo, naizgled čvrsto, je nematerijalni elektromagnetski val sačinjen u konačnici od podastirućih astralnih životrona, koji su nadalje sačinjeni od Kozmičke Svijesti. Bog je domišljato kondenzirao Svoju svijest u životrone, životrone u elektrone i protone, ove subatomske čestice u atome, i atome u molekule i stanice – od kojih sve žive od zračenja iz Kozmičkog Izvora. Glumac na filmskom platnu doima se tako stvarnim; ali on nije ništa doli zračenje podijeljeno u svjetlo i sjenu koji izlaze iz kabine projektora. Čovjek bi trebao spoznati eteričnu prirodu svog bića – da je stvoen od svjetla i svijesti, božanski i neuništiv, projiciran na platno vremena i prostora stvaralačkom Božjom Kozmičkom Zrakom.
Čovjek je trostruko biće; njegovo tijelo je baterija unutar baterîja. Tjelesna baterija je sadržana u baterijama uma i duše. Ona se neprestano iznova puni Kozmičkom Energijom iz umom upravljane volje, koja nadalje vuče svoju snagu iz Kozmičke Svijesti koja teče kroz nadsvijest duše.
Baterije tijela, uma i duše su međusobno povezane. Baterija uma se izvana puni životnom energijom proizvedenom tjelesnim metabolizmom, a iznutra se puni nadsviješću duše. Slično tome, baterija duše se izvana puni dobrim mislima, dobrom životnom energijom i dobrom kemijskom energijom tijela, a iznutra Kozmičkom Sviješću.
Slabo, ruševno tijelo slabi um, ali zdravo tijelo nije garancija za izvrstan um, osim ako se ne puni nadsviješću duše. Bolesno tijelo obeshrabruje um i potiskuje očitovanje duše, kad su um i duša vezani za tijelo. S druge strane, jaka duša, koja svoju radost zadobiva natrag u meditaciji, čini um nepokolebljivo pozitivnim; takav moćan mentalitet nadalje može utjecati na bolešću pogođeno tijelo da ispolji zdravlje i vitalnost.
Što čovjek dnevno više duboko meditira, i osjeća kako njegova radost raste, više se njegova baterija duše puni mudrošću koja se izlijeva iz Boga. Meditacija, društvo svetaca i inteligentnih, mentalno moćnih ljudi, dobre knjige, introspekcija, stvaralački rad u umjetnosti, znanosti, književnosti i biznisu – sve to unaprjeđuje razvoj jakog uma, prijemljivog za mudrost duše.
Budući da se duša spustila u materiju iz Duha i učinila nesavršeno tijelo svojim igralištem, u umu treba uspostaviti savršenstvo Duha i duše kako bi se omogućilo da duša, nekad zapletena u tijelu, ispolji u tijelu i kroz tijelo svoju prirodu koja je Duh. Njena prirođena besmrtnost, bezželjnost i nepromjenjiva sreća moraju se očitovati u potpunoj vlasti uma nad tijelom.
Inteligencija čovjeka, odraz Božanske Inteligencije, upravlja svakim atomom njegovog tijela.* Božja Kozmička Svijest protječući kroz bateriju duše pokreće um; a moć volje upravljana umom je ta koja povlači svjesnu stvaralačku životnu silu, ili „Riječ“, iz nevidljivog dinama Kozmičke Energije i uzrokuje njegovo utjecanje u tijelo kroz medullu oblongatu, ili „Božja usta“.
Volja rukuje prekidačem koji kontrolira dotok energije u tijelo. Svaki pokret zahtijeva voljni čin da ga opskrbi energijom. Samo za podići ruku ubrizgava se energija i svijest u cijeli sustav. Kad čovjek nema volje obaviti zadatak, umoran je otpočetka; ali kad ima volje pun je energije. Onaj koji sve čini s voljom i interesom otkriva da je sposoban bez prestanka crpsti iz rezervoara kozmičke snage. Ostati ravnodušno pasivan i ne koristiti volju u sučeljavanju sa svakom dužnošću i izazovom u životu – kao što neki pogrešno upućeni dogmatičari tumače Isusove riječi: „Neka bude, ne moja, već Tvoja volja.“ – znači isključiti iz tijela osnažujući slobodan tok božanskih struja. Smrt nastupa nakon što, nadmoćnom bolešću ili drugim poteškoćama, volja za životom postane paralizirana.
Čovjek samom voljom može ponovno napuniti svoje tjelesne stanice, koje nisu ništa drugo doli električne kapljice. Ako dugo posti opazit će da osjeća sve manju i manju potrebu za hranom, da nešto drugo hrani tijelo. Energetske struje zaključane u mozgu i stanicama pobuđuju se umom i voljom, koji su sposobni preobraziti tijelo iz „mokre baterije“ u „suhu bateriju“.
Mokra baterija je ovisna o obnavljanju svoje zalihe vode kako bi proizvodila elektricitet.* Suha baterija, međutim, održava se iz svog vlastitog unutrašnjeg rezervoara energije koji se puni samo elektricitetom. Razvijajući svoju snagu volje čovjek postupno može umanjiti svoju ovisnost o kemijskoj atomskoj energiji iz grube hrane, i umjesto toga učiti kako hraniti i revitalizirati svoje tijelo i mentalne sposobnosti iz sve finijih medija Kozmičke Energije. Može izvući više za svoju prehranu iz kisika ili sunčevog svjetla. Konačno, sveci su pokazali kako je moguće živjeti od same Riječi Božje.
U knjizi naslovljenoj s Amanzil o Theresi Neumann, djevojci iz sela Konnersreuth u Bavarskoj, pristigloj sa adrese presvijetlog Josepha Schrembsa, doktora bogoslovlja, biskupa iz Clevelenda, dostavljenoj 12. veljače 1928., pronašli smo zapanjujuće činjenice o životu Therese Neumann koje se odnose na prehranu božanskom energijom.
1.    „Posjeduje rane raspetog Spasitelja, stigme, koje ostaju uvijek iste, niti se gnoje niti zacjeljuju.“
2.    „Svaki petak prolazi kroz Muku našeg Gospodina.“
3.    „Ponavlja riječi na aramejskome koje izgovara Isus.“
4.    „Proniče u najskrovitije tajne srca.“
5.    „Ne uzima ni hranu ni piće. Nije jela čvrstu hranu od 1923., osim vode ili malo voćnog soka.“
„Ali na Božić godine 1926. potpuno je prestala s uzimanjem bilo kakve hrane i pića, tako da skoro sad već dvije godine ova djevojka osim svete pričesti koju prima svako jutro nije ništa jela ni pila... Mišljenje svih doktora sa sveučilišta u Berlinu, Pragu, Frankfurtu i Münchenu – doktora bez imalo vjere – je ovo: 'U slučaju Therese Neumann nema ni govora o bilo kakvoj obmani ili prijevari.' Unatoč odricanju od hrane od Božića 1926. nije nimalo oslabljena, i izgleda jednako zdravo kao i bilo tko oko vas. Petkom izgubi oko osam funti. Šest sati nakon što završi vizija Muke, ponovno povrati svoju normalnu težinu od sto deset funti.“
Kad sam vidio Theresu Neumann u Bavarskoj 1935.g. tad je bila živjela bez hrane već dvanaest godina, ali izgledala je svježa poput cvijeta.
U slučaju Therese Neumann nailazimo na jednu od mnogih Božjih anomalija, božansko podbadanje kako bi se malo uponizilo ljudsko samozadovoljstvo. Ona je umjereno  aktivna, uživa na suncu i u održavanju svog vrta, njeno srce, krvožilni sustav i disanje su normalni, ali ne živi od jestivih krutih i tekućih tvari. Život Therese Neumann demonstrira u ovom dobu Isusovo učenje da tijelo ne živi „samo o kruhu“. Kao što mi je to ona iskazala: „Živim od Božjeg svjetla.“ Sveta stigmatičarka živi od svoje volje koja crpi Kozmičku Energiju iz etera, sunca i zraka; i od Kozmičke Svijesti Krista.
Svetica iz Bengala, Giri Bala, bila je živjela bez hrane više od pedeset i šest godina kad sam je posjetio 1936.g. Rekla mi je da je sve od kada ju je njezin guru incirao u tehniku koja oslobađa tijelo ovisnosti o fizičkoj hrani, bila sposobna živjeti isključivo od Kozmičke Energije. U svim ovim godinama nejedenja nikad nije osjećala mučninu niti iskusila ikakvu bolest. Njena prehrana dolazi od suptilnih energija zraka i sunčevog svjetla, i od kozmičke moći koja ponovno puni tijelo kroz medullu oblongatu.
Upitao sam je koja je svrha toga što je naučila živjeti bez jela. „Da bi dokazala da je čovjek Duh,“ odgovorila je. „Da bi pokazala kako božanskim napretkom može postepeno naučiti živjeti od Vječnog Svjetla, a ne od hrane.“*
Atipični životi svetaca kao što su Therese Neumann i Giri Bala služe Bogu kako bi pokazao suštinski netjelesnu prirodu čovjeka. U višim evolucijskim dobima hrana koja se sastoji prvenstveno od kisika, sunca i eterične energije biti će pravilo. Izvlačenje hranjivih tvari iz grubih prehrambenih proizvoda je tako zaobilazni put da se dođe do skrivene energije za popravljanje propadljivih tjelesnih tkiva. Crpiti energiju iz kisika i sunčeve svjetlosti je daleko efikasnije. Izravnim točenjem iz neograničene zalihe besplatne Kozmičke Energije vraćamo duši prirodnu moć održavanja svog tjelesnog instrumenta Vibratornom Božjom Riječi.
Određeni jogiji u Indiji su pokazali u obamrlom stanju održavajuću moć Kozmičke Energije, čak i u odsutnosti energije iz kisika i sa sunca. Sadua Haridasa su pod strogim nadzorom medicinara zakopali nekoliko stopa pod zemljom u dvorištu dobro čuvane palače. Njegovo tijelo je preživjelo bez hrane, kisika i sunčevog svjetla tijekom četrdeset dana. Kad su ga otkopali proglašen je mrtvim; ali na zaprepaštenje engleskih i francuskih lilječnika obamrli život u njegovom tijelu se povratio.
Kad jogi uđe u trans prividne smrti, zaustavlja raspadanje u tjelesnim stanicama. Dok je zakopan hladna zemlja djeluje kao hladnjak čuvajući tijel o od razarajućeg djelovanja topline. Unutarnja životna sila dodatno stvara jednu vrstu ohlađenosti u svim stanicama, što pomaže u njihovom očuvanju. U tom stanju stanice privremeno zaboravljaju svoju lošu naviku ovisnosti o hrani i žive od vibracija Kozmičke Energije.
Znanost je došla do zaključka da bi svaki gram mesa u ljudskom tijelu imao dovoljno energije u svojim elektroprotonskim sastavnim djelovima da opskrbi grad Chicago energijom za dva dana. Životna sila u običnom ljudskom tijelu naviknuta je na pogonsku silu koju dobiva iz kemijske energije u hrani; nezgrapni prirodni postupci blokirali su proces življenja samo od životronske energije pohranjene u elektronima i protonima tjelesnih stanica. U stanju prividne smrti jogiji znaju kako iskoristiti ovu elektroprotonsku energiju da zadrže tjelesne stanice opskrbljene strujom poput one iz bilijuna suhih baterija.
Sva svijest, energija i oblici razvijaju se i postoje u Božjoj imanentnoj i transcendentnoj Kozmičkoj Svijesti. Mi postojimo samo zato što naš Stvoritelj odmjerava infinitezimalne segmente Svog Bića da bi se maskirao u mnoštvo bića. Običan čovjek misli da je on tijelo čije sposobnosti proizvode svijest. Samospoznati jogiji, s druge strane, znaju da su svijest i podsvijest u mozgu i kralježnici one koje održavaju i oživljuju tijelo. Oni razumiju kako povući život i svijest u astralne cerebrospinalne centre i povezati ih s izvorom sve svijesti, Božjom Kozmičkom Sviješću.
Baš kao što se brodove može nadzirati preko udaljene radio-veze, tako i Bog održava sve misaone procese i stanice u tijelu neprestano im šaljući Kozmičku Svijest i Kozmičku Energiju. Čak i ako čovjek nije svjestan Održavajuće Snage, nitko ne može živjeti bez unutarnje inteligencije podsvijesti, punjene Božjom sviješću, koja iskorištava Kozmičku Energiju odaslanu „radio-vezom“ u tijelo kroz medullu i pohranjenu u protonskom centru svih tjelesnih stanica.* Tijekom stanja obamrlosti tijela, osim ako su stanice i misaoni radio-aparati namješteni na frekvenciju dinama Kozmičke Svijesti, ili subdinama nadsvjesno punjene podsvijesti, dolazi do razaranja stanica i tjelesnih fukcija zbog odsutnosti inteligencije koja ih nadzire. Kad svijest otiđe iz kralježnice i mozga obamrlog tijela smrt je trenutačna i  slijedi raspadanje.
Prividna smrt koju postignu jogiji poput sadua Haridasa korisna je prvenstveno u svrhu demonstracije naprednih psihofizioloških zakona. Obamrlo stanje nesvjesnosti ne donosi nužno duhovnu dobrobit. Bilo koja vrsta prividne smrti u kojoj čovjek nije svjestan iznutra i izvana samo je mentalni kloroform i trebalo bi je izbjegavati. Određeni učitelji proizvode stanje prividne smrti kod životinja ili kod sebe samih pritiščući žlijezde. To proizvodi stanje unutarnje i vanjske nesvijesti koje bi trebalo strogo odbaciti kao metafizički beskorisno. U duhovnoj jogi kod samadhi meditacije, iako u transu tijelo može obamrijeti, svijest ostaje potpuno budna u jedinstvu s Bogom u blaženstvu svjesnog božanskog saobraćanja.
U stanju božanske ekstaze životna sila se koncentrira u duhovnim kičmenim centrima i elektrificira sve bilijune stanica tijela, čime ne samo da sprječava njihovo raspadanje nego ih i pomlađuje moćnim eliksirom Kozmičke Energije. Kad su stanice naelektrificirane superstrujom, obustavljaju se njihove uobičajene promjene rasta i raspadanja. To je ono na što se misli pod ekstatičkom „prividnom smrću“. Tijelo kao hrpa atomskih, staničnih, cirkulacijskih, mišićnih i astralnih životronskih pokreta, da bi preživjelo obično ovisi o takvim pokretima. Ali jogi u samadhi meditaciji svjesno obustavlja odvijanje promjena u mišićima, krvi, živcima i svim tkivima i okrepljuje tijelo nepromjenjivom snagom Kozmičke Energije iz Kozmičke Svijesti. Ako se pero nekog kvalitetnog sata nježno dotakne ono će se zaustaviti; a kad ga protresemo ponovno će zakucati. Na isti način, kad se tjelesne funkcije umire stišavanjem nemirnih aktivnosti mentalnih procesa, životna sila i ljudska svijest obustavljaju svoje vanjske aktivnosti s materijalnim svijetom i privremeno zatomljuju svoje robovanje kisiku, hrani i suncu; uče ovisiti u cijelosti o pravim tjelesnim krepostima, Božjoj Kozmičkoj Energiji i Kozmičkoj Svijesti.
Kako bi povratio aktivnost jogi pokreće svoju volju i svijest u kičmi i mozgu. Kad uključi prekidač volje, misli se počinju komešati. Spajanjem uma na osjetilnu moć percepcije i djelovanja životna sila potpuno reanimira tijelo.
Sadu Haridas koji može uvesti tijelo u podsvijesno ekstatičko stanje prividne smrti; Therese Neumann ili Giri Bala koje mogu živjeti od čiste energije iz zraka, sunčeve svjetlosti i vibratornog Božjeg svjetla; avatar kao što je Mahavatar Babađi za kojega disanje, tjelesni atomi i sam život nisu ništa više od manipulativnog svjetla i Bogo-misli – svi oni pružaju dramatični dokaz da čovjek ima potencijala upravljati životnim silama svog nekad materijalno tvrdoglavog tijela.
Isus je pokazao svoju vlast nad tijelom manifestacijom Kozmičke Svijesti tijekom svojih četrdeset dana posta i meditacije. Nakon što postigne takvo stanje nema nikakve razlike jede li učitelj normalno kako bi ostao u dodiru sa svojom ljudskom prirodom, jede li oskudno ili ne jede uopće.
Ekstremni primjeri nisu navedeni kao cilj prema kojemu bi prosječni čovjek, pa čak ni   Bogo-tražitelj, trebali težiti, nego kako bi pokazali da, ako je takva izvanredna kontrola fizičog bića moguća, onda je također i za osobu koja živi normalnim životom moguće produhoviti svoje tijelo tako da može iskusiti Božansku Moć kao stvarni izvor svog života, i može svjesno koristiti tu Moć kako bi joj pomogla osloboditi se fizičke patnje i drugih smrtničkih ograničenja koja nanose bol.
Meditacija je metoda spoznavanja povezanosti između čovjekove tijelom ograničene životne energije i beskonačne Kozmičke Energije Boga, povezanosti između svjesnih i podsvjesnih stanja i Kozmičke Svijesti Boga. Kroz krija joga meditaciju svijest se postepeno preobražava iz poistovjećenosti s neprikladnim i često varljivim fizičkim tijelom, s njegovom ljubavlju prema dahu i „kruhu“, u svjesnost unutarnjeg astralnog tijela od samo-obnavljajuće vibracijske životne energije, i odatle u čovjekovu konačnu prirodu koja je duša na sliku Božju: uvijek-postojeće, uvijek-svjesno, uvijek-novo Blaženstvo. Isus, Ilija, Kabir i drugi proroci bili su u prošlosti majstori u primjeni krije ili neke slične tehnike, kojom su po volji mogli materijalizirati ili dematerijalizirati svoje tijelo – upravo kao što je Isus uskrsnuo svoje raspeto tijelo; i kao što je njegov guru Ilija, čemu je on svjedočio u svojoj prošloj inkarnaciji kao Elizej, rastočio svoje tijelo u plamteću energiju i uzašao na nebo.*
Duboka samadhi meditacija moguća je samo kad se umire sve tjelesne funkcije. Prikladna dijeta i post pomažu u stvaranju uvjeta u tijelu za ovo stanje tišine i pounutarnjenja. Isus je priznao ovo načelo posteći kako bi produhovio svoje tijelo i oslobodio svoj um tijekom četrdeset dana u pustinji.
Meditirati na prazan želudac dobra je praksa zbog toga što energija koja pokreće živčani sustav tada nije zauzeta oko tjelesnih funkcija. Meditacija nakon teških obroka je borba povuci-potegni između tjelesne svijesti i nadsvijesti duše. S punim želucem srce, pluća, probavni i živčani sustav su svi zaposleni probavljanjem hrane, spaljivanjem ugljika i održavanjem cirkulacije prema plućima kako bi se iz krvi izbacio ugljični dioksid. To drži zaposlenim podsvjesni um koji dalje ulijeva svoj nespokoj u svjesni um. Takva najezda na svijest sprječava unutarnje saobraćanje s Bogom. Ali kad unutarnje aktivnosti tijela utihnu, srce je mirno. Kad je srce mirno, životna struja se isključuje iz osjetila i um je oslobođen nemirnih misli kako bi se potpuno koncentrirao na Boga.
Ljudi koji imaju naviku prejedati se i nikad ne poste uprežu životnu silu u svom tijelu za nemirne aktivnosti spaljivanja ugljika i čišćenja venske krvi, prenaprežući srce i držeći pet osjetilnih telefona u neprestanoj zvonjavi. Post u sprezi s meditacijom time što uskraćuje krvi ugljik i kemikalije usporava aktivnost mišića, srca, cirkulacije, dijafragme i pluća, pomažući na taj način u povlačenju pozornosti dalje od tijela i njegovih funkcija. Metafizički, post pomaže ostvariti pristup unutarnjem izvoru Kozmičke Svijesti i Kozmičke Energije koji daje život.
U dugi post se nikad ne bi trebalo upuštati bez vodstva i uputa kompetentnog učitelja. Dugi post (to jest, duži od jednog dana tjedno, ili tri dana odjednom svakih mjesec ili svakih četrdeset i pet dana – s uzimanjem dovoljno tekućine) nije potreban u svrhu demonstracije održavanja vitalnosti Božanskom Snagom. Hranite tijelo i duh meditacijom.
Um daje obilježje svakoj aktivnosti u tijelu. Prema tome, i afirmacije su od pomoći: „Živim od Božje moći a ne samo od fizičkih sredstava.“ Stanje takve slobode skoro je nepojmljivo za tipičnog tijelom vezanog pojedinca, koji ne može čak ni započeti dan bez da se prvo pokloni svojoj potrebi za jutarnjim tostom i kavom. Ali Isus je dokazao istinu da čovjek živi od Božanske Moći i da odgovarajućim naporom može osvijestiti svoju prirođenu povezanost s Božjom Sviješću i Kozmičkom Energijom.
Meditacija je najučinkovitiji način produhovljavanja tijela. Meditativni napor da se tijelo natjera na život na toj višoj razini potpomaže se pravilnom prehranom u svako doba. Čak i duhovni čovjek koji se loše hrani ustanovit će da ga tijelo ometa u izvođenju vježbi koje vode do duhovne spoznaje. Dijetetika nije zabluda sve dok se tijelo samo izjašnjava o svojoj egzistenciji u carstvu pojavnosti. Zdrava hrana, čisti kisik uslijed pravilnog disanja i sunčeva svjetlost su ono što Priroda daje za održavanje ove tjelesne baterije.
Trebalo bi izabrati prikladnu dijetu i paziti da nikad ne dođe do prejedanja. Ima dosta istine u onoj poslovici da čovjek svoj vlastiti grob kopa nožem i vilicom! Većina vrsta mesa (naročito govedina i svinjetina) i druge vibracijski grube namirnice preopterećuju životnu silu, otežavajući čovjeku osloboditi se zaokupljenosti osjetilima i prenapregnutim vitalnim organima i promijeniti smjer struji života i svijesti prema Bogu kad sjedne s namjerom pobožnog saobraćanja.
Čovjek bi trebao izabrati zdravu uravnoteženu dijetu od prirodnih namirnica koje su bogate životnom silom a tijelo ih lako prerađuje – voće, povrće, cijele žitarice, mahune, orasi i neki mliječni proizvodi – a izbjegavati namirnice u kojima je životna sila denaturirna ili uništena neispravnom preradom ili su na neki drugi način neprikladne za ljudski sustav.* Još k tome, treba izbjegavati fanatizam. Čovjek zaluđen hranom, neprestano opsjednut sitničavim praćenjem zdravlja i dijetnih zakona, ustanovit će da mu njegova vezanost za tijelo predstavlja stvarnu prepreku duhovnoj spoznaji. Jedite pravilno, nikad ne priznajući ovisnost o hrani. Znajte da su Božja Kozmička Energija i Kozmička Svijest te koje pretvaraju hranu u energiju za život.
Duša je iznad želje za hranom. Ovo ne znači da bi duhovni aspirant trebao prestati jesti, ali znači da bi trebao jesti ispravno i radosno što održava tjelesni Božji hram, a ne samo da zadovolji osjetilnu žudnju. Osjetilo okusa ne bi trebalo kvariti pohlepom i probavnim smetnjama uslijed krive hrane i prejedanja; njegova svrha je odabrati i uživati ispravnu hranu kako bi se tijelo održalo živim i zdravim za potrebe duše. Jedenje samo zbog užitka u okusu rezultira pohlepom, ropstvom, probavnim smetnjama, bolešću i preranom smrću. Jedenje zbog održavanja tjelesnog hrama rezultira samokontrolom, dugim životom, zdravljem i srećom.
Isus je kroz post i meditaciju sasvim spoznao da je glad obmana povezana sa zakonom promjene u tijelu i da se može nadići – čovjek može živjeti u cijelosti od Božje energije. Odbijajući Sotonin prijedlog da pretvori kamenje u kruh Isus je izveo još veće čudo pobjedivši svoju smrtnost božanskim sjećanjem na svoje samoodržavajuće neuvjetovano duhovno postojanje. Od tada pa nadalje na njemu je bilo hoće li živjeti sa ili bez potpore iz hrane.
Za Isusa bi čudesno stvaranje hrane u svrhu zadovoljenja potreba svog ljudskog tijela bila zloupotreba božanskih moći. Velike duše koje postignu ono najviše ne uprežu svoje moći za svoje vlastito dobro. Njihovo nespektakularno vladanje u osobnim stvarima obuhvaća teškoće zajedničke svim ljudskim bićima čije su muke došli na zemlju dijeliti. Jedina moć koju koriste za sebe je izuzetna ljubav i predanost Bogu. To vrhunsko čudo je ono čime također nastoje privući druge ka Božanskoj Prisutnosti.
Čuda cijene i dive im se smrtnici vezani za zemlju, koji pokušavaju zadovoljiti svoj vlastiti osjećaj manjkavosti izazivajući Boga da dokaže sam Sebe. Ali božanske duše ne testiraju Božju ljubav i pozornost jer bi to značilo da sumnjaju u Njega. Da je Isus bio izveo čudo samo zbog sitnice kao što je utaživanje gladi to bi bio nasrtaj na njegovu vjeru u Boga i poricanje njegovog oslanjanja na Božju sve-štiteću moć. Isusov trijumf nad ovom kušnjom bio je strašan poraz Sotoni čija najsnažnija obmana koja drži čovjeka u ropstvu je vezanost za smrtničku tjelesnu svijest.
Sotona je vidio u Isusu svoj neizbježni poraz koji će istrgnuti mnoge duše iz njegovog zagrljaja, tako da se nije dao odvratiti od svojih napora da spriječi Isusov dolazak na vlast.


*

Tada ga uze đavao sa sobom u Sveti Grad, postavi ga navrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Jer stoji pisano: anđelima je naložio za tebe. Oni će te nositi na svojim rukama da ne zapneš nogom o kamen.“ Isus mu odvrati: „Stoji također pisano: „Ne kušaj Gospodina, svojega Boga!“
Tada ga uze đavao sa sobom na vrlo visoku goru. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s njihovom krasotom i reče mu: „Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i ako mi se pokloniš.“ Tada mu zapovjedi Isus: „Odstupi, sotono! Stoji pisano: „Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi!“ Tada ga đavao ostavi i gle, pristupiše anđeli i služili su mu. (Matej 4,5-11)*

G
ornja dva odlomka imaju ezoterijsko preneseno značenje. Isusovo tijelo i duh bili su subjektivno i objektivno kušani i ismijavani od Sotone. Zla Sila ima na raspolaganju mnoge lukavštine. Ne služi se uvijek svojim lako prepoznatljivim opredmećenim pojavljivanjima. Često je njezina najbolja strategija suptilno se ušuljati subjektivno u same misaone procese i maštu onoga koga želi zarobiti. Sotona se pod ovom psihološkom krinkom dočepala Isusovog uma dok je on bio na samom vrhu hrama meditacije smješten u „svetom gradu“ svoje univerzalne Kristovske Svijesti. Svijest Isusa bila je usredotočena na „vrh“ cerebrospinalne osi u točki između obrva, u nebeskom centru Kristovske percepcije. Sotonska obmana željela je da on padne u niže dijelove kralježnice – lumbalni, sakralni i koksigealni pleksus – na ravninu osjetila s njihovim tjelesnim vezanostima.
Iako je svijest Isusa bila dosegnula vrh meditativnog intuitivnog iskustva Kristovskog stanja, njeno prebivanje u tijelu predispozicija je što je Isusov um još uvijek bio podložan kušnjama obmane. Sotona je kao vrhunac napora da Isusu izbije iz glave naviku božanskog mišljenja probudila njegovu prošlu obmanjujuću naviku poistovjećivanja s tijelom, koja je neprestano doživljavala poraze u njegovoj posvećenoj svijesti. Sjećanje na obmanjujuće smrtničke navike ubacilo je napasničku misao u njegov um: „Budući da sam u meditaciji ponovno zadobio svoje visoko stanje božanskog Sinovstva, za mene nema opasnosti ako se bacim u carstvo tjelesnih kušnji. Bog će me štititi preko mojih anđela čuvara: duhovnog uvjerenja, intuitivnih iskustava i mudrosti rođene u meditaciji. Čak i ako padnem u obmanu, anđeli duhovnih misli će me ponovno uzdići na moje visoko stanje svijesti i sačuvati da se svojom nogom moćne snage volje ne spotaknem o kamen duhovne pogreške koja uzrokuje patnju.“
Pobijedila je nadmoćna duhovna navika i Isus je odgovorio u svojim introspektivnim mislima: „Najviša mudrost svetih spisa sastoji se u tome da pozornost nikad ne smije odlutati od Boga. On je Otac i Stvoritelj svih oblika svijesti, kozmičkih i ljudskih. Nijedan izraz te podijeljene Nepodjeljivosti ne bi trebao podleći kušnji obmanjujućeg iskustva odvojenosti od Njega, i tako odvući tu manifestaciju Božanstva u smjeru materije. Svijest mora ostati usredotočena na istinu o svojoj transcendentalnoj poistovjećenosti s Bogom, nedirnuta sotonskim kušnjama.“
Sva žudnja i želja u čovjeku bi se trebala preobraziti i okrenuti prema Bogu, umjesto da joj se dopusti da zastre obmanom sliku Boga u čovjeku. Misli sotonskih kušnji koje obmanjuju, obvezuju, sukobljavaju i obećavaju sreću vode u pogreške koje rezultiraju bijedom. Božanska kušnja poziva čovjeka da slijedi istinu koja stvara sreću. Znajući ovo, Isus je ignorirao đavolsku kušnju i prezreo njenu drskost da kuša Boga u njemu.
Nikad nije mudro iskušavati zaštićujuću Božju milost koju smo zavrijedili stečenim vrlinama. Čak i napredni poklonici padnu u obmanu samouvjereno i drsko se oslanjajući na svoja poštena postignuća kao jamstvo protiv zastranjenja, čak i trenutačnog, u nužno ispravnom vladanju i razlučujućim prosudbama. „Ne smiješ iskušavati unutarnju Božansku Svijest da dokaže Sebe.“ Na pokloniku je da ostane uvijek sjedinjen s nepromjenjivom Zaštićujućom Prisutnošću.
Opet, psihološki Sotona je slijedio Isusa do njegovog vrlo visokog, planini nalik, stanja Samo-spoznaje; i u trenutačnoj mentalnoj viziji poredao je pred njim svu vremenitu moć i slavu materijalnog posjedovanja i položaja; i tako ga je vabio mišlju: „Dat ću ti kraljevstva moći i bogatstva.“ Davna psihološka obmanjujuća navika ugodne prisnosti s tijelom, zgrabivši svoju priliku da ponovno zadobije kontrolu nad Isusovom mudrošću vođenom slobodom izbora i volje, natjerala ga je da osjeti da ona ima moć omogućiti mu, nakon što je ovladao zakonima prirode, da uživa u svim uzveličanim materijalnim stvarima ako bi samo pao na razinu osjetilnih užitaka iz svog visokog stanja samosvladavanja i radosti u Duhu.
Isus je odgovorio u svojoj diskriminativnoj introspekciji: „O vi osjetila mirisa, okusa, vida, dodira i sluha, stvoreni ste da budete predani Duhu i neprestano djelujete i služite dušu u njenom kontaktu s tvari, bez da ometate njen transcendentan, svjestan doživljaj radosti Duha.“
Osjetila su dana čovjeku da mu služe percepcijama Boga inkarniranog u materiji, a ne da on hrani njihove nezasitne žudnje, što je izum sotonske obmane. Kao sluge čovjeka, od Boga stvorena osjetila, vođena razumom, rezultiraju samokontrolom, dugim životom, zdravljem i srećom. Upravljana kušnjama Sotone, osjetila prave roba od čovjeka bijednim poistovjećivanjem s tijelom i zaboravom duše.
Kozmička Inteligentna Sila, koja se okrenula od Boga, baca svoje reflektore vibratornog sjaja na materiju kako bi je uzvisila i zarobila čovjeka njenom svjetlucavom lažnom slavom.
 Koristiti reflektor pozornosti duše za obožavanje varavog sjaja promnjive materije koja donosi privremene užitke znači postati hiponotiziran čarima Sotoninog osjetilnog kraljevstva konačnosti.
Okrenuti reflektore pozornosti i fokusirati ih na Bogo-spoznajuću dušu u meditaciji znači vidjeti i uživati u nepromjenjivom, vječnom Duhu koji daje radost.
Velika drama kozmičkog postojanja poštuje čovjekovu slobodu izbora i moć razuma. Čovjek, stvoren na sliku Božju, ima istu slobodu nesmetanog izbora u svojoj sferi kao i Bog Otac. Bog može izbaviti čovjeka samo kad u svakom pogledu on odabere djelovati u skladu s božanskim zakonima ispravnog življenja.
Bog privoljava čovjeka bezgraničnom izložbom dobrih događaja kako bi utjecao na njega za njegovo vlastito najviše blagostanje. Sotona kuša čovjeka varljivim izumima koji su ugodni oku i obećavaju sreću, ali umjesto toga nakon malog zadovoljstva koje brzo iščezne daje loše posljedice.
Čovjek stoji u sredini između Boga i Sotone od kojih je svaki spreman povući ga u kojem god smjeru on poželi ići. Sotona je na lijevoj strani s kraljevstvom bijede koju prikriva sjajnim perjem, a Bog je na desnoj strani sa Svojim kraljevstvom sreće okupane u vječnom svjetlu. Na čovjeku je da pošalje signal Bogu ili Sotoni u kojem smjeru želi da ga povuku. Čovjek ima savršenu slobodu djelovanja koju ne kontroliraju ni Bog ni Sotona. Kad god on pokreće dobra djela, ili gaji čiste, plemenite misli, to je signal za Boga; i automstski biva povučen prema Bogu, prema raju Blaženstva skrivenog u utrobi vječne budućnosti. Ali čim čovjek pomisli ili uradi nešto zlo, automatski biva povučen prema Sotoni, prema zapletenosti u carstvu dualnosti koje donose jad i bijedu.
Kad čovjek podlegne kušnji, ili je ljut, ljubomoran, sebičan, pohlpan, osvetoljubiv ili nespokojan, prihvatio je poziv Sotone da prijeđe na njegovu stranu. Kad je čovjek sam svoj gospodar – umjeren, smiren, pun razumijevanja, nesebičan, lako oprašta i prakticira meditaciju – poziva Boga upomoć.
Bog je vrlo zabrinut za Svoju djecu da se vrate u Njegovo kraljevstvo, slobodni od patnje i smrti i svih drugih užasa i nesigurnosti ljudskog života u kojem ih Sotona neprestano povlači za sobom kroz vezanost za osjetila. Svaki put kad čovjek dođe u iskušenje da zgriješi, trebao bi se podsjetiti da to nije sam njegov um koji ga kuša, već također i objektivna Sotona. Trebao bi nepopustljivo odbiti surađivati sa Zlim koji bi ga uništio. To je ono zbog čega je Isus rekao: „Odlazi od mene Sotono,“ (Lk 4,8) kad mu je ta Zla Sila pokazala kraljevstva vremenite slave, koja su mogla biti njegova da se poklonio obmani.
Isusova mudrost nije mogla biti poljuljana. Da netko čovjeku ponudi milijun dolara pa dođe netko drugi i gurne mu tisuću dolara pod nos umjesto toga, samo bi budali bio draža ta bijedna ponuda. Isus je progovorio sa stajališta svoje dušospoznaje: „Izabrao sam neprolazno Blaženstvo; što marim za bilo što vremensko?“
Obmanjeni čovjek zamišlja kako bi bilo divno da je bogat kao henry Ford ili Andrew Carnegie*, ali gdje su oni sada? Zašto željeti stvari koje moramo napustiti kad umremo? Veliki  perzijski pjesnik Saadi je rekao: „Kad osvojiš čitav svijest i pokoriš sve ljude svojoj volji, što tada? Jednog dana ćeš morati ostaviti sve to.“
Kao rezultat izbora kojeg je napravio, Isus ima vječan život u Božjem Blaženstvu. Izlezeći kao pobjednk iz kušnje on je svijetao primjer za sve duše koje se bore da ponovno zadobijusvoje božansko sinovstvo. On je pokazao put: na vrhu brda visoke meditacije Isus je podigao veo s tjelesne svijesti, osjetilnih spoljašnosti i materije i poistovijetio sebe s „jedinim ljubljenim Sinom“, Kristovskom Svijesšću. To je ono kada duša upozna svoj božanski status sina Božjega.
Postojalo je razdoblje kad sm vjerovao da je Sotona samo simbolička sila, metafizička obmana; ali sad znam i pridajem svoje svjedočenje onome Isusa Krista da je Sotona odgovoran za svo zlo stvoreno na zemlji i u umovima ljudi. Svjesno sam vidio Sotonu mnogo puta kako me opstruira tajanstvenim nesrećama, i svjesnim poprimanjem materijaliziranih oblika dok bi primao milost od Boga.
Jednom prilikom sam gledao lice Krista i taman kad je nestao iz moje vizije vidio sam također i zlu silu kao Sotonu. Bila je to užasna slika: te dvije sile prošle su kroz moje tijelo, jedna od njih univerzalna Kristovska radost i mir, a druga velika kozmička obmana. Zla sila nije me dodirnula, samo me je pokušala zastrašiti. Kad čovjek uđe u Duha vidi zasebno te dvije sile; ali kad sam dosegao najviši samadhi ustanovio sam da ne postoji ništa drugo osim Boga. Ali prije nego što se dosegne ta spoznaja, ta Božanska Dihotomija neće odati da je njena stvarnost kao dvije sile, moć zla i moć Krista, moć Sotone i moć Boga, prividna.
Kad je psihološki Sotona završio kušanje Isusa obmana sjećanja na smrtničke navike ga je ostavila, barem na neko vrijeme, izazvavši osjećaj pobjede trajne navike duhovne svijesti. U Evanđelju po Luki (4,13) stoji: „I kad dovrši đavao sve kušnje, otiđe od njega za neko vrijeme.“ Odlazak Sotone „za neko vrijeme“ označava transcendentalno stanje nepokolebljivog samosvladavanja, kad se poklonik uzdiže iznad dualnosti i njezine prisilne borbe sa zlom.
Svaki učitelj koji je ostvario nirvikalpa samadhi osjeća da je u njemu nestalo opsjednutosti od neznanja. S nestankom mentalnog sklopa neznanja koji sve vidi u terminima smrtničke svijesti, u tom naprednom poklonikuk događaju se plemenite promjene. Pod utjecajem kozmičke opsjene čak i pklonik koji se iskreno trudi vidi tvtar kao tvar, dualnosti dobra i zla i relativnost svijesti, koja otkriva materiju kao različite oblike krutih, tekućih, plinovitih i astralnih supstancija. Ali kad je utjecaj Sotone potpuno dokrajčen, oslobođeni poklonik nalazi samo prisutnost sveprisutnog, uvijek-postojećeg, uvijek-svjesnog, uvijek.novog blaženog Duha. Svo zlo, sve neusuglašenosti prirode nestaju kao zaboravljene sjene iz svijesti prosvijetljenog poklonika.
Kad je Isus u pustinji slavio porazivši Sotonine kušnje, smrtnička obmanjujuća navika je nestala, i anđeli Intuicije, Smirenosti, Sveznanja i Samospoznaje pojavili su se u svijesti Isusa kako bi mu služili trajnim Blaženstvom.



* Isus navodi Ponovljeni zakon, redak 8:3. Vidi paralelne raference u Marka, 1:12-13, i Luke, 4:1-4.
* „Ono što jedemo je zračenje; naša hrana su kvanti energije,“ rekao je dr. George W. Crile iz Clevelanda na skupu liječnika u Memphisu 17. svibnja 1933.. „Ovo ekstremno važno zračenje, koje oslobađa električne struje za strujni krug u tijelu, živčani sustav, dospijeva u hranu sunčevim zrakama,“ istakao je.
Jednog dana znanstvenici će otkriti kako čovjek može živjeti izravno od solarne energije. „Klorofil je jedina tvar poznata u prirodi koja nekako posjeduje moć da djeluje kao 'zarobljivač sunčevog svjetla'“ piše William L. Laurence u The New York Timesu. „On 'hvata' energiju sunčevog svjetla i pohranjuje je u biljci... Mi dobijamo energiju koja nam je potrebna za život iz solarne energije pohranjene u biljnoj hrani koju jedemo ili u mesu životinja biljojeda. Energija koju dobijamo iz ugljena ili nafte je sunčeva energija zarobljena klorofilom u biljkama koje su živjele prije milijune godina. Živimo od sunca kroz posredstvo klorofila.“ – Autobiografija jednog jogija
* Inteligencija čovjeka, ili um, nije prosto jedna sposobnost. Joga je do u tančine analizirala njegove fiziološke, psihološke i duševne komponente, definirajući ga kao konglomerat ego principa (ahamkara) – posrednika ili subjektivnog činitelja i opažača; svijesti ili osjećaja i svjesnosti (ćita); osjetilnog uma (manas) koji se sastoji od oživotvorujućih moći pet osjetila spoznaje (mirisa, okusa, vida, dodira i sluha) i pet osjetla djelovanja (lokomotorike, vježbe manualnih vještina, govora, izlučivanja i prokreacije); i razlučivanja (budhi). Iz ovih počela razvija se pet životnih energija, peterostruka funkcija prane odgovorna za puštanje u pogon procesa kristalizacije, asimilacije, eliminacije, metabolizma i cirkulacije u tijelu. Čovjek je na taj način visoko složen agregat inteligentnih energija i svijesti, od kojih svi potječu od duše i njenog izovra u Kozmičkoj svijesti Boga.
* U vrijeme kad se Paramhansa Yogananda poslužio ovom hipotetskom metaforom, bilo je potrebno redovito dodavati vodu u mokre baterije da bi nadomjestili koja se izgubila pri isparavanju. U novije vrijeme razvijenim hermetički zatvorenim baterijama, koje su danas u širokoj upotrebi, nije potrebno nadodavati vodu. (Bilješka izdavača)
Amanzil je ponovno tiskao Catholic Universe Bulletin iz Clevelanda u Ohiu (jedanaesto izdanje).
U Autobiografiji jednog jogija, 39. poglavlje, „Therese Neumann, katolička stigmatičarka“, Paramhansa Yogananda pripovijeda o detaljima svog susreta s ovom mističarkom modernog doba i svom osobnom iskustvu njezine ekstatičke vizije Kristove Muke. Therese Neumann preminula je 1962. (Bilješka izdavača)
Među drugim kršćanskim svecima koji su živjelli bez jela (oni su također bili stigmatičari) može se spomenuti Svetu Lidwinu iz Schiedama, blaženu Elizabetu iz Renta, svetu Katarinu Sijensku, Dominicu Lazarri, blaženu Angelu iz Foligna, i Louise Lateau iz devetnaestog stoljeća. Sveti Nicholas iz Flüa (brat Klaus, pustinjak iz petnaestog stoljeća čija je stravstvena molba za jedinstvo spasila švicarsku konfederaciju) apstinirao je od hrane dvadeset godina.
* Vidi Autobiografiju jednog jogija, 45. poglavlje
U knjizi Trideset i pet godina na Istoku (London: H. Bailliere, 1852.) Dr. John Martin Honigberger, liječnik na dvoru u Lahoreu, u Indiji, piše o vještinama sadua Haridasa, o kojima saznaje iz izvještaja očevidaca.
* Svijest kao faktor ljudske održivosti može se pokazati na fenomenu spavanja. Ljudski mehanizam mora se periodički puniti povlačenjem u podsvijest u stanju sna, u kojem se svijest i tjelesne stanice regeneriraju kontaktom s nadsviješću duše. Pomlađujuće posljedice sna mogu se zahvaliti tome što čovjek privremeno nije svjestan tijela i disanja. Čovjek kad spava postaje jogi; svake noći on nesvjesno izvodi jogijski ritual oslobađanja od poistovjećenosti s tijelom i stapanja životne sile s iscjeljujućim strujama uglavnom u predjelu mozga i u šest subdinama svojih kičmenih centara. Spavač se tako, a da i ne zna, puni kozmičkom Energijom koja održava život.
* Vidi 2. poglavlje: „... dođoše odjednom ognjena kola s ognjenim konjima... Ilija se odveze u vihoru put neba.“ (II Kr 2,11)
Kabir je bio veliki indijski svetac iz šesnaestog stoljeća. Vidi 75. poglavlje.
„Nedavne indijsko-njemačke studije otkrile su da post može produljiti životni vijek,“ objavljeno je u jednom članku časopisa The Deccan Chronicle, Hyderabad, Indija, 23. siječnja 1995. „U pokusima koje je proveo Centar za staničnu i molekularnu biologiju sa sjedištem u Hyderabadu (CCMB) u suradnji s institutom za eksperimentalnu endokrinologiju Max Planck (Njemačka) zabilježene su velike koločine energije koje su sačuvane postom. Taj višak energije mogao bi se upotrijebiti za obavljanje drugih funkcija u tijelu ili za čuvanje tijela u dobroj formi, povečavajući tako dugovječnost.
Tijekom eksperimenata, u kojima su štakori podvrgnuti postu, ustanovljeno je da je smjena ili zamjena stanica unutarnjih ovojnica, koja zahtijeva mnogo energije, potpuno prestala. Također je izostala fiziološka stanična smrt, a stanice crijeva postale su učinkovitije u apsorpciji hranjivih tvari, rekao je dr. P. D. Gupta, zamjenik ravnatelja CCMB-a i voditelj studijske grupe.
Dr. Gupta kaže da su zabilježeni slučajevi đainističkih munija koji su postili preko 200 dana. Kako bilo, ustanovilo se da post u roku od tri dana potpuno zaustavlja 'fiziološku smrt stanica'. Post od jedan ili dva dana svakih mjesec dana uvijek donosi dobrobit, otkriva studija.“ (Bilješka izdavača)
* Moj guru, Sri Yukteswar, sažeto je objasnio načela vegeterijanske dijete kao idealne za čovjeka, utemeljene na analizi „oblikovanosti organa koji pomažu u probavi i hranjenju, zubiju i probavnog kanala“ i „promatranju prirodne težnje osjetilnih organa – putokaza pri odlučivanju što je hranjivo – koji sve životinje vodi do njihove hrane.“ (Sveta znanost, 3. poglavlje; izdaje Društvo za samospoznaju)
* U svojim odgovorima đavlu Isus citira Ponovljeni zakon 6,16 i 6,13. Vidi paralelne reference kod Luke 4,5-13
* Henry Ford (1863.-1947.), američki inženjer, pionir automobilske proizvodnje i industrijalac; Andrew Carneige (1835-1919), američki industrijalac i ekonomist, iskorištavajući visoke zaštitne carine i strane patente stekao velik imetak.


9. POGLAVLJE

Isus susreće svoje
 prve učenike

Rabi, „Učitelj“: u smislu, onaj koji je ovladao sobom, guru*
Istinski gurui privlače učenike duhovnim magnetizmom
svoje Bogospoznaje
Isusovi učenici prepoznaju ga kao Mesiju,
Inkarnaciju Kristovske Svijesti
Pronalaženje istinskog gurua:
od Boga poslanog vodiča na putu do Samospoznaje
Ono što krasi odnos gurua i učenika su
bezuvjetna ljubav, odanost i poslušnost
Predanost guruovom mudrosnom vodstvu
nagrađuje se slobodom volje i slobođenjem





„Isus je poznavao tajni zakon emancipacije utkan u odnos gurua i učenika, i njegov sporazum o uzajamnoj pomoći, kad mu je Bog počeo slati one učenike predodređene da mu pomognu i nađu oslobođenje njegovim posredstvom.“
Sutradan je opet stajao Ivan s dvojicom svojih učenika. Kad je vidio Isusa gdje prolazi, reče: „Evo Jaganjca Božjeg!“* Čim su oba učenika čula da tako govori, pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidje ih gdje idu za njim. Tada ih upita: „Što vi tražite?“ Oni mu odvratiše: „Rabi“ – to jest: „Učitelju – gdje stanuješ?“ on im odgovori: „Dođite i vidite!“ Otiđoše s njim i vidješe gdje boravi, i ostadoše kod njega onaj dan. Bilo je to oko desete ure.
Jedan od dvojice, koji na Ivanovu riječ pođoše za Isusom, bio je Andrija, brat Šimuna Petra. Ovaj nađe najprije svoga brata Šimuna i reče mu: „Nađosmo Mesiju – to jest Krista.“ I dovede ga k Isusu. Isus pogleda na nj i reče: „Ti si Šimun, Jonin sin; ti ćeš se zvati Kefa – to jest stijena.“
Sutradan odluči Isus poći u Galileju. Tada nađe Filipa i reče mu: „Pođi za mnom!“
–  Ivan 1,35-43


9. POGLAVLJE

Isus susreće svoje prve učenike


K
ad veliki učitelji dolaze na zemlju dovode sa sobom odabrane napredne učenike iz prošlih inkarnacija da im pomognu u njihovoj misiji i da nastave ili dovedu do vrhunca pripreme tih učenika za oslobođenje. Udružujući se s učiteljem, primajući njegovu pomoć i savjete u višim učenjima o slobodi duše i dajući svoju duhovnost na testiranje iz primijenjene znanosti života u ovoj zemaljskoj školi, dok također pomažu guruu u poslu kojeg mu je Bog odredio, takvi učenici i njihov guru ispunjuju u najvišem pogledu božanski zavjet odnosa gurua i učenika. Među mnoštvom koje je pratilo Isusa bili su mnogi učenici, više ili manje osposobljeni, koje je poznavao iz prošlih života. Među ovim učenicima on je izabrao i postavio dvanaestoricu da služe kao apostoli – oni koji su „poslani“ – premda je jedan među njima pao na svom ispitu i, podlegnuvši obmani, postao oruđe izdaje, uzrokovavši time gubitak svoje vlastite prilike za spasenje za mnoge, mnoge živote ispunjene neizmjernom tugom.
Misija jednog spasitelja na zemlji može biti prvenstveno kvantitativna, utjecati na što je god moguće više ljudi svojom uzdižućom, od Boga poslanom duhovnom porukom, tjerajući tako svijet naprijed putem ispravnosti. Prijemčivost običnog čovjeka iz mase, međutim, ima ograničen kapacitet; njega može zadovoljiti samo jedna misao ili nekoliko uputa iz učiteljevih učenja jer u njima možda pronađe sve što želi ili osjeća da mu je potrebno kako bi se razvio do stupnja primjerenog sferi života koja ga pretežno zaokuplja. Drugi učitelji usredotočuju se prvenstveno na kvalitativnu korist: služiti onim dušama – bilo nekolicini ili više njih – koje žude za spoznajom Boga, pomažući im uzdići se do Kristovske Svijesti i konačnog oslobođenja.
A opet drugi spasitelji, kao što je Krist, služe svijetu i kvantitativno i kvalitativno. Kvalitativna zadaća zahtijeva nastojanje učenika i blagoslov i upute učitelja u uzajamnom odnosu posvećenom od Boga. Studenti su oni koji slijede učitelja površno, više ili manje, u skladu s njihovim sklonostima pri izbiranju. Ali učenik je onaj koji prihvaća u cijelosti, s otvorenim srcem i umom. Njega ne treba nagovarati, nepokolebljiv je u svojoj vlasitoj volji i odluci. Ostaje čvrst, predan i posvećen do kraja, dok ne pronađe slobodu u Bogu. Gospodin Krist i Gospod Krišna oboje su imali takve učenike.
Od Boga zaređeni gurui intuitivno osjećaju duhovne vibracije svojih učenika, bili oni blizu ili daleko; i kad guru mentalno pozove svoje učenike oni dolaze, privučeni putem duševne usklađenosti s učiteljem, kanalom božanske milosti kojeg je imenovao Bog.
U svojoj podržavateljskoj ulozi pomoćnika Isusove misije, Ivan Krstitelj je okrenuo mnoge od svojih vlastitih učenika prema Isusu – posebno one koji su bili Isusovi učenici u prošlim životima. Prvi od tih bio je Andrija, brat Šimuna Petra, a za drugu neimenovanu osobu od te „dvojice“ s Ivanom Krstiteljem logično se pretpostavlja da je bila apostol Ivan glavom, budući da je on jedini evanđelista koji prepričava ovu epizodu. Ova dva posvećenika, čuvši Ivana Krstitelja kako iskazuje hvalu Isusu, i odazivajući se na pobožan zov iz svoje nutrine, slijedili su Isusa do njegove kuće, oslovljavajući ga s Rabi, ili Učitelju.
Riječ rabi, što znači „moj Učitelj“, je židovska poštovana titula, oblik oslovljavanja kojim se odaje priznanje nekome da je kvalificiran za podučavanje. Kad se upućuje guruu, Učitelj ima isto značenje kao i prikladni oblici oslovljavanja iz poštovanja koji se tvore dodacima đi ili deva: Guruđi, Gurudeva, Učitelju. Riječ učitelj može se etimološki pratiti sve do latinskog magnus*, velik, srodno sanskrtskom mahat (velik, važan, visok, uzvišen: mahariši, veliki poznavaoc Boga). Uslijed raširene opće upotrebe riječi guru kao titule kojom se označava bilo kojeg običnog učitelja ili mentora ne bi trebalo izgubiti iz vida njezinu pravilnu upotrebu: kao poštovani naziv za poznavaoca Boga, božanski obdarenog učitelja.
Od kolijevke pa do groba i uzašašća u Duha, cijela civilizacija temelji se na prenošenju znanja s učitelja na učenika. Malo dijete uči od svojih roditelja, mladić od svojih učitelja u školi i profesora, radnik od svojih obučenih nadglednika, slikar ili glazbenik usavršava svoje vještine u klasi majstora višeg ranga. Razina postignuća raste ili pada zavisno o nadarenosti „učenika“ i kvalifikacijama „mentora“. Ta istina nije na nijednom drugom polju toliko izražena kao u duhovnosti. U Indiji, gdje se religijske doktrine tale u talioniku iskustvenog ispitivanja kako bi se odvojilo istinu od dogme, vlada suglasnost oko toga da je jedini siguran put da se pronađe Boga učiti o Njemu od nekoga tko Ga već poznaje. Hinduistički sveti spisi kažu: „Kad duhovno slijepog novajliju vodi slijepi učitelj, tad oboje žive u zabludi“ – opomena koju je sličnim riječima zaodjenuo i Isus.
Bog je Učitelj, vladar svemira; i one koji ispoljavaju svoje jedinstvo s Njim također se može štovati kao učitelje. Duhovni učitelj nije onaj koji ima vlast nad drugima, već radije onaj koji ima vlast nad samim sobom, punu kontrolu tijela, govora i uma i zauzdanost svih osjetila. On nikad na dopušta da ga iskušenja prisile da učini nešto protiv svoje razumom vođene volje, nasuprot onima koji misle da je sloboda, ili slobodna volja, činiti što god im padne napamet. Učitelj je onaj koji zna što je najbolje u interesu njegovog istinskog Jastva, duše, i stoga nikad neće gajiti zlo u mislima ili djelima.
Samosvladavanje je tvrđava mudrosti. Kad se titula Učitelj koristi u oslovljavanju ličnosti ovakve veličine, ona označava poštovanje onoga koji žudi za znanjem prema onome koji poznaje istinu, guruu, i koji će mu to znanje udijeliti.
Andrija je, nakon što su on i njegov pratilac proveli s Isusom jedan dan, toliko bio preplavljen duhovnim magnetizmom što je strujio iz njega, da je shvatio tko je on, prepoznavši ga kao Krista. O Kristovskoj Svijesti ne može se prosuditi intelektualnim putem, već ta spoznaja mora doći kroz intuitivnu svjesnost. Od Boga zaređeni gurui ne moraju propovijedati po trgovima kako bi obratili uži krug svojih učenika; oni komuniciraju prvenstveno tihim izljevima vibracija svoje Bogo-spoznaje. Moj Učitelj privukao me na taj način, bez da se prije predstavio, kad sam ga prvi put vidio u živoj uličici na tržnici u Benaresu. (Opisao sam svoja iskustva s velikim učiteljima i s mojim Guruom u svojim memoarima, objavljenima pod nazivom Autobiografija jednog jogija.)
Prvi kontakt između gurua i učenika je obično dovoljan da probudi uspomene na vječne veze koje se uspostavljaju u tom odnosu. Oni osjećaju da su povezani u jedno na prvi pogled u njihovoj izmjeni magnetizma.
Sveukupnost neke osobe izražena je u njenom magnetizmu. Samo njeno biće, u stvari, ima svoje porijeklo u magnetizmu – u stvaralačkim idejnim moćima kauzalnog tijela čovjeka, Božjim idejama koje oblikuju astralno i fizičko tijelo čovjeka i održavaju inkarnaciju duše. Kroz medullu oblongatu Kozmička Svijest i Kozmička Energija ulaze u suptilne astralne cerebrospinalne centre života i svijesti, i odatle, kao pozitivne i negativne struje, u fizičko tijelo, formirajući serije privlačećih magneta. Svaki pojedinac je snop ovih magneta, s privlačnom silom u skladu s njihovom magnetskom snagom. Isus je bio Kristovski magnet što mu je omogućavalo da privlači mase, u usporedbi s običnim čovjekom koji može privući jako malo.
Svi dijelovi tijela koji dolaze u paru – oči, uši, jezik i jezična resica uvula, ruke, noge itd. – imaju svoju pozitivnu i negativnu stranu. One primaju i zrače pozitivne i negativne životronske struje, a svaki par tvori magnet. Optički magnet može očarati, zarobiti i snažno privući ljude; oni će osjetiti magnetizam duše te osobe kroz njezine oči. Neke visoko razvijene osobe sposobne su produhoviti ili ozdraviti druge, čak i cijelu publiku, samo magnetizmom iz očiju.
Duhovna praksa „polaganja ruku“ kojom se šalju ozdravljujuće zrake u tijelo pacijenta strujnim udarom ubija bacile i druge prenosnike bolesti. U životnoj sili koja teče kroz ruke, pod uvjetom da je ojačana čistom, nesavladivom voljom, leži strahovita moć. Volja koju ne može ništa obeshrabriti, i koja teče neprekinuto i energično prema ispunjenju svog cilja, dobiva božanski pogon. Snažna volja čovjeka vođena mudrošću je Božanska Volja.
Pošto svaka osoba sa sobom nosi odajnički tihi dokaz svojih vlastitih vibracija, pojedinci koji žive u istoj kući, dijeleći iste prostorije, uskoro upoznaju jedni druge, čak i ako verbalno jako malo komuniciraju, zbog izmjene magnetskih vibracija njihove svijesti, prirode, vitala i osjećaja. Svatko osjeća tiha strujanja misli i životne sile onog drugog, te opseg i snagu njegovog vitalnog magnetizma.
Nepristrane, duhovno osjetljive duše mogu upoznati ljude jednostavno gledajući ih u oči, ili samo stupajući u njihovu neposrednu blizinu i osjećajući vibracije koje odašilju. Zabrinute, smirene, ustrašene, hrabre, okrutne, mudre ili pobožne vibracije mogu osjetiti trenutačno čak i ljudi s malo duhovne percepcije.
Ljudi s običnom percepcijom obično su osjetljivi za druge samo kad su unutar uskog opsega njihovog magnetizma. Veliki umovi, međutim, mogu osjetiti drugu osobu s udaljenosti, premda je prijemljivost jača ako su bili međusobno blizu neko vrijeme. Tako se dogodilo da je Andrija, nakon što je ostao nekoliko sati s Isusom, u duši neupitno osjećao njegov Kristovski magnetizam te je mogao objaviti svom bratu Šimunu: „Pronašli smo Mesiju.“
U Andrijinim riječima nalazimo rezlikovanje između imena Isus i titule Krist (Mesija). Isus („Isa“, Gospodin Kreacije*) je bilo njegovo vlastito porodično ime koje označava božansko dijete. Titula Krist dodana je kasnije kad je započeo svoje služenje i bio prepoznat kao onaj čiji dolazak su najavljivali proroci, u kome se trebalo inkarnirati Božanstvo. Prema tome Krist označava Kristovsku Svijest, odraz Boga koji se manifestirao u svijesti Isusa.
Zamisao o Kristu kao stanju svijesti, jednako kao i jezične varijante same te riječi, vrlo su stari. Odnose se na nepromjenjivu Inteligenciju, čistu Odraženu Svijest Boga, prisutnu u svakom atomu tvari i svakoj pori konačne kreacije – Kristovsku Svijest, koju su od pamtivijeka poznavali indijski rišiji kao Kutasthu Chaitanyu.
Isus Krist ukazuje na to da je Isusovo tijelo bilo sredstvo u kojem se manifestirala Kristovska Svijest. Titula Krist je još ranije otkrivena u Indiji u riječi Krišna. Možda je titula Krist dodijeljena Isusu prvi put tijekom njegovog boravka u Indiji. Ja ponekad namjerno Krišna pišem kao Kristna kako bi pokazao korelaciju. Slično, Yadava je bilo porodično ime voljenog hinduskog avatara koji je živio u Indiji stoljećima prije Isusa*, a Krišna (Kristna) je bio njegov duhovni epitet. Prema tome riječi Krist i Krišna su duhovne titule za ova dva prosvijetljena bića: Isusa Krista i Yadavu Krišnu.
Ljudi su kroz razne vjekove tražili Mesiju, mnogi vjerujući da će on biti svjetovni kralj koji će vladati zlatnim razdobljem izobilja i blagostanja, lišenim nedoličnih slika patnje i ugnjetavanja. Malo ih je bilo koji su razumjeli da će svrha Mesije, Krista, biti okrenuti pažnju njihove duše od svijesti vezanosti za male čestice materijalnog svijeta – zemlju, društvo, obitelj, osobne stvari – prema sveprisutnosti Kristovske Svijesti. Kad duše, spuštajući se u oblik kako bi iskusili Gospodnju kozmičku dramu maya-kreacije, izgube svoju poistovjećenost s univerzalnošću Kristovske svijesti, splasnu na razinu ograničenih ega zapetljanih u smrtničkim vezama, ograničenjima, te nacionalnim i društvenim identitetima. Slijepe vezanosti vode u sebičnost, svadljivost, iluziju trajnog posjedovanja, nesklad, zabrinutost; a u nacionalnim razmjerima proizvode trgovačku pohlepu, snažnu želju za otimanjem tuđih stvari i užasne ratove.
Nakon što naslaže zbunjujući kolaž pustolovnih i često bolnih inkarnacija, opsjednuta duša zavapi: „Dosta!“, i započinje ozbiljna potraga za emancipacijom. Čovjek se treba zapitati kako se naš Stvoritelj sigurno osjeća što se većina Njegove nevaljale djece okreće k Njemu tek iz očaja, nakon što ih na to nagnaju tuga i nevolja. Bilo kako bilo, kroz patnju, ili čuđenje, ili putem razumskog prosuđivanja, kad počnu čeznuti za Bogom i spasenjem, i mole Mu se duboko, Bog biva dirnut i odaziva im se s ljubavlju i spreman pomoći. Nebeski Otac, koji uvijek budno promatra kamo naginje ljudsko srce, iskazuje naklonost posvećeniku tragatelju za istinom nekim oblikom podrške, koja je po mjeri s dubinom želje i spremnošću molitelja. Tijekom razdoblja tražiteljevog zanimanja za filozofiju, Bog uređuje naizgled slučajan susret s uputama iz neke dobre knjige ili sa savjetima nekog duhovnog učitelja. Ali kad aspiranta ne zadovoljavaju mršavi kompromisi koje nude religijske rasprave ili mediokritetni instruktori, i njegovo srce se izgara od čežnje da pronađe Boga, tada Otac šalje Svom djetetu onoga tko Boga poznaje i tko je ovlašten udijeliti tu spoznaju drugima. Bog se u početku ne otkriva nerazvijenom tražitelju za istinom, izranjajući iz sjajnih oblaka i nudeći blagoslove i mudrost; On koristi transparentnu intuiciju, Bogo-svijest, i učenja učitelja, prosvijetljene duše, kako bi doveo posvećenika k Sebi. Stoga guru nije običan učitelj, već nebeski učitelj-glasnik koji vodi posvećenika mudrošću i razumom, i disciplinom duhovnih vježbi, sadhanom, tijekom cijelog života, ili koliko god života bilo potrebno, sve dok duša ponovno ne postane slobodna u Duhu.
Hirovita nepostojanost i mentalna uzbuđenost zbog nečeg novog su ozbiljne prepreke na duhovnom putu. Isprobavanje jedne crkve za drugom, jednog učitelja za drugim i sakupljanje nepodudarne kaše ideja je siguran recept za razvijanje teorijske loše probave. Put do mudrosti leži u pretvaranju istina u vlastito osobno ostvarenje čovjeka, a ne u nagomilavanju pojmova ostavljenih neiskušanima i nedokazanima. Metoda pronalaženja Boga je drukčija od metoda prikupljanja i pohranjivanja znanja u mozak kojima se služe sveučilišta pri školovanju specijalista u bilo kojem polju. Iako čak ni student medicine, na primjer, nikad neće izučiti svoju specijalnost ako neodlučan luta od predmeta do predmeta, prebacujući se s jedne medicinske ustanove na drugu i slušajući po nekoliko predavanja pri svakoj, ali bez da prođe kroz intenzivnu obuku iz potrebnih kolegija nekog ciljano složenog programa kako bi zaslužio diplomu. Ozbiljan duhovni aspirant se također mora podvrgnuti vremenu i lekcijama koje su nužne za Samospoznaju te vježbanju onih dokazanih metoda koje su već proizvele Bogo-spoznate svece.
Mnogo je časnih učitelja koji nesebično služe i pomažu drugima; ali tu je isto tako puno prostora za beskrupulozno ordiniranje onih koji će iskoristiti prednost emocionalne ranjivosti osoba koje u traženju potpore u religiji postaju slijepo i uskogrudno navezane na učiteljevu osobnost i svoje fiks-ideje. U svojim ranim godinama traženja Boga, ne mali broj takvih pseudo gurua me pokušao impresionirati silnim razmetanjem u bogoštovlju i lupetanju citata iz svetih spisa; ali nije bilo pobožnosti u njihovoj učini-kako-kažem-a-ne-kako-radim fasadi i u plitkosti svetih riječi koje su nizali onako kako su nabubali napamet radije nego iz rezoniranja sa spoznajom.
Dobro je razlučiti takozvane učitelje – koji koriste religiju kao sredstvo za život ili izvor zarade, ili da bi zadobili slavu i sljedbenike – od istinskih učitelja, koji koriste religiju (i principijelne poslovne metode u religiji) jedino kako bi služili svojoj braći stvarnom duhovnošću. Razboritost i oprez su naročito potrebni kod prihvaćanja gurua, onoga kome kome se poklanjaju izričita odanost i povjerenje.
Pojedinac može imati mnogo učitelja u početku svoje potrage, ali kad se njegovo srce i duša s povjerenjem nastane u odnosu gurua i učenika određenom i blagoslovljenom od Boga, učenik ima samo jednog gurua i niti jednog učitelja nakon toga. Posvećenik ostaje odan takvom guruu, duševno ispunjen od Boga poslanim glasnikom. Napustiti gurua i njegove ideale znači prezreti pomoć koju nam šalje Bog, Jedan Guru svih gurua: „Gospodin Bog proročkih duhova“ (Otk 22,6); On koga jedinog „veliki proroci i oni koji poznaju staze nebeske“ slave. (Bhagavad Gita XI:21)
Duhovni kontakt duša gurua i učenika je pun vječne, bezuvjetne ljubavi i prijateljstva, čist od ljage bilo kakvih sebičnih primisli. Ljudska ljubav je uvjetovana i utemeljena na sviđanjima i nesviđanjima i vezanostima koje idu uz to. Bezuvjetna božanska ljubav je Kristovska ljubav kojom Bog grli svu Svoju djecu, bila ona nisko ili visoko, zločesta ili dobra, i bez obzira na okolnosti. Jedino učitelj, onaj koji je zbacio sa sebe ego s njegovim pristranostima i sebičnim očekivanjima, je kadar služiti kao savršeni kanal kojim Božja ljubav može teći bez ograničenja.
U učeniku koji je duhovno prijemčiv, odanost guruu spontano izranja kad se njegovo srce okupa u auri guruove bezuvjetne ljubavi. Ta duša zna da je napokon pronašla pravog prijatelja, savjetnika i vodiča. Učenik se stoga upinje ne bi li uzvratio istom mjerom guruovoj bezuvjetnoj ljubavi, posebno kad ga se testira, baš kao kad je vjera i odanost Isusovih učenika često bila na kušnji zbog nerazumijevanja. Mnogo je njih bilo s Isusom na gozbama i propovjedima, a koliko malo pod križem! Pa ipak među odanim učenicima, oni napredni uvelike pomažu učitelju bilo na uobičajen ili neki jedinstven način. Čak i Krist teško da bi mogao ispuniti svoju misiju bez onih postojanih i usklađenih s njime.
Isus je poznavao tajni zakon emancipacije utkan u odnos gurua i sljedbenika, i njegov sporazum o međusobnoj pomoći, kad mu je Bog počeo slati one učenike predodređene da mu pomognu i pronađu oslobođenje njegovim posredstvom.
U Andriji je Isus pronašao prijemljivost da intuitivno osjeti prisutnost Kristovske Svijesti u tjelesnom obličju Učitelja. U ljubljenom Ivanu Isus je vidio posvećenost koja će ga održati postojanim i odvesti ga duboko u iskustvo jogijske znanosti Bogo-sjedinjenja koje će kasnije zapisati u Knjizi Otkrivenja. U Šimunu Petru Isus je zapazio božansku snagu na kojoj će sagraditi rane temelje svojih učenja, i predvidio je da će Šimunov duhovni život biti čvrst kao stijena (hebrejski: Kefa; grčki: petar, „stijena“).*
Susrevši Filipa Isus se prisjetio njihovog prošlog odnosa kao gurua i učenika i rekao mu bez oklijevanja: „Pođi za mnom.“ Ovom zapovjedi Isus je vršio svoju duhovnu odgovornost koju je imao kao učitelj svog sljedbenika Filipa. Ukazao je na to da bi Filip trebao uskladiti svoj nagonski vođen razum i snagu volje s višim Isusovim mudrošću vođenim razumom i voljom, što je način na koji bi se mogao osloboditi smrtničke obmane i savladati uobičajena primamljiva iskušenja i vezanosti fizičkoga tijela.
Obmana i loše navike mogu potpuno nadjačati sposobnost rasuđivanja i snagu volje učenika za vrijeme prijelomnih ispita kad mu se lažne naredbe njegovog vlastitog razuma čine ispravnima, čak i krjeposnima. U ovom stanju, sljedbenik ne bi trebao vjerovati svojim vlastitim odlukama. Porok oblači ruho krjeposnog razuma kako bi zaveo neopreznog pojedinca kojemu godi prihvaćanje zaključaka koji idu pod ruku s njegovim željama. Konačne odluke bi trebalo ravnati prema mudrosnom vodstvu učitelja i poslušno ih slijediti, premda bi se učenikov zamagljen razum mogao pobuniti. Posvećenik možda otkrije da bez obzira na najbolje namjere u obmanjenom stanju sve što poduzme završava katastrofično; jer Sotona, Univerzalni Metafizički Napasnik, pokušava svim sredstvima poticati neispravno rasuđivanje i neduhovno ponašanje u krjeposnom posvećeniku na duhovnom putu.
Moj guru Sri Yukteswar mi je rekao kad me prihvatio na obuku: „Dopusti mi da te discipliniram; jer sloboda volje se ne sastoji u tome da činiš stvari onako kako ti to diktiraju prenatalne i postnatalne navike ili hirovi tvog uma, već da djeluješ u skladu s mudrim savjetima i slobodnim izborom. Ako uštimaš svoju volju prema mojoj, pronaći ćeš slobodu.“ I u usklađenosti s od Boga vođenom, mudrošću vođenom voljom, stvarno sam je pronašao.
Sri Krišna kaže u Bhagavad Giti: „Razumijevajući tu mudrost od gurua, nećeš ponovo upasti u obmanu... Pa čak i ako si grešnik nad grešnicima, samo na splavi mudrosti preći ćeš sigurno preko mora grijeha.“ (IV:35-36) Pojedinac koji je slabo duhovno opremljen za navigaciju brodom svoje vlastite volje po teškim morima sigurno će se potopiti. Ali ako se čvrsto pripije za mudrosnu splav guruovog vodstva dospjet će do sigurne luke.
On nije guru koji tjera svoje sljedbenike na slijepo pokoravanje. Učitelji koji robovski kontroliraju svoje učenike po dogmatskom uzorku uništavaju u njima moć slobodne volje. Takvi učitelji žele da učenik sve gleda istim očima kao i oni. Poslušnost istinskom guruu, naprotiv, ne prouzrokuje ništa od takvog duhovnog sljepila u učeniku. Baš suprotno, guru želi da učenik drži svoje oči razuma otvorene, a još k tome pomaže u učeniku otvoriti još jedno oko: „jedno oko“ mudrosti i intuicije pomoću kojega može djelovati mudro prema svojem vlastitom slobodnom izboru. Guru disciplinira učenika samo dotle dok ovaj sam ne postane sposoban voditi sebe pomoću svoje vlastite razotkrivene mudrosti duše.
Od Boga poslani guru nema sebičnih interesa, samo najviši interes učenika. Svakome je potrebno jedno psihološko ogledalo kako bi vidio mrlje koje su postale uobičajen i omiljen dio stečene osobnosti svoje druge prirode. Guru služi kao ogledalo. On pokazuje posvećeniku odraz njegove savršene slike duše i preko nje poslaganih manjkavosti ega  koje još nagrđuju savršenstvo. I na otvoren i na suptilan način guru iznosi u prednji plan u sljedbeniku lekcije koje treba naučiti i koje su možda inkarnacijama ležale ostavljene po strani u prašnjavim kutevima svijesti. Prije ili kasnije posvećenik neminovno dolazi do toga da mora izabrati prihvatiti i naučiti ili nagomilati i izbjeći ove opomene. Mudriji ako je nešto naučio, primiče se bliže ka slobodi; tvrdokoran u udobnostima ega, obmana ga nastavlja čvrsto držati.
Veoma malo osoba uživa istinsku slobodu volje. Slijediti svoje želje, prisiljen onako kako zapovijedaju nagoni i navike, ili biti dobar i uzdržavati se od zla čisto zato jer si se naviknuo na to dobro ponašanje, nije sloboda. Kad je volja vođena razlučujućom mudrošću kako bi izabrala dobro umjesto zla u bilo kojem i svakom slučaju, tek tada je pojedinac slobodan. Upregnuta u jaram mudrosti, kad je više ne mogu pokolebati predrasude, pogreške ili utjecaj nasljedstva, prenatalnih ili postnatalnih navika, obiteljskog, društvenog ili svjetskog okruženja, ta volja postaje ustoličena u pravičnosti. Sve dotad, put do sve pravičnosti leži u predanosti mudrosnom vodstva i sadhani učitelja koji je božanski opunomoćen udijeliti prosvijetljenje drugima. Takav je bio Učitelj kojeg su prepoznali Isusovi učenici, koji su jedan po jedan tražii duhovni zaklon u njegovoj milosti i blagoslovima.



* Eng. riječ master kojom se oslovljava duhovnog učitelja ima i značenje majstor, što se odnosi na onoga tko je ovladao nekom vještinom, u ovom slučaju samim sobom (op. prev)
* „Ivan“ se u ovome retku odnosi na Ivana Krstitelja. Vidi 6. poglavlje za rapravu „Jaganjca Božjeg“. (Bilješka izdavača)
* Eng. master, podrijetlo riječi koje navodi Oxford Dictionary: staroengleski mæg(i)ster (kasnije pojačano s starofrancuskim maistre), od lat. magister, vjerojatno povezano s magis – više, bolje. (Opaska prevoditelja)
„Budale koje prebivaju u tami, umišljene u svoju vlastitu mudrost i napuhane jalovim znanjem, idu stalno ukrug teturajući naprijed nazad, poput slijepca kojeg vodi slijepac“ (Mundaka Upanišad I.ii.8, preveo Max Muller, Svete knjige Istoka, 15. svezak, 1884.).
Isus je rekao: „Može li slijepac voditi slijepca? Neće li oba pasti u jamu?“ (Lk 6:39). Vidi komentar u 33. poglavlju.
* Vidi 5. poglavlje
* Datum Sri Krišnine inkarnacije nije jasno određen. Iako arheološki neutvrđeno, općeprihvaćeno je da je živio negdje izimeđu 1500. i 900. g. pr. Kr.
Postoje mnoge izvedenice riječi Krišna, od kojih je najčešća „tamni“, što se odnosi na boju Krišnine puti. (On se često prikazuje kao tamno plav da bi se konotiralo božanstvo. Plavo je također boja Kristovske Svijesti kad se prikazuje u malom u duhovnom oku kao krug opalno-plavog svjetla koje okružuje zvjezdasti otvor u Kozmičku Svijest.) Prema M. V. Sridatt Sarmi („On the advent of Sri Krishna“), od raznih drugih značenja koja se pridaju riječi Krišna, nekoliko ih se može naći u Brahmavaivarta Purani. On tvrdi da, prema jednom od ovih izvedenica, „Krišna znači Univerzalni Duh. Krsi je oznaka roda, dok na izražava ideju jastva, tako otkrivajući značenje 'Sveznajući Duh'.“ U ovome nalazimo paralelu s Kristovskom Sviješću kao inteligencijom Boga sveprisutnom u kreaciji, Kutasthi Chaitanyi. Zanimljivo je da se u razgovornom Bengaliju Krišna izgovara kao Krista (usp. Grčki Hristos i španjolski Cristo). (Bilješka izdavača)
Riječ „Mesija“ dolazi od hebrejskog Mešiah, „Pomazanik“, očekivani Kralj i spasitelj Hebreja. Prevedeno na grčki „pomazanik“ je postalo Hristos, „Krist“.
* „Za Židove iz Palestine ovaj poseban znak davanja novog imena – kao kad je u Postanku Bog promjenio ime Abram u Abraham i Jakov u Izrael – ukazivao je na to da je dotična osoba izabrana za božansku misiju. Isus se još jednom vratio na starozavjetnu tradiciju čak iako je već započeo svoj revolucionarni pokret duhovne obnove.“ – iz Jesus and his Times, Kaari Ward, ur. (Pleasantville, New York: Reader's Digest Association, 1987.) (Bilješka izdavača)






Nema komentara:

Objavi komentar